25 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Slikarica Ivona Šimunović: kad su joj tri sina odrasla, vratila se u...

Slikarica Ivona Šimunović: kad su joj tri sina odrasla, vratila se u atelje i novom strašću prionula poslu

Ona posvuda vidi boje. Ljudi, stvari i gradovi za nju su prije svega slojevi boja, koje pomalo otkriva u svom malom ateljeu, u kojem vođena potrebom, stvara preispitujući sebe i stvarnost oko sebe. Slikarstvo je oduvijek bilo njezin jezik, ali život često diktira drugačija pravila. Pa je čekala pravi trenutak da ponovno otkrije svoju stvaralačku strast. U međuvremenu je, radeći kao pedagoginja, odgajala tri sina. Popričali smo s Ivonom Šimunović, akademskom slikaricom čija je izložba „Rascjepi stvarnosti“ otvorena i do kraja rujna izložena u Galeriji Dulčić Masle Pulitika.

Zašto  „Rascjepi stvarnosti“?  Što to znači?

–  “Rascjepi stvarnosti“ su priča o pojedincu, koja pokušava kaos svakodnevnice pretvoriti u uporište za daljnji rad. Pokušavam upotrijebiti sve emocije i doživljaje pojedinog dana, kako bi ih izvukla na platno kroz sebe, kao kroz neki tunel, kanal. Kad sve to iz sebe prenesem na platno, ja i moje emocije više nismo važni, već ono što je na platnu nastavlja svoj samostalni život. Slika onda nastavlja svoj samostalni život, a ja se bavim kompozicijom…Rascjepi su  priče u nanosima boje, koji se slažu jedni na druge, a rascjepi predstavljaju prostor slobode, evociraju prolaznost, nestalnost svega što nas okružuje.

Kidanje naoblake, triptih 2018.

Život u bojama

-Svijet vidim i gledam u bojama. Životno iskustvo tim bojama daje slojevitost, zato su i slojevi boje vidljivi i na mojim slikama. Nakon završetka slikarske akademije, na kojoj se ovaj zanatski dio posla jako dobro istrenira, figuracija mi je postala banalna, pa sam pobjegla u apstrakciju. Čim sam završila fakultet vratila sam se u Grad jer  tu imam sve potrebno i za život i za stvaranje.  Dubrovnik je meni Grad zimi, Stradun, placa subotom ujutro i naravno Lopud na kojem sam od djetinjstva provodila ljeta. Boje mora, boje neba pokreću me na stvaranje. I ljude gledam po bojama, boja glasa, boja mirisa, sve meni ima neku boju, priča mi Ivona dok pijemo kavu u hladovini Lapada.

Ivona Šimunović s obitelji na otvaranju izložbe “Rascjepi stvarnosti”

Svoj je stvaralački genij je zatomila i stavila na čekanje jer obitelj, tri sina i životni troškovi, zahtijevali su od nje stabilan posao, što slikarstvo nikako nije. No s obzirom da su Kuzma, Damjan i Celestin u godinama kad im mama nije potrebna, kao prije, pronašla je nekoliko sati dnevno za kreativnost.

-Slikarstvo za mene nije posao to je život. Posao, obitelj, majčinstvo nisu mi ostavili vremena pa sam svoj život i umjetnost stišala stišala i posvetila se djeci koju treba uputiti u život. Nedavno sam iznova osjetila poriv da ponovno krenem. Moji sinovi su sad već stasali, tako da sad mogu nekako pronaći i vremena za sebe i svoje stvaranje. Moram spomenuti i kustosicu Jelenu Tamindžiju, koja mi je u tom pokušaju povratka bila jaki vjetar u leđa. Iz naše suradnje izrodilo se jedno lijepo prijateljstvo i zanimljiv projekt koji je doveo do otvaranja ove izložbe. Sad svaki slobodni trenutak uzimam za sebe i odlazim u studio slikati. To su obično večernji i noćni sati, ali meni je svaki trenutak u studiju dragocjen.

