5.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 27 siječnja, 2022
NaslovnicaLifestyleTRAGOM FOTOGRAFIJE: susrećemo je svaki dan, a tek sad smo saznali da...

TRAGOM FOTOGRAFIJE: susrećemo je svaki dan, a tek sad smo saznali da je na naslovnici iz 1991. naša tete Mare

Trideseta godišnjica od srpskocrnogorske agresije na Dubrovnik otkriva neke dosad neispričane ratne priče, tokove života osoba koje susrećemo svakodnevno i koje poznajemo u okviru ovog sadašnjeg trenutka i vremena. Obljetnice često znaju biti zaustavne stanice u kojima se prisjećamo. Fotografija Pava Urbana s naslovnice Dubrovačkog vjesnika s kraja listopada 1991. jedna je od takvih. Stanica za prisjećanje. Na njoj je mlađa žena s djetetom u naručju, iza nje starija ženska osoba s dekom ispod ruke, muškarac, Božo Petrić pogrbljen od tereta vremena, i ispred njih komad eksplodirane granate. Pokraj fotografije naslov koji “vrišti” –  granate u srcu grada…

Fotografija koja pripovijeda. Svjedoči, poput tisuća riječi, neispričanih emocija sakrivenih u gledateljevom oku ili memoriji “aktera” s nje. I baš kao što smo napisali na početku – to je fotografija koja govori o dijelu života osobe koju susrećemo gotovo svakodnevno, uvijek uz glasno „ dobar dan, tete Mare“, „kako ste jutros?“… zastanemo na njenom kiosku ispred Pomorske, ukratko pretresemo novitati iz Grada ili države, kupimo najbolji  sendvić na svijetu i kad smo na dijeti…

I onda u jednom trenutku, tko će ga znat kako, u priči, doznamo kako je žena s nalovnice naša tete Mare. E, sad, trebalo ju je prvo nagovorit da pristane ispričat taj dio svoje životne povijesti. Hvala joj što je pristala.

I, evo je, priča gospođe Marije Čerkić, naše drage tete Mare.

– Nakon 30 godina otkad je počeo rat, gledam oko sebe i mislim, prisjećam se, mi smo svi to negdje pohranili u sebi, kao da je bio ružan san, a kad stignu ovi neki datumi i momenti, sve ponovno zaboli. Najviše me boli nepravda, i sve ono što smo prošli prije 30 godina, osobno ili s nama dragim, bliskim ili tek poznatim ljudima nanovo ispliva na površinu. Ja živim po onim  zapovjedima – ne ukradi, ne laži, ljubi bližnjeg svoga – voljela bih i kada bi Crkva i političari više živjeli na takav način ili kako im je moj idol, general Gotovina poručio: „Od prošlosti se ne živi, gledajmo kako ćemo naprijed, kako ćemo stvarati i živjeti…“ A, evo, kakvu perspektivu imaju mladi danas? Najgore je što sam se ja zanosila kako ćeš moći iskreno reći što ti smeta, a na kraju je ostala ona Šeparovića „ostalo korito isto, samo se prasci promijenili“  – odmah će na početku našega susreta otvoreno i “sa srcem na dlanu”.

Tete Mare, vratimo se u vrijeme kad je nastala fotografija, bio je kraj listopada 1991…

– Da, bila je to prva granata koja je pala na Grad, na kuću obitelji Jozović gdje smo se djeca i ja sklonili na nagovor mog tadašnjeg muža Đura koji je tada već bio ranjen. Poslušali smo ga i iz Mokošice prešli u kuću dunda Miša vjerujući, kao i svi, da neće pucati po Gradu zbog UNESCO-a. Topovnjače koje su bile oko Lokruma, uljevale su strah u kosti. Tog dana kad je nastala ta fotografija već je od ranijega gruhalo po Srđu, sva je sreća da smo se iz sobe pod krovom, spustili u prizemlje. U jednoj sobi, ne većoj od 10 kvadrata, nabilo nas se devetoro. Kad je na kuću pala granata, to je bio takav šok i strah koji vam ja ne mogu predočit. Sve se sasulo, staklo, plafoni, našli smo se u ogromnoj prašini i prvo što sam pomislila je da kuća gori i kako ćemo izaći vanka. Djecu nisam vidjela od prašine, dozivala sam ih u panici, kad sam ih čula da plaču, laknulo mi je – živi su. Kuća je bila potpuno uništena, ali nikome od nas devetoro nije bilo ništa, nitko nije ni ogrebotinu dobio. Dundo Mišo nas je brzo otpravio u sklonište, znali smo da će biti još granata, nakon što je pala prva. Ja sam uzela Mara u naručje, mati je uzela deku na kojoj smo na studenom betonu provodili dane i noći, dundo Mišo je uzeo Jelenu i počeli smo trčati. Kad smo došli do dna ulice i kada sam po prvi put u životu vidjela komade granata, uhvatila me je užasna panika,  bilo me je strah zakoračiti preko toga. Dotrčali smo do jedne butige koju su zvali „U Brešana“, tu je već bilo nekoliko ljudi, sjela sam na skalin s Marom i toliko se počela tresti da mi je u pomoć priskočio neki mladić, čučnuo pokraj mene i stalno mi ponavljao kako je sve dobro. Bila sam u potpunom šoku od onoga što smo proživjeli, stalno sam mu ponavljala kako moram javit svekrvi da smo preživjeli jer je ona s Konala mogla vidjeti da je grad bombardiran. Tu smo noć proveli u tom improviziranom skloništu, stavila sam Mara i Jelenu na neke škure i motune, Sutradan smo prešli u prostor Zavoda za obnovu koji je bio sređen za izbjeglice. Djeca su cijeli taj dan pojeli samo neku čokoladicu i napolitanke, što smo uzeli sa sobom. Nisam se usudila ništa od toga ni okusiti, kako bi njima bilo…

A onda je svoj život u ratnom Gradu počela organizirati ritmom odlazaka i povrataka europskih promatrača iz Cavtata.

– Kad bi oni krenuli, krenula bih i ja. Prvo u svekrve po vodu iz gustjerne, ugrijala bi je, stavila u termosicu, ako bi štogod usput našla od hrane, kupila bih, a onda bih krenula prema Medarevu gdje mi je ležao tadašnji muž koji je bio ranjen 18. listopada 1991. Kad bi se promatrači vraćali, skupila bih djecu od matere koja ih je čuvala i trkom bismo se vraćali u sklonište po točno utvrđenoj ruti – prvo bi stali do ambulante na parkingu ispod žičare, nosila sam Mara u naručju, a Jeleni bih rekla – sad trči koliko te noge nose, ne okreći se i stani ispod onog zida gdje su oleandre. Nakon nje bih trčala ja s Marom. Ma, mogli su nas sa Žarkovice ubit kako su htjeli na onom otvorenom prostoru. A da stvar bude još apsurdija – sve što sam imala od svoje imovine nosila sam u jednoj Jugotoursovoj bursi. Noći su bile najteže, vremenom smo se naučili po fijuku granate procijeniti gdje će pasti, te bili sretni uvijek iznova kad bi samo preletjela preko našega skloništa.

Marin je tadašnji suprug bio ranjen 18. listopada 1991., a kada je odlazio na prvu crtu obrane, javio joj se iz govornice u Sportskoj dvorani i u šiframa rekao kako ide u Župu i da su mu dali „ono o čemu su učili u školi“. Bila je to M-48 puška. Bilo je to vrijeme u kojemu su kolale svakakve informacije pa je do Mare bila stigla i vijest kako je poginuo. Bila je to neistina, bio je ranjen i kada joj se uspio javiti s Medareva, iz bolnice, rekao joj je da pođe u Crkvu sv. Vlaha zapalit svijeću i zahvalit što je preživio. On je ranjen plivao iz Plata do Srebrenog gdje su ga našli naši, bio je ranjen u obje noge, koljena su mu i danas puna gelera. Tete Mare se prisjeća i kako se nakon tog ratnog iskustva noćima budio u znoju, uvijek s pitanjem je li mogao pomoći suborcu koji nije želio skočiti u more i plivati. Bili su ispod Hidroelektrane u Platu kad su ih zasuli ručnim granatama, sami bog ih je sačuvao od pogibije. Njegovog suborca su našli četnici, odveli su ga u Crnu Goru, iako je prošao kalvariju, kao i svi naši zatočenici, preživio je.

-Kako bih ispunila taj „zavjet“, uputim se ja u Crkvu sv. Vlaha, sjećam se da je rosila kiša. Susjeda mi je posudila cipele jer sam iz Mokošice došla u sandalama, a svi smo se tada još bili nadali kako će i kod nas k’o i u Sloveniji rat trajat najviše sedam dana. I u tim crevjama, padnem niz sve one skaline od Buže, doletjela je jedna gospođa Marina i pomogla mi da se dignem s poda. Pitala me je gdje idem po toj kiši, rekla sam – upalit svijeću za Đura, krenem i opet padnem. Mare, ja ti nemam što dat nego od maloga teniske – rekla mi je i sad me zamislite u teniskama broj 42, kako idem dalje, a moj je broj 37. Nisam više ni znala od čega plačem, modrica i rana po sebi od pada ili te velike nevolje koja nas je učinila tako jadnima. U tim tensikama sam došla do moje tete Nede u gorkim suzama, dala mi je neke stare, pošolane cipele, vidio si kroz njih… Uplatila sam na kraju tu svijeću, pošla na Medarevo, a kad sam se takva uvečer vratila u svekrve i jedna smo i druga plakale dok mi je stavljala obloge po cijelom tijelu koliko sam se bila ugruhala. E, takvo ti je to bilo vrijeme… – s uzdahom će tete Mare.

Nije bilo lako u tom vremenu živjeti, još s dvoje male djece, no tete Mare nije htjela ni čut da pođe iz Grada. Da ostavi ranjenoga muža iako ju je stalno uvjeravao kako su oni u bolnici sigurni i da se u Dubrovniku neće ponoviti Vukovar. A kako se bolnica punila, rekli su joj da ga odvede doma. A đe doma? – prepričava tete Mare. Koje doma? Gdje će s njime na štakama kad počnu uzbune i valja u sklonište

-Na kraju nas je u svoj dom primio naš dobri prijatelj Ivica Zoković. U malom stanu u zidinama živjelo nas je tada oko 7 – 8 ljudi. Dok smo mogli kupali smo se u moru, a kad je krenula kiša i južina, možete samo zamislit kako je to bilo i izgledalo kad robu nisi mogao normalno ni oprati ni osušit. Sve je smrdilo na vlagu, jedanput mi je Maro rekao – mama, ovo smrdi, povratit ću… a ja mu nisam imala ništa drugo za obuć.

Sestrin očajnički poziv da više nema što davat djeci jesti, te da bi bilo najpametnije da pođu iz Grada, promijenio je i njezin stav.

-Mislila sam da idemo svi skupa, kao obitelj, jer se Đuro više nije mogao uključit u obranu Grada. Nije htio ni čut. Nisam ja dezerter i neću ostaviti svoj Grad – rekao je i zaključio svaku raspravu o tome. Moja sestra, svekrva i tri nevjeste s devetoro djece od kojih je najmlađe imalo samo mjesec dana ukrcale smo se na brod, mislim da je bila Ilirija, bio je to zadnji brod iz Dubrovnika. Uhitilo nas je orkansko nevrijeme na putu, morali smo se zaustaviti na Lošinju, a kad smo vidjeli da nas vode u tamošnju vojarnu, 800 žena i djece je počelo vrištati, misleći kako smo nas odveli vojsci u ruke. Brod nas je sve izmučio, izvaljao, svi su povraćali, baš svi, osim moga Mara, već smo tada znali da će bit pomorac, svaki put kad bi pao, bi se bez problema digao, bez ikakve mučnine. Na Lošinju su nas dočekale divne žene i dobri ljudi, pamtit ću ih dok sam živa. Kad su nas nakon nekog vremena odveli u hotel, mislila sam da sam stigla u raj, osobito kad sam mogla okupati djecu u kadi i toploj vodi. Nakon što sam njih sredila, došao je red i na mene. Vjerujte da sam, ležeći u toj toploj vodi mislila da umirem. Sve mi se počelo okretat oko mene, vrtila mi se cijela banja, valjda je to bio tako nagli osjećaj opuštanja od svega što sam dotad proživjela, straha, stresa, trauma. Samo znam da nikad u životu nisam pojela slađu pastu bolonjeze nego te večeri – priča tete Mare.

No, ne zaboravlja ni traumu djece koju su doživjeli. Njen se trogodišnji sin od nje nije želio odvojiti ni kad joj je zubar morao izvaditi zub. Sjedio joj je u krilu. Ako bi propuh zalupio vratima, djeca su užasnuto vikala – evo ih… U izbjeglištvu je izdržala svega dva mjeseca, nije poslušala ni učiteljicu svoje šestogodišnje kćeri Jelene koja ju je molila da se ne vraća u Grad. I danas iskreno priznaje da se pokajala što nije tada poslušala, jer je pogriješila kad je mislila da je najgore prošlo. Sliku porušenog i jadnog grada kada je brod uplovljavao u Gruž, neće zaboraviti nikad.  A onda je krenuo život kakvog nitko ne želi, kad djeci nemaš što dati jesti, kad se osjećaš krajnje poniženo dok ideš po neku humanitarnu pomoć, kad vidiš koliko su neki ljudi sebični, pohlepni, bezosjećajni. Svaka nevolja, a rat pogotovo otkrije pravo lice svakog čovjeka jako brzo. Otkrije tko je čovjek, a tko nije. Kao najveće doživljene strahove tete Mare ističe trenutak kada je njezin sin, prilikom pretresa u Zeleniki,  kamo je brod odlazio na kontrolu jugoarmade, na glas rekao – vidi mama koliko tu ima četnika…. i dan kad je mislila da su se spustili na Stradun… kada je razmišljala što će učiniti s djecom, hoće li ih ubiti sama, pa onda presuditi i sebi, samo da ne padne u četničke ruke.

No, svatko tko je poznaje, za tetu Maru će reći da je iskrena i srčana, a ona će i za samu sebe ponekad reći kako bi bilo bolje i za nju da ne govori ono što misli. Pa se prisjeća dana kad je pošla u Mokošicu koja je tada još bila pod okupacijom, uzet nešto robe za sebe i djecu. Taj je dan njezinom tadašnjem mužu, koji ju je čekao u Gružu, trajao cijelu vječnost, mislio je da će je tamo i zadržat, znajući koliko je „lajava“ i prkosna.

-Pošle smo rodica i ja, brodom iz Gruža. Kad sam vidjela što su napravili od Mokošice počela sam naglas vikat i bestimat, nisam se mogla suzdržat, a rodica me je molila da zašutim jer će nas ubit. Osjećala sam bijes i nemoć, morali smo im čak prijavit što ćemo uzeti iz vlastitih kuća! Na kapiji od škole me dočekao vojnik i kaže on meni Marija se zoveš? – umrla sam od straha. Ja sam Miron, dva M, kako bi se lijepo ja i ti slagali, gdje živiš – on nastavlja. Mislim se, je li on to mene bari? Srce mi je bilo u petama. Pitala sam ga zašto je njega briga gdje ja živim. Pa da popijemo kafu. Ja da s vama pijem kafu, pa ja sam zbog vas iz Mokošice pošla – izletjelo mi je iz usta. Pa, vrati se, neće ti nitko ništa, kaže taj vojnik meni. A ja, ni pet, ni šest njemu – vratit ću se kad vi pođete ća…. on je ostao potpuno zatečen, a ja sam to iskoristila kako bih, kao hrabro, a zapravo u užasnom strahu, produžila svoj put. Na ulazu u zgradu je bio neki vojnik koji je zazviždao kad sam prošla, ma došlo mi je da mu opalim jednu preko gubice, ali on je imao puško preko ramena pa sam se suzdržala – danas duhovito zvuči scena koja je, kad su prebaci u realno vrijeme, zacijelo bila zastrašujuća.

U svakom slučaju, uletjela je u stan, pokupila nešto stvari iz ormara, čak je i nekoliko vješalica stavila na vrh burse, ni sama ne zna zašto, te se u Grad uspjela vratiti tek večernjim brodom jer je u međuvremenu u Mokošici bila oglašena uzbuna.

–  Na povratku su nam vojnici pregledivali burse, tražili dozvole… Jozović Mara, kaže jedan od njih. Nisam Mara nego Marija, odbrusila sam mu ponovno puna inata. Iskrenuo je sve moje stvari na pod i pitao me što je ovo? Mi vam na to vješamo robu, ironično sam odgovorila. A, imate li propagandnog materijala, pitao me.

Znaš što mladiću, rekla sam mu. Da su ti svi kao ja ti bi sad bio sa svojom materom đe ti i jest mjesto, a ne bi ođe mene i ove ljude maltretirao. Zacrvenio se i samo mi rekao: prođite. Bijes, nemoć, prkos i strah – to sam stalno osjećala, s tim da su prkos i bijes tih dana bili jači od drugih osjećaja. Onda sam mislila da sam spremna izać i na prvu crtu obrane, a danas mislim da ja to više ne bi mogla preživjet. Pa, što smo im napravili? Zašto su bili tako zli prema nama? Nepojmljivo mi je da te netko može do te mjere zaludit da mrziš nekoga koga uopće ne poznaš – tete Mare će iskreno, od duše.

Kad su i ona i muž dobili posao, pošla je u Crveni križ i rekla da joj pomoć više ne treba, neka je preusmjere potrebitijima. Novac koji su mogli dobiti za popravak prozora i persijana molila je da se da jednoj obitelji na Osojniku koja je počinjala od nule. Eto, to je tete Mare. I svi koji je poznaju znaju da ovo nisu prazne riječi. Kad su se „dijelili“ stanovi njezin je tadašnji muž odbio stati u red, govorio je da nije uzeo oružje u ruke da bi poslije „hapao od države“ nego da bi je branio.

-Bilo ti je još takvih koji nisu ništa pitali, najčešće su završavali na Boninovu. Da su svi bili takvi, danas bi živjeli k’o u Švicarskoj, a ne bi mladi ljudi gledali kako će doći do kredita da bi mogli živjet ili, još gore, ić’ vanka po svijetu trbuhom za kruhom…

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

[td_block_7 limit="1" custom_title="Komentar tjedna by Lidija Crnčević" header_color="#4bbc16" category_id="79"][td_block_7 limit="1" header_color="#3e4095" custom_title="Put oko Svijeta" category_id="78"][td_block_7 limit="1" custom_title="Slatki život Alise Nenadić" header_color="#dd9933" category_id="80"]