Stanari koji žive u blizini Hotela Vis 2 obratili su nam se pismom koje nedvosmisleno ukazuje na uznemirenost zbog učestalo neugodnog i nepredvidljivog ponašanja jedne muške osobe na koju su prije određenog vremena upozoravali i stanovnici povijesne jezgre, odnosno roditelji djece koja pohađaju tamošnju osnovnu školu. Svoje prijave su slali i policiji, svjesni da je pokretanje sustava sporo, a ponekad ga, na žalost i tek potakne neka tragedija. Pismo naslovljeno Živjeti u sigurnom gradu, a bojati se objavljujemo u cijelosti, a očekujemo i odgovore nadležnih institucija koje bi trebale brinuti o osobama koje imaju određenih poteškoća, a žive u našoj neposrednoj blizini.
Što znači siguran grad?
Što zapravo znači živjeti u sigurnom gradu?
Za mnoge od nas to znači, krenimo od „manjeg zla“, na primjer da nema džeparoša. Da nam ne provaljuju u automobile i kuće. Da nam ne kradu bicikle i motore. Naravno da nas putem nitko ne napada, da ne strepimo za djecu koja sama idu u školu, s kasnijih treninga, da se mirno vozimo autobusom, a da se pritom ne bojimo.
Dubrovnik je, barem u tom smislu, siguran grad.
Osim ako vas put ne odvede u blizinu Hotela Vis 2.
Tamo živi muškarac srednjih godina. Ima svoje ime i prezime, kao i nadimak po kojem ga mnogi pamte još iz mlađih dana, dok je bio funkcionalan i, da ne kažem, normalan.
Vjerojatno ga ne bismo ni primijetili da jednog dana nismo počeli nalaziti grane bora zataknute za automobile, ulazna vrata, ograde… Pregledali smo snimke svojih kamera na ulaznim vratima i vidjeli tko se time zabavlja.
U početku – ništa strašno.
A onda su počele veće štete.
Očito je da taj čovjek živi u teškoj agoniji. Njegov dan počinje rano ujutro, kada izlazi van. Uglavnom mrmlja sebi u bradu, ali nerijetko glasno viče i urla.
Prije nekoliko dana tako je hodao Masarykovim putem i urlao. Susreo je slučajnu prolaznicu. Neartikuliranim, gotovo životinjskim zvukovima derao se na nju, unosio joj se i tijelom joj prijetio, nasred puta.
Zamislite ženu koja u 6:20 ujutro ide na posao i odjednom se nađe sama pred takvim čovjekom.
Nigdje nikoga. Nema žive duše koja bi joj pomogla.
Nije je ubo nožem. Nije je ozlijedio. Ovaj put „samo“ joj se unosio i prijetio.
Nož ili skalpel ostavio je za prijetnje ispred škole. Tamo se, naime, s njim pojavio prije dvije godine.
Možete ga vidjeti kako bos hoda ulicama, čak i zimi. Sresti ćete ga po cijelom gradu, od Gruža do Grada – nije ograničen samo na Lapad.
Kamere i parlafoni predstavljaju mu poseban problem.
U neposrednom susjedstvu razbio ih je više, na nekoliko kuća u nizu, u različitim vremenskim razdobljima. Nije mu problem popeti se na stup ili zid kako bi do njih došao.
Govorimo o privatnim posjedima. U sitne noćne sate “sjedne” ti na zvono na parlafonu.
Jutros je iščupao tablicu na jednom od auta i bacio je kroz ogradu kuće u blizini. Isto nam je napravio i lani.
Jednom je, hodajući ulicom, iz čista mira srušio parkirani motor. Jednostavno je prošao pokraj njega i oborio ga.
I nije ostalo na tome. Još nekoliko motora završilo je na tlu na drugim lokacijama.
Njegovo je ponašanje potpuno nepredvidljivo i zbog toga izrazito uznemirujuće.
Tako je, primjerice, tijekom ljetnih mjeseci više puta prolazio pokraj iste kuće paleći i gaseći upaljač u neposrednoj blizini borova i drugog suhog raslinja.
Iz obližnje kante za smeće jednom je izvadio praznu staklenu bocu i bacio je na ulazna vrata kuće.
Iz poštanskih sandučića čupao je i vadio tuđu poštu.
Kad ga sretnemo na putu, sklanjamo mu se.
Ne zato što nam je netko rekao da to moramo, nego zato što čovjek djeluje ljutito, nepredvidljivo i opasno. Ponekad u ruci nosi i metalnu šipku.
Ako uspijete razumjeti što govori, obično ćete čuti nešto poput: „Makni se“, „Ostavi me na miru“ ili niz psovki.
A sada zamislite jedno obično zimsko predvečerje.
Odlučite prošetati. Već je mrak. Put je ionako slabo osvijetljen, hodate kroz polumrak i onda – nekoliko metara ispred sebe – ugledate njega.
Što napraviti?
Okrenuti se?
Proći pokraj njega?
Što je on danas u stanju napraviti?
U kojem je „filmu“ danas?
Smetaju li mu ponovno parlafoni pa će ih iščupati? Smeta li mu kamera koju će navečer najprije štapom okrenuti prema nebu, a onda se u pet ujutro vratiti i razbiti je?
Ili će ponovno krenuti prema školi s nožem u ruci?
To su pitanja koja si ljudi u ovom susjedstvu stvarno postavljaju.
S vremena na vrijeme on nestane. Nakratko.
Možda ga negdje smjeste, stabiliziraju i ponovno vrate. A onda sve počinje ispočetka.
Ponekad tumara šumom i jeca. Tada ti ga na trenutak čak bude i žao.
Jer jasno je da tom čovjeku treba pomoć.
Ali što je s nama?
Policija već ima cijeli niz prijava prestravljenih ljudi koji dobro znaju da on postoji.
Ljudi koji se više ne osjećaju sigurno.
Ljudi koji se boje.
Ljudi koji prije nego što izađu iz vlastite kuće najprije pogledaju kroz prozor ili provjere kameru kako bi vidjeli je li slučajno u prolazu.
A odgovor koji se godinama nameće jest da se, očito, ne može puno učiniti.
Uništava privatnu imovinu. Uništava on i javnu imovinu. Prijeti. Zastrašuje. Njegovo je ponašanje nepredvidljivo, a incidenti se ponavljaju.
Ali, izgleda, još uvijek nije dovoljno.
Kažu da je važno prijavljivati svaku štetu i svaki incident. Da se sve evidentira. Pa će mu se jednom, kad napravi nešto stvarno ozbiljno, sve prethodno „prišiti“.
Ali upravo je u tome problem.
Zašto moramo čekati to „nešto stvarno ozbiljno“?
Treba li netko završiti u bolnici?
Treba li netko biti napadnut?
Treba li dijete naletjeti na njega u pogrešnom trenutku?
Treba li izbiti požar?
Treba li se prvo dogoditi tragedija da bismo nakon nje svi mogli reći da se „znalo“, da je bilo prijava, da je bilo upozorenja i da su ljudi godinama govorili da se boje?
Što se zapravo treba dogoditi da se sustav pokrene?
Jer jedno je sasvim jasno, njemu treba pomoć.
Ali pomoć i zaštitu trebamo i mi.
foto:ilustracija
Zovite hitnu čovjek je prolupao