Juraj Paljetak, inženjer grafičke tehnologije i vlasnik obrta Luko Media, mladi Konavljanin koji se nakon studija u Zagrebu vratio u Konavle i radio na raznim poslovima u tiskari, muzeju, na lokalnoj TV postaji danas ima vlastiti obrt „ Luko Media“.
Bavi se svim oblicima digitalnog dizajna od brendinga, fotografije grafika, montaže videa i reklama. Najviše posla ima u fotografiji, ali kaže nam, najviše radi i najviše voli raditi video i montažu. Ima li dosta posla u kreiranju multimedijalnih sadržaja i kako je živjeti i raditi u Konavlima, gdje kao pravi Gruđanin voli prekalu, otkrio je za našu rubriku „Ljudi nazbilj“.
– Prošle smo godine napravili dokumentarni film za Muzeje i galerije Konavala, o pedeset godina muzeja u Čilipima, i volio bih i dalje raditi takve dokumentarce naročito o Konavlima, gdje se pokazuje kako su se neke stvari u Konavlima pokretale i razvijale i gdje se vidi kako se sve radilo iz velike ljubavi, a ne radi novca. S mojim prijateljem, kosnimateljem i koautorom Tonijem Mostahinićem često radim na takvim projektima, a volimo raditi stvari koje su malo drugačije. Voljeli bismo pokrenuti nekakav takav serijal dokumentaraca s konavoskim pričama jer ima u Konavlima toliko zanimljivih stvari koje će nažalost, izumrijeti ako ih se na kvalitetan i interesantan način ne dokumentira. Priče, stari običaji koji su specifični za svako selo, pa bi se mislim da bi se o tome trebalo nešto napraviti jer mnoge stvari mlađi Konavljani ne znaju.
Nakon studija u Zagrebu vratio si se u Konavle? Je li ti se bilo teško vratiti? Kako je živjeti u Konavlima, a baviti se tako specifičnim poslom?
– Ne mislim da su oni koji su otišli pa se vratili, ikad zažalili. Oni koji nisu otišli, prema mom iskustvu, čini mi se da im nešto nedostaje. Meni je bila takva situacija da sam se nakon povratka sa studija odmah htio vratiti u Zagreb, ali sam igrom slučaja ostao ovdje i zaposlio se u struci. Prvu godinu sam se htio vratiti u Zagreb, bio sam neodlučan, ali me prvi posao u Fotostaru puno toga naučio. Kasnije sam se zaposlio u Muzejima i galerijama Konavala, ali se tu nisam našao u poslu koji je za mene ipak bio monoton. Nisam nikad mislio da ću se baviti videom. Završio sam grafički dizajn, i na fakultetu sam imao samo kolegij analogne fotografije gdje sam se zaljubio u film, a u video sam se zaljubio kada sam počeo raditi na Libertas televiziji. Tamo sam se fokusirao na montažu jer mi je to bila želja savladati, a kasnije sam počeo i snimati. Tamo mi je dosad bila najbolja ekipa, a i najviše sam naučio jer su tamo bili super ljudi puni znanja i volje. Tako je bilo do korone, a onda sam otvorio svoj obrt Luko Medija.
– Zašto Luko Medija, a ne Jure Medija?
– Dok sam studirao uvijek su ne pitali radi prezimena, što mi je Luko Paljetak i uvijek je oko toga bila zafrkancija, pa sam sebi rekao kad sam s prijateljem razgovarao o tome kako ćemo nazvati svoje buduće firme, da moja mora biti „Luko nešto“, upravo zbog te zafrkancije. Kasnije kad sam upoznao Luka Paljetka shvatio sam kako je bio divan čovjek. Genijalan čovjek. Vidjelo se kako je pripadnik prošlog vijeka, kakvih nema više. Iako nisam baš krenuo s obrtom u najbolje vrijeme radi pandemije, htio sam sebi postaviti izazov, a taj je da budem autoritet sebi samom. Bio je u početku rizik, ali imao sam podršku sadašnje supruge Andree kroz cijeli proces, pa je sve bilo lakše.
Puno radiš svadbe i promotivne videe, ali i glazbene spotove? Najpoznatiji video je za pjesmu „ Ođe“ od Mihaela Klaića, koji svi obožavaju.
Svi su mi ti poslovi super, ali glazbeni videi su mi za raditi pravo uživanje. Suradnja s Mihom Klaićem za video Ođe, bila je odlična. On je toliko talentiran momak i za glazbu i vizualan je, točno zna percipirati što bi gdje htio, odlično je tako raditi. Nadam se da će s njim u suradnji biti još takvih materijala, a dobro smo prošli i s filmićem gdje je trebalo predstaviti život u Konavlima za izbor Moja.hr koji je radio Večernji list. Mihael je napravio odlične riječi, a Toni i ja kadrove o Konavlima i osvojili smo treće mjesto. To nam je bilo lijepo iskustvo i s tim smo počeli sanjati o dokumentarnom filmu.
Hoće li biti još sličnih suradnji. Kakva je glazbena scena u Konavlima, svira li se i snima, ili je sve sada na društvenim mrežama?
To jest problem jer se malo toga svira i u Dubrovniku, a ne samo u Konavlima. Lijepo smo surađivali s Majom Grgić, s bendom „Do Not Worry“ i to je to, izuzev nekih promo videa, nismo radili više glazbenih spotova. Pobornik sam starijeg pogleda na stvari, nego ovog ‘kvadratnog’ kakav je za Instagram. Razumijem ga, i radim to, ali me kompozicijski bode uoči, jer mi kvadrat nije prirodan.
– Puno se ljudi danas bavi dizajnom, i profesionalno, ali puno više onih koji rade uz pomoć nekog od AI alata. Misliš li da će radi umjetne inteligencija i njenih alati uskoro nestati struka grafičkog dizajnera?
– Mi grafički dizajneri smo prije dosta zarađivali od manjih poslova izrade vizitki, letaka, logotipa, koji ljudi danas mogu sami izraditi. Ipak, za napraviti nešto više to je nemoguće bez pravog dizajnera, a odnosi se na poznavanja simetrije i pravila koja se jednostavno uče. I te se stvari mogu naučiti s Interneta, i sam sam video tako naučio, a mislim da sam danas bolji u videu nego grafičkom dizajnu, ali mi je studij pa i iskustvo u tiskari puno pomogao i u tome. Mislim da ipak nije moguće prevazići neke struke. Kao i u fotografiji, kada se želi nešto kvalitetnije ili veće napraviti, ne može se pouzdati u mobitel i umjetnu inteligenciju.Jedino što mi je tu žao jest što nestaje umjetnost plakata. Mislim da je ta umjetnost podcijenjena. Obožavao sam raditi plakate, naročito je ranije bilo upečatljivo dizajniranih plakata. Plakati iz razdoblja između dva rata su zaista bili izvrsni. Uvijek mi je u glavi „da sam se bar rodio ranije!“ U vrijeme kada su se dizajnirali plakati, omoti za ploče i cijeli taj pokret u umjetnosti i glazbi osamdesetih koji mi je najinteresantniji.
Oženjen si freško i imaš malog sina.
– Imam sina Alessandra koji ima godinu i dva mjeseca. Ima talijansko ime jer supruga i ja jako volimo talijansku kulturu. Često idemo u Italiju supruga i ja radi kulture i hrane, a ja volim otići i na utakmice Intera za kojeg navijam.
Danas živiš na Zvekovici, a ne na Grudi? Jesi li pobjegao od prekale?
– Volim prekalu i zimu koju jedinu tamo mogu doživjeti. Dosta ima ljudi s Grude koji tamo dolaze svaki dan mada tamo više ne žive. Popiti kafu ujutro na Grudi to je kao da si u Gradu. Točno se zna tko gdje sjedi u kojemu kafiću, gdje su Dunavljani, gdje Molunćani, gdje su Gruđani, odlična je, predivna atmosfera. Sasvim razumijem one koji dolaze svaki dan samo na kavu jer na Grudi ne treba kupovati novine, sve se tamo dozna. U Konavlima svi mi živimo ugodno, mada gotovo svi rade minimalno dva posla. U državnoj firmi ili najčešće na aerodromu i još svi imaju neki svoj posao koji je u Konavlima svima uvijek prioritetan.
– Kakvi su ti planovi za budućnost?
Volio bih se malo profilirati u snimanju arhitekture, i svakako raditi dokumentarce. To je nešto što bih volio raditi, a imam i ekipu koja je u tom poslu i koji mi mogu pomoći.
