Oman je država koja mijenja čovjeka i pogled na svijet. Možda se čini pretjerano reći da boravak deset dana u stranoj državi može imati toliki utjecaj, ali tko ne doživi ne zna.
Sultanat Oman nalazi se na krajnjem jugu Arapskog poluotoka, na strateški je odličnoj poziciji uz Perzijski zaljev zbog čega je u dobrim odnosima sa svjetskim velesilama. Upravo zato Oman nazivaju „Švicarskom Bliskog istoka“. Ima tek oko 3,5 milijuna ljudi s time da isto toliko stranaca dolazi tamo raditi jer Omanci nisu veliki obožavatelji fizički zahtjevnih poslova.
Napisala: Danijela Demarin Hasanović
U Oman sam otputovala s predznanjem za koje sam mislila da će biti sasvim dovoljno. Ono što me dočekalo dokaz je da deseci pročitanih tekstova online ne mogu dočarati tu atmosferu koja, kako sam već rekla, ostavlja nevjerojatno jak dojam da se usudim reći da mijenja pogled na svijet. Letjeli smo Zagreb – Doha – Muscat i po dolasku iznajmili auto na deset dana jer, kako su nas uputili, to je najlakši način transporta jer su atrakcije sve udaljene jedna od druge, a kako smo planirali posjetiti više gradova, na ovaj način smo imali najmanje komplikacija oko transporta.
Muscat je glavni grad Omana i rekla bih jedan od najčudnijih glavnih gradova jer nema svoje središte, trg i raštrkan je duž obale. Zanimljiv je zbog većinom bijelih građevina (obojene se smiju graditi samo uz posebno dopuštenje resornog ministarstva), po džamiji nedavno preminulog sultana Qaboosa bin Saida, ali i nezaobilaznoj tržnici tj. souqu od kojih je najpoznatija Mutrah Souq. Riječ je o tipičnom bazaru kakav se može vidjeti i u Istanbulu, ali se razlikuje od svih ostalih po urednosti, čistoći, ali i ljubaznosti svih trgovaca. Tu se mogu naći različiti suveniri, šalovi, tepisi, bodeži koji su dijelom njihove povijesti, parfemi koje sami prave, a zasigurno najprodavanije su kapice koje su zaštitni znak Omanaca, uz bijele haljine. Pojedinci kažu kako su uzorci na kapama utjecaj Zanzibara koji je jedno vrijeme bio pod Omanom, ali čini se kako su ih Omanci rado prihvatili i mogu reći da su uistinu lijep prizor.
Nezaobilazno je spomenuti kako je Oman nevjerojatno čista država. Već prvi dojam na aerodromu bio je dovoljan. Pod se zrcalio od čistoće, nigdje nismo vidjeli smeće bačeno sa strane, a često smo viđali radnike kako vrijedno obilaze i kontroliraju je li se što slučajno zaprljalo.
Putovali smo u Oman u veljači kad su temperature tijekom dana oko 25 stupnjeva, noću do deset stupnjeva niže. Bilo je dovoljno toplo za kupanje, no na dugim pješčanim plažama nije bilo gotovo nikoga. Razlog je kultura. Nisu naviknuti na kupanje u moru, točnije Arapskom moru, i najčešće s obitelji idu u wadije, izvore vode u pustinji ili kamenjaru okružene oazama. Za kupanje i u wadiju i na plažama preporučljivo je pokriti ramena i koljena, čisto zbog poštovanja prema omanskoj kulturi jer njihove su žene većinom pokrivene. To pravilo ne vrijedi na udaljenijim plažama kojih uz obalu ima na desetke i na kojima nema nikoga.
Osim Muscata posjetili smo i Ras Al Hadd poznat po rezervatu u kojem je moguće promatrati kornjače dok poliježu jaja. Postoje organizirane ture, ali sezona je od svibnja do listopada stoga mi tu priliku nismo iskoristili. Boravili smo i u nekadašnjem glavnom gradu Nizwi koji odlikuje tvrđava i dvorac, a svakog petka održava se i trgovina živom stokom na koju stižu Omanci iz različitih dijelova zemlje.
