U sklopu ciklusa „Priče iz Ragusine”, u organizaciji Dubrovačkih knjižnica, u Znanstvenoj knjižnici održano je predavanje povjesničara Stjepana Tota pod nazivom „Gruž i Lapad: demografski razvoj od druge polovice 17. do početka 20. stoljeća”. Umjesto uobičajene prakse predstavljanja same publikacije, ovoga je puta u žarištu susreta bio sam autor, mladi dubrovački istraživač i asistent na preddiplomskom studiju Povijest Jadrana i Mediterana Sveučilišta u Dubrovniku te doktorand na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Predavanje je obuhvatilo povijesno-demografski razvoj Gruža i Lapada, koji su prema crkveno-administrativnom ustroju činili župu Gruž. Razmatrano je razdoblje od najstarijih sačuvanih matičnih knjiga do početka 20. stoljeća, odnosno do sloma Austro-Ugarske Monarhije, a demografska dinamika promatrana je u širem političkom, crkvenom i socioekonomskom kontekstu.
U svojem izlaganju Tot je ponudio historijsko-demografsku analizu, smještajući stanovništvo Gruža i Lapada u širi politički, crkveno-administrativni i gospodarski kontekst. Podsjetio je na teritorijalnu pripadnost područja Dubrovačkoj Republici (od 1358. do 1808. godine), razdoblje francuske uprave pod mjesnim glavarom te austrijsku vlast od 1814. godine, kada su Gruž i Lapad bili organizirani u sklopu Dubrovačkog okruga, a od 1868. Dubrovačkog kotara. Promjene političke uprave odrazile su se i na administrativnu organizaciju prostora, kao i na njegov gospodarski i demografski razvoj.
Posebno je objašnjen crkveno-administrativni kontekst. Gruž i Lapad pripadali su župi Gruž, čije se područje tijekom vremena mijenjalo. Zbog mletačkih napada 1617. godine napuštena je prva župna crkva sv. Pankracija na Batali, a bogoslužje je preneseno u crkvu sv. Mihajla, koja nakon potpuna stradanja sv. Pankracija u Velikoj trešnji 1667. godine preuzima funkciju župne crkve. Teritorijalne reorganizacije uslijedile su 1857. (pripajanje nadarbine sv. Đurđa župi sv. Andrije na Pilama) te u drugoj polovici 20. stoljeća (osnutak župe sv. Đurđa na Boninovu 1965. i župe sv. Križa 1968. godine).
Gospodarstvo Gruža i Lapada u vrijeme Dubrovačke Republike temeljilo se na poljoprivredi, pomorstvu i brodogradnji. Brodogradnja se počela snažnije razvijati od 15. stoljeća, a 1525. godine u Gružu je osnovano državno brodogradilište Dubrovačke Republike. Nakon sloma Republike i uvođenja francuske vlasti brodogradnja slabi, dok u vrijeme austrijske uprave ponovno dolazi do njezina oživljavanja. Između 1869. i 1875. godine pokrenute su inicijative za obnovu brodogradnje, među ostalim i osnivanjem Dubrovačkoga pomorskog društva. Početkom 20. stoljeća gospodarsku sliku prostora sve više oblikuje i razvoj turizma.
Govoreći o izvorima, autor se osvrnuo na ulogu matičnih knjiga u povijesnoj demografiji. Od Tridentskog koncila (dekret o maticama krštenih i vjenčanih iz 1563.) i Rimskog obrednika iz 1614. godine, matice postaju ključan kvantitativni izvor. Najstarija sačuvana matica župe Gruž jest matica krštenih (1683. – 1774.), pri čemu najstariji upis datira od 19. prosinca 1683. Matice umrlih vode se od 1684., a vjenčanih od 1778. godine. Od 1825. uvode se tiskani obrasci s rubrikama, a uz latinski i talijanski jezik potkraj 19. stoljeća u uporabu ulazi i hrvatski jezik.
Stjepan Tot predstavio je matične knjige kao ključne izvore za proučavanje povijesti stanovništva. One sadržavaju podatke o krštenjima, vjenčanjima i smrtnim slučajevima te omogućuju analizu demografskih kretanja, dobne i spolne strukture stanovništva, prirodnoga prirasta i drugih pokazatelja.
Tot je naglasio kako podaci iz matica za razdoblje od 1684. do 1808. godine — gdje je zabilježeno 1.173 krštenih i 1.376 umrlih — daju nerealan prikaz sa stopama nataliteta (15 – 18 ‰) i mortaliteta (15 – 21 ‰) koje su preniske za predtranzicijsko doba. To ukazuje na neredovitost župničkih upisa u tom razdoblju.
Pouzdaniji podaci dostupni su za 19. stoljeće, kada se počinju provoditi moderni popisi stanovništva Habsburške Monarhije prema jasno utvrđenim kriterijima. Prema popisnim podacima, broj stanovnika u župi Gruž narastao je sa 647 (1869.) na 910 stanovnika 1880. godine. Porast broja stanovnika bio je posljedica prirodnoga prirasta, ali i doseljavanja.
Jedna od glavnih tema predavanja bio je proces demografske tranzicije, koji obuhvaća promjene u stopama nataliteta i mortaliteta, dobnoj strukturi stanovništva, dojenačkoj smrtnosti i životnom vijeku.
Predavač je objasnio tri osnovne faze demografske tranzicije: predtranzicijsku, tranzicijsku i posttranzicijsku fazu. Za predtranzicijsko razdoblje karakteristične su visoke stope nataliteta i mortaliteta, visok udio djece i mladih, visoka dojenačka smrtnost, nizak udio starijih osoba među umrlima i ranije sklapanje brakova. U ranoj podetapi tranzicije mortalitet počinje padati ispod 30 promila, raste broj stanovnika, kasnije se stupa u brak, a povećava se i udio starijih osoba među umrlima.
Na dubrovačkom području pozitivni demografski trendovi pojavljuju se ranije nego u većem dijelu Hrvatske. Pad mortaliteta, smanjenje dojenačke smrtnosti i produljenje životnoga vijeka počinju se bilježiti već krajem 18. i tijekom 19. stoljeća, što se povezuje s političkom stabilnošću i gospodarskim prilikama Dubrovačke Republike, kao i s razvojem grada.
Prema podacima za razdoblje od 1870. do 1880. godine, u župi Gruž zabilježena je stopa nataliteta od 33,99 promila, dok je stopa mortaliteta iznosila 26,59 promila. Budući da je broj rođenih bio veći od broja umrlih, ostvaren je prirodni prirast. Ti pokazatelji upućuju na to da se Gruž u tom razdoblju nalazio u ranoj podetapi demografske tranzicije.
U usporedbi s drugim hrvatskim župama, Gruž se prema stopi mortaliteta nalazio između područja s nižim i višim vrijednostima. Njegovi su demografski pokazatelji bili povezani s gospodarskim razvojem i urbanizacijom Dubrovnika.
U dobnoj strukturi umrlih u tom desetljeću (ukupno 117 žena i 112 muškaraca), najveći udio imala su dojenčad (22,27 %, uz stopu dojenačkog mortaliteta od 172,30 ‰) te djeca u dobi od 1 do 4 godine (18,78 %). Ipak, s ukupno 41,05 % umrle djece do četvrte godine života, Gruž je imao povoljniju situaciju u odnosu na prosjek Hrvatske, gdje je taj udio dosezao i do 50 %. Istodobno, bilježi se produljenje životnog vijeka — 6,99 % umrlih imalo je 80 ili više godina.
Potvrda višeg socioekonomskog standarda u odnosu na kontinentalne ruralne sredine vidljiva je i u ženidbenoj dobi: prosječna dob muškaraca pri stupanju u brak iznosila je 32,2 godine, a žena 27,05 godina, uz prosječnu dobnu razliku među supružnicima od 5,15 godina. U promatranom razdoblju zabilježen je manji udio mladenaca mlađih od 20 godina, što također upućuje na kasnije sklapanje brakova i promjenu demografskih obrazaca.
Na temelju analiziranih podataka Stjepan Tot zaključio je da su Gruž i Lapad u drugoj polovici 19. stoljeća prolazili kroz ranu podetapu demografske tranzicije. Taj su proces obilježili pad stope mortaliteta, prirodni prirast, produljenje životnoga vijeka, povećanje udjela starijih osoba među umrlima, viša ženidbena dob i postupno povećanje broja stanovnika.
Demografski razvoj Gruža i Lapada bio je usko povezan s modernizacijom i urbanizacijom Dubrovnika. Razvojem komunalne infrastrukture, pomorstva, brodogradnje i turizma taj je prostor postupno prerastao svoje dotadašnje granice te se u 19. i početkom 20. stoljeća sve snažnije uključivao u urbano tkivo Dubrovnika.
Istraživanje prikazano na predavanju dio je šireg znanstvenog projekta. Stjepan Tot i izv. prof. dr. sc. Marinko Marić pripremaju obimnu monografiju pod nazivom „Dubrovački predjeli Gruž i Lapad: povijest, stanovništvo i razvoj župe”, koja će u izdanju Sveučilišta u Dubrovniku detaljno obraditi demografske, crkvene i gospodarske procese ovog dubrovačkog područja kroz stoljeća.
