Ugledna hrvatska psihologinja Gordana Buljan Flander kroz svoje objave putem društvenih mreža pruža roditeljima korisne savjete o različitim životnim situacijama u kojima se mogu naći. Njene objave izazivaju veliku reakciju njenih pratitelja, a koliko ih se smatra korisnim možda najbolje svjedoči i pokazatelj o tome koliko se stotina puta podijele. U svom zadnjem se pozabavila pitanjem o kojemu dok se ne nađu u toj situaciji, roditelji malo razmišljaju – kako se postaviti i kako zaštiti dijete od boli gubitka bliske osobe iz obitelji.
Kad djetetu umre bliska osoba: ne štitimo ga šutnjom, nego istinom i prisutnošću.
Kada u obitelji umre netko blizak, odrasli često iz najbolje namjere pokušavaju zaštititi dijete. Govore tiše, prestaju spominjati ime umrle osobe, šalju dijete “da se igra”, izbjegavaju pogreb, čekaju “pravi trenutak” da mu kažu. No djeca vrlo brzo osjete da se dogodilo nešto veliko. Ako im odrasli ne daju istinu, ona ostaju sama s maštom, strahom i pitanjima.
Atle Dyregrov, jedan od najvažnijih autora u području dječjeg tugovanja, godinama naglašava da djeci trebaju jasne, konkretne i dobno primjerene informacije, jer upravo nejasnoće i tajne često pojačavaju tjeskobu. Dijete ne treba čuti sve detalje, ali treba čuti istinu.
Ne kažemo: “Zaspao je”, “otišao je”, “izgubili smo ga”.
Kažemo: “Djed je umro. To znači da više ne diše, ne govori i neće se vratiti, ali ćemo ga se sjećati i o njemu smijemo govoriti.”
To treba reći osoba kojoj dijete najviše vjeruje: roditelj, skrbnik ili drugi bliski odrasli. Dijete tada ne pamti samo riječi, nego i lice, glas, dodir i osjećaj je li ostalo samo ili je netko ostao uz njega.
Elisabeth Kübler-Ross nas je naučila da u žalovanju možemo osjećati poricanje, ljutnju, tugu, pregovaranje i prihvaćanje. Danas znamo da djeca ne prolaze te faze uredno i linearno. Dijete može plakati pa se igrati, postavljati ista pitanja više puta ili djelovati kao da je “dobro”. To ne znači da ne tuguje. Djeca tuguju u valovima.
David Kessler, koji je godinama radio s Kübler-Ross, posebno naglašava jednu važnu ideju: tuga nije znak slabosti, nego nastavak ljubavi. On kaže: “Tuga je ljubav koja nema kamo otići.” Zato cilj nije da dijete “prestane tugovati”, nego da nauči živjeti uz gubitak, a da odnos s osobom koju je izgubilo i dalje ima mjesto u njegovu životu kroz uspomene, priče, rituale i osjećaj povezanosti.
Često me klijenti pitaju i o pogrebu. Treba li dijete ići? Današnje stručne preporuke uglavnom kažu: dijete može sudjelovati ako želi, ako je pripremljeno i ako uz njega postoji sigurna odrasla osoba. Nije presudna samo dob, nego priprema i osjećaj sigurnosti.
Dijete treba unaprijed znati:
gdje ide, tko će biti tamo, da ljudi mogu plakati, da može biti lijes ili urna, da tijelo više ne diše i ne govori jer osoba više nije živa.
Dijete nikada ne treba prisiljavati da priđe lijesu ili “da se oprosti”. Opraštanje od umrlog mora biti mogućnost, ne obaveza.
Djeci mogu pomoći mali rituali: crtež, cvijet, pismo, svijeća, pjesma, fotografija sadnja biljke.
Rituali daju oblik nečemu što je djetetu preveliko da razumije samo riječima.
Vrtić i škola trebaju znati što se dogodilo. Ne da bi dijete bilo obilježeno, nego da bi odrasli razumjeli njegove reakcije. Dijete može biti rastreseno, razdražljivo, umorno, povučeno ili osjetljivije nego inače. Potrebna mu je rutina, ali i razumijevanje.
U školi i vrtiću najvažnije je:
imati jednu sigurnu odraslu osobu, omogućiti djetetu kratko povlačenje ako ga emocije preplave, ne forsirati razgovor pred drugima.
Roditelji me često pitaju smiju li plakati pred djetetom. Smiju. Dijete ne treba roditelja bez emocija, nego roditelja koji može pokazati tugu, a da dijete pritom ne osjeti da mora brinuti o njemu.
Važno je reći: “Tužna sam jer mi nedostaje. Ali ja sam odrasla i imam odrasle koji mi pomažu.”
To djetetu daje sigurnost da emocije nisu opasne i da nije odgovorno za roditelja.
Djeci nikako ne treba govoriti:
Moraš biti jak”, “Sad si ti muškarac u kući,” “Sad ti trebaš brinuti o mami,” “Nemoj plakati.”
Puno više pomaže:
“U redu je, normalno je biti tužan,” “Smiješ pitati,” “Nisi kriv,” “Ne moraš mene čuvati.” “O osobi koja je umrla smijemo govoriti.”
Suvremeni autori danas naglašavaju da cilj tugovanja nije zaboraviti osobu koja je umrla. Zdravo tugovanje znači da dijete postupno nauči nositi tugu, a da ljubav i uspomene ostanu dio njegova unutarnjeg svijeta.
Djeci pomažu: istina, prisutnost, rutina, nježnost, odrasli koji se ne boje tuge.
Jer dijete nakon gubitka ne treba da ga zaštitimo od boli pod svaku cijenu, već da ga u toj boli ne ostavimo samog.