Jedan od najljepših doživljaja u Omanu svakako je boravak u pustinji Wahiba Sands. Iz kampa u kojem smo rezervirali smještaj dobili smo detaljne uput: prvo posjet benzinskoj crpki kako bi se ispuhale gume na autu i bile prikladne za vožnju po pustinji, a potom vožnja desetak kilometara po užarenom pijesku. Moram priznati da nam nije bilo svejedno kad smo došli do točke gdje asfalt završava, a pijesak počinje, no put je zbog ostalih automobila bio utaban stoga smo lako došli do kampa, za samo nekoliko minuta. Po dolasku u kamp popili smo čaj (bez obzira koliko je vruće, u Omanu se stalno pije čaj), a potom se smjestili u šator u kojem smo noćili. Zvuči hrabro, ali šator je zapravo pristojne kvadrature, sasvim dovoljan za dvije ili čak tri osobe. U kampu se svakog dana održavaju aktivnosti od kojih prva uključuje promatranje zalaska sunca s obližnje dine. Popeli smo se, zasjeli i uživali u pogledu za koji smo svjesni da ćemo zauvijek pamtiti jer nema toga što može biti ravno toj mirnoći i nepreglednoj pustinji. Zatim smo imali priliku obući tradicionalnu odjeću i učiti omanske plesove. Riječ je o ritualima koji su bili važni i za zbližavanje potencijalnih supružnika, bio je to način upoznavanja za mlade, ali danas je ta tradicija gotovo zaboravljena. Nakon večere nas je vlasnik kampa pozvao da uz logorsku vatru poslušamo priče o beduinima i njihovu načinu života. Pričao nam je o devama koje su nekad bile važne za prijevoz i trgovinu, a danas se treniraju za utrke. Pričao je o beduinima kojih je nekad bilo na tisuće, a danas ih je tek sto i to su kaže, stariji ljudi. Tradicija svakako izumire što je šteta jer su beduini bili snalažljivi i imali su zanimljive načine prikupljanja vode, komunikacije prilikom trgovine, a mudro su se snalazili u pustinji koristeći deve i za prijenos vode.
U Wahiba Sands smo dočekali i izlazak sunca, hranili kozliće i jahali deve. Kraća ‘vožnja’ je 5 rijala (1 OMR = 17 HRK), a nude i duže od pola sata ili sat.
U pustinji nema struje, a uz pomoć agregata u kampu je dostupna na samo pet sati dnevno. No struja vam zapravo i ne treba kad ste okruženi takvom ljepotom, pogotovo navečer kad se mogu vidjeti sve moguće zvijezde. Vlasnik kampa rekao nam je i kako je u Omanu teško otvoriti legalan kamp jer su kontrole česte, porezi sve veći, a ilegalaca koji nekad prolaze lišo sve više. U doba naše posjete kampu, gostiju je sveukupno bilo desetak dok u sezoni, prosincu i siječnju, bude potpuno ispunjen. Ljeti kamp ne radi zbog pješčanih oluja koje onemogućuju normalno funkcioniranje.
Jedan od doživljaja za pamćenje je i posjet Jabal al Shamsu, omanskom Grand Canyonu. Kanjon je sam po sebi impresivan zbog svoje dubine, a ništa manje nije ni sam put do izvora vode koji je izrazito uzak i izazovan. Dva sata do tamo i dva sata nazad predstavlja značajniji pothvat, ali ovo je uistinu nezaobilazna točka prilikom posjeta ovoj državi jer čovjek se zapita kako je moguće da je još neotkriveno.
Omanci kao ljudi u najmanju su ruku specifični. Već prvog dana boravka u Muscatu upoznali smo Aymana, Omanca s kojim smo se zatekli u razgovoru u jednom turskom restoranu. Nije dugo trebalo da nam s ponosom otkrije dosta detalja o svojoj kulturi i životu u sultanatu. Činjenica koja me najviše zapanjila je da ima 21 brata i sestru. 21! Kaže kako je njegov otac imao tri žene i kako je u njegovo vrijeme to bilo normalno.
Ayman ima 35 godina, još se nije oženio, a kaže kako će za to doći vrijeme kako neće imati više od jedne žene. Na spomen Hrvatske prvo se malo zbunio, a onda upitao jesmo li mi ona europska država kojoj je žena predsjednica. Omanci se većinom školuju u inozemstvu, rade u državnoj službi, a država im daruje zemljište kako bi se vratili doma i tu zasnovali obitelj. Ayman nam kaže da su se stvari bitno promijenile u posljednjih nekoliko godina, a spominje i činjenicu da ljudi ulaze u brak kasnije nego prije, žene imaju značajno veća prava i veliki je naglasak stavljen na školovanje.
Od pravila ponašanja u Omanu još bih izdvojila nepisano pravilo da nije preporučljivo iskazivanje ljubavi u javnosti kao ni neprikladno odijevanje (potrebno je pokriti ramena i koljena). Nitko vas neće kazniti ako zaobiđete neko od pravila, ali riječ je o poštivanju tuđe kulture što većina turista koje smo sreli uistinu i čine. Alkohol se ne može kupiti u trgovinama, a može se konzumirati tek u pojedinim hotelima. Većinom se pije čaj i omanska kava koja je slična turskoj, ali ima još sastojaka koji joj daju specifičan okus.
Omanci su jako posvećeni vjeri. Velikom su većinom muslimani, mole se pet puta dnevno, a najvažniji dan za to je petak kojeg smatraju vikendom i tada većina trgovina ne radi dok su restorani otvoreni jer to je ujedno dan kada obitelji izlaze i druže se. Najčešće vrijeme provode u šetnjama plažom, ali i turističkim naseljima ili pak trgovačkim centrima koji su višestruko veći od svega što sam u životu vidjela. Imaju i neke europske trgovine, ali za njih su najvažnije butige s dječjom robom i manji zabavni parkovi koji se nalaze unutar spomenutih centara.
Prije nešto više od mjesec dana preminuo je omanski sultan Qaboos bin Said zbog čega su brojna događanja otkazana, a na radiju je bilo nemoguće pronaći glazbu zbog 40 dana žalosti. Omanci su ga obožavali jer je, kažu, u 50 godina vladavine unaprijedio državu i iza sebe ostavio mračno doba. Nekad su u Omanu bile tek dvije bolnice i pokoja škola, a danas ih je na tisuće. Njegov lik nalazi se na novčanicama, ali i posvuda po restoranima, hotelima, tržnicama. Naslijedio ga je nekadašnji bliski suradnik i rođak Haitham bin Tariq.
Cijene u Omanu su neke niže, a neke više nego kod nas. Benzin je očekivano puno jeftiniji, oko tri kune po litri, hrana u trgovinama je nešto skuplja, kao i odjeća u trgovačkim centrima, ali se zato u restoranima može jesti dosta povoljno, većinom jer je riječ o jednostavnijim jelima. Kad smo kod toga, najpoznatije omansko jelo je shuwa, kozletina ili janjetina koja se 24 sata peče u zemlji. Poznato je i devino meso koje je daleko ukusnije od očekivanog, a ostala jela većinom su kombinacija turske, lebanonske i arapske kuhinje i uključuju takozvani pita bread s različitim punjenjima.
Sad dolazimo do toga zašto Oman mijenja pogled na svijet. Ljudi su smireni, strpljivi, uvijek nasmiješeni i izrazito gostoljubivi. Turista još nema u velikom broju – mi smo stalno nailazili na iste ljude – i vjerojatno baš zato domaći lako ulaze u komunikaciju i bez problema govore o svojoj kulturi, želeći je podijeliti s ostatkom svijeta. Prometnice u Omanu su jako široke i ima dijelova Muscata u kojem ima po deset prometnih traka u dva smjera, ali nema nervoze, nitko ne trubi i vozači su solidarni jedni prema drugima. Teško je iz takvog svijeta vratiti se doma kao isti čovjek. Ono što sam tamo vidjela i iskusila teško je pretočiti u riječi, ali jedino što mogu je preporučiti svima da posjete ovu jedinstvenu državu prije no što je otkriju masivne horde turista.