Ivona mi je opisala proces nastajanje njezinih slika.

Doma  mi je nemoguće slikati s djecom i svim drugim obvezama. Imala sam sreću i u Dubrovniku uspjela pronaći jedan prostor za rad u kojem pronalazim mir. Uklopiti posao od kojeg se živi, obitelj i slikarstvo nije baš jednostavno, ali mene nešto iznutra pokreće na stvaranje i zato mi je slikanje postalo opsesija. Prvo počinje misaoni proces koji je prisutan stalno,a kad krenem s radom, ne znam što će se dogoditi na kraju. Uvijek krećem s mišlju o boji pa nakon boje rješavam kompoziciju, konstrukciju nadogradnju. Slika počinje s bazom na dan u kojem je započeta, na mojim osjećajima koji su proželi taj dan, na ljudima koje sam srela, na boji neba. To su nekakve stvari koje me pokreću, hvatanje nečega nevidljivog, neopipljivog, nestvarnog u svakodnevnom životu. To je početna ideja koja kroz proces nastajanja slike gubi svoj oblik i kroz daljnji rad nestaje, postaje minorna. Zanima me sam taj rad na slici, rješavanje problema, traženje ploha, nečeg novog što će me zaintrigirati. Proces  građenja i onda rušenja slike, nezadovoljstvo, odustajanje, gubljenja, i  ponovno pronalaženje sebe. Proces života, odrastanje i procesiranje svega što me okružuje. Kad bih unaprijed znala što to želim naslikati taj umjetnički proces za mene ne bi imao smisla. Ono što me gura najprije je taj nepoznati smjer koji otkrivam u sebi i u njemu pronalazim neke prilike na kojima mogu dalje raditi i nadograđivati se.

Imam  neki neobjašnjivi strah od praznog prostora, od bijelog prostora. Zašto? Ne znam, ali prvo platno prebojam u crno i tek onda počinjem na njemu raditi. Koristim vruću vodu, kojom rastapam slojeve, pa se ispod  prvog nanosa vide drugih prethodno naslikanih slika.

Istovremeno radim na više slika i uvijek im se vraćam. Zna mi se dogoditi da nakon godinu dana zaključim kako neku sliku mogu još malo doraditi jer na njoj ima još prostora za djelovanje. A najteže mi je odlučiti kad sam gotova, kad sam završila sliku. Uvijek  mislim, sad ću još  malo pogurati, i onda se ta slika sruši nepovratno, nema je više.

Bilo je zanimljivo sad pred izložbu. Jelena je pisala tekst za katalog. Napisala je tekst i došla u studio i više nije mogla pronaći sliku o kojoj je pisala. Ja sam je prebojala, a onda mi je zabranila ulazak u studio do izložbe, da ne mora stalno pisati nove tekstove.

Ponekad odustanem, odlučim da to nije za mene, zalupim vratima studija i onda se vratim i pogledam sliku i zaključim pa nije loše i tako stalno. Ali to je proces stvaranja, koji je ono što mi je nužno u životu.  To je potreba kao i svaka druga potreba, i ako je ne zadovoljite, bez obzira koliko teško to bilo, ona stvara nezadovoljstvo. Umjetnik mora stvarati jer je jedino tako sretan.

Claire de Lune 2020. i Gea 2020.

Na pitanje kakve su reakcije publike na njezinu izložbu, odgovara.

-Trenutno sam u fazi apstraktnog slikarstva i ne očekujem da će mnogi to razumjeti, a ja ne želim ljudima otkrivati previše detalja i ogoljavati se. Ako se nekome slika svidi, ako ga emocionalno dotakne, ako im je lijepa, to je neobjašnjivo riječima. Meni je bitna ta komunikacija s publikom, slika kad izađe iz mog ateljea gotova, živi dalje svoj život u razgovoru s publikom. Netko će gledajući je osjetiti nešto, netko ne. Ljepota ne mora imati razlog.

