Od A do Ž s Ivanom Pavlić Pavlinom, glasnogovornicom Sveučilišta: Rad na televiziji me ojačao, ali majčinstvo mi je preokrenulo život

Do prije par godina upravo je ona bila ta koja je postavlja pitanja, a sada se našla s druge strane medalje i danas Ivana Pavlić Pavlina kao glasnogovornica Sveučilišta u Dubrovnika odgovara na pitanja i upite nekadašnjih kolega. Iako je nedavno postala i majka, što joj je kako priznaje okrenulo svijet za 180 stupnjeva, to je nije spriječilo da upiše doktorat, nastavi i dalje nastupati sa svojim bendom i jedino malo teže pronalazi vremena za teretnu.

Otkrila nam je stoga s kim bi snimila duet, koliko tetovaža ima i njihovo značenje, kako provodi vrijeme sa sinčićem, gdje je planirala otputovati no odustala je zbog trenutačne geopolitičke situacije te koje novinarske priče još uvijek nosi sa sobom.

Nakon novinarstva, karijeru ste nastavili kao glasnogovornica dubrovačkog sveučilišta. Kako je biti s druge strane te medalje i odgovarati na pitanja novinara?

– Ovdje uvijek kažem isto, na ovo pitanje, ali kao odgovor mladim studentima koji se žele baviti PR-om. Ništa vas ne može pripremiti za rad s medijima kao prethodno iskustvo u samim medijima. Rad pod tolikim stresom, kada vas pritišću rokovi, kada svaki dan, bez obzira na to kako se osjećali, morate biti inspirirani i donijeti nove teme na stol, a istovremeno ostati zdravi, sretni i zadržati privatni život, bez da ga pretvorite u posao. Jedino tako možete zaista naučiti kako mediji razmišljaju i što ih zanima.

S obzirom na to da dolazim iz televizijskog novinarstva, gdje sam vodila središnju informativnu emisiju Dnevnik i imala javljanja uživo s terena, to me itekako pripremilo za rad s druge strane kamere. U PR-u ste većinom korak ispred, vi kreirate smjer vijesti koje želite da mediji prenesu.

Novinarska priča ili teren koji vam se posebno urezao u pamćenje?

– Zauvijek će mi ostati urezane teže životne priče koje sam radila. Među njima su mala Goga i njezina majka Magda Knego, koje su prošle više nego što bi itko u životu trebao, deložacija branitelja i HRVI-ja iz gradskog stana na sam Dan branitelja, kao i deložacija obitelji iz privatne kuće s djetetom u spektru autizma zbog imovinsko-pravnih odnosa u obitelji.

Teško je ponekad gledati takve scene i ostati pribran dok se ljudima oko vas ruši svijet, a znate da su vas zvali jer im je to zadnja šansa za izlaz. U svemu tome morate donijeti priču na najbolji i najiskreniji mogući način, paziti na tehničke detalje i pokušati što manje misliti na činjenicu da je to mogla biti i naša sudbina.

Često kažem da me rad na Dubrovačkoj televiziji ojačao i pripremio za život, a ne za karijeru, pa ponekad možda djelujem hladnije nego što jesam. Ipak, na kraju dana, svi smo mi samo ljudi.

Fale li vam ikad kamere i svjetla televizijskog studija?

– Moram priznati da mi ponekad nedostaju. To je dio mog života koji sam obožavala, koliko god bio stresan u svakom trenutku svog postojanja. Ipak, iskreno, teško je graditi takvu karijeru, biti dobar u tom poslu, zamjerati se ljudima i često voditi tuđe bitke u malom gradu, a očekivati da obitelj neće patiti. Čast iznimkama.

Mlada ste majka. Koliko vas je majčinstvo promijenilo?

– Izuzetno. Okrenulo mi je svijet za 180 stupnjeva i često imam osjećaj kao da visim naopako u nekom međuprostoru.

Znam da su to možda izlizane fraze koje svaka majka kaže, ali u jednom danu shvatite da više niste najvažniji jer postoji mala osoba koja će postati netko i nešto ovisno o tome što vi za nju učinite od prvog dana.

Michael Vito ima godinu i četiri mjeseca, a ja sam na Sveučilištu počela raditi vrlo brzo nakon njegovog rođenja. Svaki dan shvaćam kako mi se mijenjaju prioriteti i koliko god želim biti najbolja u svemu čega se uhvatim, on je sada na prvom mjestu. Svima nama u obitelji.

Moram priznati da bez podrške muža, koji je u potpuno drugoj branši i uvijek ostavi sve kada god može da bi bio s njim, teško bismo sve uskladili. I naravno, bez moje majke, koja je tu 24/7 za sve nas, posebno za njega, ništa od ovoga danas ne bi bilo moguće.
Zato sam sigurna da je moje dijete najsretnije dijete na svijetu koje će sutra biti sve što poželi. A ja se samo nadam da će biti dobar čovjek.

Kako provodite vrijeme sa sinom, koje su vam najdraže zajedničke aktivnosti?

– S obzirom na to da je prohodao s deset mjeseci, sada smo u fazi da svaka aktivnost uključuje trčanje i skakanje , bilo da je riječ o penjanju po zavjesama ili toboganu, svejedno mu je. Obožava autiće, škakljanje i, naravno, jesti kao mama, ali najdraže mu je na kraju dana ušuljati se u veliki krevet i maziti se s nama. A mi živimo za te momente.

Pjevačica ste Amadeus banda. Kako je sve počelo i kako usklađujete obaveze?

– Po struci sam zapravo pijanistica. Završila sam osnovnu i srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku, paralelno s turističkom školom. Ujutro bih išla u jednu, popodne u drugu, i tako naizmjenično.

Ljubav prema glazbi krenula je još u vrtiću. Cijeli život sviram i pjevam, od Anđela, preko školskih zborova, klape Fortuna, do toga da sam bila prateći vokal pokojnom Milu Hrniću.
Već deset godina pjevam u bendu Amadeus. Prije nego sam postala majka, pjevala sam gotovo svaku večer od travnja do studenog, u restoranima, hotelima, na jahtama i eventima. Danas su prioriteti drugačiji, pa ću ove godine pjevati jednom tjedno.

Paralelno sam upisala i doktorat iz područja medija i komunikacije, pa se lista obaveza uvelike mijenja. Svakako se u budućnosti nadam nekom mirnijem životu. Na kraju dana, vrijeme s ljudima koje volite nitko vam neće vratiti, a svi to nekako prekasno shvatimo.

Da možete birati, s kim biste snimili duet?

– Definitivno s nekim stranim izvođačem, možda Edom Sheeranom ili Adele. Većina onih koji su mi posebno dragi, nažalost, više nisu među nama.

Koliko tetovaža imate i imaju li značenje?

– Svaka ima svoje značenje. Imam ih deset i sve su posvećene mojoj obitelji. Majci, ocu, bratu, sinu, ali i posebnim trenutcima kroz putovanja s mojim mužem, glazbi i gradu u kojem sam se rodila, odrasla i u kojem živim. Ne razmišljam o novoj, ali ako bi postojala, bila bi posvećena nekoj novoj, posebnoj osobi u mom životu.

Bavite se i borilačkim sportovima. Je li vam to ispušni ventil?

– Da, više od deset godina treniram kickboks i certificirani sam fitness trener. No, s obvezama se to malo usporilo. Teško je sve uklopiti u samo 24 sata, pa odem na trening ili navečer kad svi zaspu ili rano ujutro prije posla. Moram priznati da sam u zadnje vrijeme malo zakazala.. ljeto dolazi pa me lagana panika hvata!

Kako biste opisali svoj modni izričaj?

– Moj modni izričaj nikada nije imao definiciju i opis i uvijek se oblačim po osjećaju. Većinu svog vremena sam oduvijek, još od školskih dana pa do danas provodila u odijelima, u njima se najbolje osjećam i čvrsto vjerujem da ste u odijelu uvijek spremni za bilo koju situaciju, pa i za sportsku dvoranu.  A čim padne sunce, najradije sam u trenirci ili pidžami.
Jedino pravilo koje imam odnosi se na cipele.. opsesivno kupujem visoke potpetice i nemam mjeru.

Što za vas znači žensko prijateljstvo? Imate li svoj mali krug, velikih žena?

– Nikada nisam bila dio velikih ženskih krugova ni ‘trač-partija’. Ako osjetim takvu energiju, jednostavno se maknem, a to ljudima često zasmeta. Srećom, uvijek sam bila dovoljno zaposlena, okružena malim krugom velikih ljudi za koje bih dala ruku u vatru i znam da bi oni isto učinili za mene iako nismo na telefonu 24/7. Svi mi imamo svoje živote, ali isto tako smo uvijek jedni drugima u životu. I to je nešto što se ne može kupiti.

Iduće putovanje o kojem sanjate?

– Nakon Jordana, Meksika, Malte, Tajlanda i Francuske, plan je bio ići na svjetsko prvenstvo u Ameriku, ali s obzirom na trenutnu geopolitičku situaciju, to smo zasad stavili na čekanje. Moja najveća, još neostvarena želja je Afrika.. doživjeti sela u kojima se živi potpuno drukčije, među djecom koja ne znaju što su društvene mreže, markirana roba i majkama čije osjećaje i borbu nikada nećemo moći u potpunosti razumjeti. Vjerujem da bi nas takvo iskustvo svih zauvijek promijenilo i naučilo koliko zapravo malo treba za sreću.