Svoje slike Ivona prodaje, ako netko baš insistira na kupnji, a često pri tom potraži pomoć stručnjaka.

– Ljudi tu i tamo dođu u atelje i kupe ponekad neku sliku, koja im se sviđa. Ja sam tu nekako nespretna. Teško mi je prodat sliku, teško mi je odrediti cijenu. Uvijek tražim neku pomoć sa strane, nekoga tko će procijeniti vrijednost. Nisam dobar trgovac.

Vjenčanica 2018.

Ima li u Dubrovniku mjesta za suvremenu umjetnost ?

-Volim Grad. Volim tu romantiku i nostalgiju za prošlošću i ljubav prema očuvanju baštine. To su neke opravdane identitetske crte Dubrovnika, koje ga određuju, ali mislim kad je o suvremenoj umjetnosti riječ da nam fali malo vizionarstva. Mogu to usporediti sa školskim programom, s obzirom da sam dugo radila u školi. Napravi se godišnji plan i točno se zna što će se dogoditi u godinu dana. Plan i program  su uvijek isti, osim kod povremenih hvalevrijednih bljeskova. U takvim okolnostima nastava i umjetničko stvaranje postaju rutina, a najviše se oslanjamo na baštinu. Mislim da bismo svi više trebali pridonijeti da Dubrovnik izađe iz te kulturne rutine i otvori se više prema međunarodnoj sceni i suvremenoj umjetnosti. Trebamo stvarati i novu kritičnu masu, publiku koja bi suvremenu umjetnost poticala, stvarala i konzumirala. Mladih umjetnika uvijek ima, oni su tu i stvaraju, ali čini mi se kako svaku novu ideju u nas, pomalo, ali sigurno, pojede rutina. Nedostaje nam suvremena umjetnost u javnim prostorima. Naše su šetnice, trgovi, nekako bez tog umjetničkog dodira, bez suvremenih djela. O površnoj diletanstkoj atmosferi dovoljno govori neuređenost gradskih izloga koji su produkt lošeg sadržaja. Možda će ovo korona vrijeme potaknuti neke promjene, možda će se dogoditi neki detoks misli, ali tome ćemo tek svjedočiti.

FOTO: Miho Skvrce

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Poziv za natječaj za program zapošljavanja žena

Grad Dubrovnik objavio je Javni poziv za iskaz interesa za sudjelovanje u prijavi projektnog prijedloga za natječaj „Zaželi – program zapošljavanja žena...

U našoj županiji 7 novih slučajeva pozitivnih na koronavirus

U Dubrovačko-neretvanskoj županiji u posljednja 24 sata zabilježeno je sedam slučajeva zaraze COVID-19 infekcijom. Riječ je o jednoj muškoj i dvije ženske...

STIŽE NOVA SEZONA Kazalište puvuklo riskantan potez!

Bliži se službeni početak kazališne sezone u dubrovačkom teatru, a prve izvedbe odigrat će se idući tjedan na Velikoj Sceni KMD-a, kako...

Na 117 od 120 plaža more izvrsne kakvoće

Prema Programu utvrđivanja kakvoće mora na morskim plažama Dubrovačko-neretvanske županije za 2020. godinu, Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije obavio je deveto...

Dubrovnktv.net

KRATKI REZOVI: “Mater”, “Mulan”, 15. Trash Film Festival …

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte osvrt na film "Mater" - naslov najboljega filma regije na beogradskom FESTu, nagrada za najbolju glumicu...

PRIDRUŽITE SE U HLADU IGORU & DADU: Boris Njavro

U zadnjoj ovosezonskoj epizodi hlada pridružio nam se Boris Njavro, predsjednik Udruge dubrovačkih pisaca. Prvo smo bili u điru s Borisom i...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić