31.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 17 srpnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadPut oko svijetaŽelio je u Rusiju, a završio je na Siciliji. Božo Benić nije...

Želio je u Rusiju, a završio je na Siciliji. Božo Benić nije zažalio.

Posljednjih nekoliko godina svako svoje veće putovanje planiram barem desetak mjeseci ranije. Tako sam otprilike već u rujnu prošle godine, nedugo po povratku iz Berlina, naišao na vrlo povoljne avionske karte za Rusiju.

Iste večeri karte su bile kupljene i odmah je uslijedilo planiranje desetodnevnog boravka u Moskvi i Sankt-Peterburgu. Tada još uvijek nitko nije mogao predvidjeti strahote koje će se početi događati nekoliko mjeseci kasnije i zbog kojih sam to putovanje otkazao.

Razmišljajući o alternativi do zadnjega trena pred očima mi je bio Pariz. Posjetio sam ga još 2010. kada sam kao nadobudni student arhitekture grad u svega tjedan dana prošao uzduž i poprijeko. Otad maštam o ponovnim šetnjama Elizejskim poljanama i slavnim Montmartrom, jer baš kao i Rim u koji me život odveo čak četiri puta, Parizu se itekako vrijedi vratiti.

Od Pariza sam odustao u trenutku kada mi je poznanica koja ondje živi spomenula kako ga je ljeti bolje izbjegavati. Tako sam naposljetku odabrao Mediteran i destinaciju za koju sam iz nekog sasvim neobičnog razloga već nedugo nakon dolaska znao da će se ugurati na sam vrh top liste svih mojih putovanja. Sicilija!

Tekst i fotografije: Božo Benić

Silno sam se veselio tom putovanju. Osam mjeseci prošlo je otkako me život usmjerio na neke sasvim neočekivane putove i možda sam više nego ikada prije osjetio koliko su mi potrebni mali predah, odmor i punjenje baterija. Jedan moj prijatelj, opsjednut talijanskom poviješću, arhitekturom, gastronomijom, zapravo Italijom uopće, toliko da gotovo svaki svoj godišnji odmor koristi kako bi barem nakratko ondje proboravio, nerijetko zna reći kako je Italija toliko zanimljiva i uzbudljiva zemlja da gdje god da odeš, uvijek ćeš otkriti nešto novo što će dodatno učvrstiti tu tezu.

Zato često ponavlja da bi, da mora birati, do kraja života putovao samo po Italiji. Vjerujem da su toga itekako svjesni i sami Talijani, unatoč tome što će oni sa sjevera nerijetko s visoka promatrati južne krajeve i prema njima se odnositi kao prema zasebnoj državi.

Čini mi se kako je Sicilija u posljednje vrijeme postala vrlo popularna destinacija, koju ako želiš dobro upoznati i temeljito istražiti, onda je obvezno trebaš proputovati autom. Shvatio sam to još dok sam tjednima prije puta iščitavao nebrojene putopise koji sugeriraju upravo najam auta. Taj smo savjet stoga poslušali i Ivana i ja kada smo desetodnevno putovanje podijelili u tri dijela – dolazak u Kataniju i obilazak istočne obale, potom putovanje središnjim dijelom otoka i obilazak juga i jugozapada te naposljetku smještaj u Palermu i tumaranje sjeverom i sjeverozapadom.

Do u tančine isplanirali smo svaki dan, popisali što u kojem gradu obvezno trebamo vidjeti, koje restorane posjetiti i što od talijanskih delicija probati pa kada mi je nekoliko dana prije puta sestra na radnom stolu ugledala dva A4 papira na kojima je bio ispisan plan puta s kilometražom koju je svaki dan trebalo prijeći samo je glasno ispalila: „Jao, već sam umorna!“

Katedrala sv. Agate i Slonovska fontana, Katanija

Sicilija je najveći otok u Sredozemnom moru i najveća talijanska regija na kojoj se nalaze neki od najvažnijih turističkih lokaliteta u Italiji. Regija ima dugu i vrlo zanimljivu povijest, kulturu, umjetnost, arhitekturu, kuhinju i jezik, a njezino gospodarstvo uglavnom se temelji na poljoprivredi i turizmu.

U Kataniju u kojoj smo proveli četiri noći doletjeli smo preko Napulja, a smjestili smo se u mali hotel u središnjem dijelu glavne gradske ulice Via Etnea. Svega petnaestak minuta pješke trebalo nam je do centra grada i glavnoga gradskog trga s velebnom katedralom posvećenoj svetoj Agati, svetici porijeklom upravo sa Sicilije.

Tu lijepu kršćanku rimski upravitelj Kvintijan prisiljavao je u vrijeme Decijeva progona da se odrekne svoje vjere i da postane njegova ljubavnica. Budući da nije pristala, mučena je tako da su joj odrezane grudi i bačene u vatru. Sveta Agata danas se zato štuje kao zaštitnica dojilja, a na Siciliji je njoj u spomen osmišljena čak i delicija od marcipana koju Talijani nazivaju Minne di Sant’Agata (u doslovnom prijevodu „sise sv. Agate“).

Naš hotel nije bio bogznašto, ali hajde, kad bolje razmislim, spavao sam i na mnogo gorim mjestima, a ovdje je barem sve bilo uredno i čisto i nalazili smo se u centru. Zato sam zažmirio na pokvareni vodokotlić, kao i na vrlo slab pritisak vode iz slavine zbog kojega je trebalo pogoditi pravi trenutak u kojemu se nitko drugi u hotelu ne tušira kako ne bi izgubio živce stojeći pod glavom tuša iz koje curi kap po kap. Simpatični Guglielmo, stari vlasnik hotela koji nas je prve večeri dočekao na recepciji i sat nam vremena tumačio što u Kataniji nikako ne smijemo propustiti, raspametio se kada sam mu na svom polurazumljivom talijanskom objasnio kako je Ivana profesorica talijanskog jezika i književnosti.

Njih su se dvoje odmah raspričali, a on je u jednom trenutku s oduševljenjem prokomentirao njezino poznavanje talijanske gramatike i uporabu futura.

(Tek na povratku u Hrvatsku, kada sam u vodiču čitao o sicilijanskom narječju, shvatio sam što je to Guglielma tako raspametilo. Naime, Ivana je u jednom trenutku bila rekla „vederemo“, ili u prijevodu „vidjet ćemo“. U vodiču je pisalo kako na Siciliji zapravo ne možemo govoriti o narječju, već o zasebnu jeziku s utjecajima talijanskog, arapskog, latinskog, grčkog, francuskog, španjolskog, lombardskog, ligurskog i engleskog. Međutim, najzanimljivije je što taj jezik nema buduće vrijeme! Eto zašto je Guglielmo bio toliko oduševljen!)

Katanija

Po meni iznenađujuće i rekao bih nepravedno, Katanija je kao drugi po veličini grad na Siciliji gotovo pa izostavljen u svim trima vodičima koja smo sa sobom nosili. Grad se nalazi u samom podnožju Etne, a kroz svoju dugu povijest doživio je i preživio nekoliko jakih potresa i vulkanskih erupcija.

Svoj današnji izgled duguje obnovi nakon potresa 1693. godine kada su izgrađene nove zgrade, crkve i palače u tada već raširenom baroknom stilu. Najvažniji spomenici nalaze se oko glavnoga gradskog trga s dobro poznatom Slonovskom fontanom.

U neposrednoj blizini živopisna je i bučna gradska tržnica s velikom ribarnicom na kojoj se gradski ribari neprestano nadvikuju ne bi li tvoj pogled svratili na svoj dnevni ulov i bogatu ponudu riba, školjaka, rakova, liganja i hobotnica. U Kataniji obvezno treba vidjeti ostatke grčko-rimskog kazališta iz 2. stoljeća te prošetati do operne kuće Teatro Massimo Vicenzo Bellini izgrađene krajem 19. stoljeća i nazvane po čuvenom skladatelju koji se tu rodio i koji je u opernoj glazbi ostao upamćen kao jedan od najpoznatijih i najkvalitetnijih skladatelja klasičnog bel canta.

Teatro Bellini, Katanija

Trećega dana vratili smo se u zračnu luku gdje nas je dočekao naš mali Fiat 500 kojim je i konačno mogla započeti naša sicilijanska avantura. No na putu prema Sirakuzi koja je bila prvo odredište najprije se trebalo suočiti s novim izazovom – talijanskim prometom. Već tog prvog dana shvatio sam osnovno pravilo, a to je da pravila nema. Neovisno o prometnim znakovima, na Siciliji se za volanom moraš osloniti na svoje iskustvo i vlastitu intuiciju. Horizontalna signalizacija na cestama gotovo da i ne postoji, prometnice su neujednačene širine, a vozači neujednačenog poznavanja prometnih propisa, pa nerijetko ne možeš sa sigurnošću utvrditi prometuje li se cestom s četiri ili s dva prometna traka, koji pritom vodi u kojem smjeru, te na križanjima pod neuobičajenim kutovima tko ide kuda i tko ima prednost.

Kad bi shvatila da gubim živce, Ivana bi me ohrabrivala: „Bravo, odlično ti ide!“ No njezinim poticajima i navijanju unatoč, svako toliko zatekli bismo se pred nekim križanjem pred kojim bismo jednostavno prasnuli u smijeh od iznenađenja. Na cestama smo vidjeli više prometnih nesreća, no nas dvoje, srećom po nas i naš novčanik, nismo doživjeli ni najmanji incident.

Na putu

Sirakuzu su kao prvu grčku koloniju na otoku utemeljili Korinćani 733. godine prije Krista. U godinama koje su uslijedile grad je postao bogat i moćan, a zahvaljujući ratnim pohodima, ubrzo i najjači grad na Sredozemlju. Posjet najstarijem dijelu grada, antičkom Neapolisu, tog je dana za sve posjetitelje bio besplatan jer je bila nedjelja. Prošetali smo do Latomije del Paradiso, kamenoloma odakle se vadio kamen za izgradnju Sirakuze sa špiljom poznatom po imenu Dionizijevo uho, tako nazvane jer njen veliki ulaz nalikuje ljudskom uhu.

U Neapolisu se nalaze i ostatci rimskog amfiteatra, ali i veliko grčko kazalište iz 6. stoljeća prije Krista, najveće na Siciliji gdje su premijerno prikazane mnoge Eshilove tragedije i u kojemu se i dandanas izvodi bogati glazbeno-scenski program. Nakon malog predaha uz sabljarku i škampe prošetali smo preko glavnoga gradskog trga s baroknom katedralom izgrađenom na temeljima Atenina hrama obalom sve do rta s čuvenim grčkim vojnim objektom još iz 5. stoljeća prije Krista, Castellom di Eurialom. Prvi u nizu uzbudljivih i dinamičnih jednodnevnih izleta prije povratka u Kataniju zaključili smo posjetom obližnjem Notu.

Poslije strašnog potresa koji je 1693. gotovo do temelja sravnio istočnu Siciliju, opsežna obnova završila je izgradnjom gradova i sela u baroknom stilu, a upravo je Noto jedan od najboljih primjera te obnove. Aperitivo na Piazzi Municipio ispred veličanstvene katedrale svetog Nikole i Duždeve palače, danas gradske vijećnice, i mogli smo natrag prema Kataniji.

Katedrala u Sirakuzi

Već sljedećeg dana uslijedio je novi izlet od kojega sam imao najviše očekivanja, no koji je naposljetku postao možda i najveće razočaranje – uspon na Etnu. Etna je najveći europski vulkan, visok preko 3300 metara, s nekoliko golemih kratera te jedan od najaktivnijih vulkana na svijetu. Stari Grci vjerovali su da je Etna dom Hefesta, boga vatre, a Arapi su je nazivali Mongibello („planina svih planina“).

Uskom i zavojitom planinskom cestom uspeli smo se na nekih 1920 metara gdje se nalazi donja postaja žičare, koja nas je odvela na visinu od 2500 metara. Ondje su nas čekali naš vodič s grupicom promrzlih turista jer vrh planine bio je okružen oblacima. Puhao je jak vjetar zbog kojega su nam se sitne kapi kiše poput malih oštrica zabijale u čelo i obraze. Nakon što smo se ukrcali u autobus, neko smo se vrijeme vozili između kratera i polja lave.

Vidljivost je bila nikakva, no na licima mojih suputnika nisam uspijevao vidjeti ono razočaranje koje ja nisam mogao skriti, vjerojatno zbog toga što su mi pred oči navrla sjećanja iz 2014. kada sam radio na Kanarima i putovao Tenerifima, Gran Canarijom, Fuerteventurom i Lanzaroteom. Premda sam znao da ljepotu vulkanskih pejzaža usred Atlantika Etna teško može nadmašiti, ružno vrijeme i niska temperatura samo su doprinijeli apsolutnom odsustvu bilo kakva entuzijazma. Na sreću, u jednom su se trenutku oblaci nakratko povukli pa smo minutu ili dvije ipak mogli uživali u prekrasnim prizorima prije nego su ponovno nestali u gustoj magli.

Etna

S hladne Etne zaputili smo se prema Taormini u kojoj su nas ponovno dočekale vrlo visoke temperature zbog kojih brojni turisti Siciliju s pravom izbjegavaju tijekom srpnja i kolovoza. Taormina je utemeljena kao kolonija moćne Sirakuze još u 4. stoljeću prije Krista, a danas je to grad s nebrojenim luksuznim hotelima, restoranima, trgovinama te prekrasnim plažama i parkovima, zbog kojih je s vremenom izrastao u najpopularnije turističko odredište na Siciliji.

Staro grčko kazalište zasigurno je najljepše od svih koje smo na otoku vidjeli. Svoj današnji izgled kazalište duguje Rimljanima i njihovoj obnovi u 1. stoljeću, tijekom koje je srušen dio gledališta i pozornice kako bi se formirala kružna arena prikladna za gladijatorske borbe.

Na izmaku dana, na povratku prema Kataniji, poželjeli smo se okupati na čuvenoj plaži Mazzarὸ uz koju se nalazi poznata Isola Bella, no zakrčena brojnim posjetiteljima plaža nije izgledalo ni približno atraktivno kao na razglednicama i prizorima iz turističkih vodiča pa smo od svoje ideje ubrzo odustali.

Antičko kazalište, Taormina

Petoga dana na Siciliji opraštamo se od Katanije i krećemo prema Agrigentu. Cesta nas vodi središnjom Sicilijom najprije do Enne. Zbog lako branjivog položaja na vrhu visokog brežuljka, Enna je stoljećima bila gotovo jedini grad u unutrašnjosti otoka te od najveće strateške važnosti za svakoga tko je htio zauzeti otok. Grad je bio tako dobro branjen da su ga Arapi poslije dvadesetogodišnjih uzaludnih pokušaja naposljetku osvojili ušavši u nj kroz kanalizacijski sustav.

Nakon predaha od vožnje i kratke šetnje gradom, nestrpljivo krećemo dalje prema središtu jednoga od najvažnijih gradova u antičkoj Grčkoj, Dolini hramova u samom predgrađu današnjeg Agrigenta. Čitavo poslijepodne proveli smo šetajući između Heraklova, Herina i Zeusova hrama pa sve do onog ponajbolje očuvanog – veličanstvenog Konkordijina koji je stoljećima kasnije služio kao crkva.

Mislim da je tog poslijepodneva temperatura zraka bila iznad 35 stupnjeva uz vrlo visoki stupanj vlažnosti zbog koje se gotovo nije dalo disati. No ta činjenica Ivanu i mene, baš kao ni druge turiste entuzijaste, nije spriječila da oboružani šeširima, bocama vode i fotoaparatima, zaneseno skakućemo po impresivnim antičkim ruševinama.

Konkordijin hram, Dolina hramova

U Agrigentu smo proveli tek jednu noć, no grad ćemo pamtiti po možda najboljem izlasku i večeri na otoku – kozicama, škampima i školjkama s tjesteninom te sabljarki u pistaciju koji Talijani tako obožavaju, sve uz bocu hladnog prošeka kojim nas je konobar dočekao već na ulazu u restoran. No i vlasnica našega hotela pobrinula se da dobro zapamtimo njezin rodni grad. Ta nam je šarmantna Sicilijanka koje se nisi mogao tako lako riješiti kad god bi ti stala nešto objašnjavati ispričala kako je prije nekoliko godina posjetila Dubrovnik. Grad joj je ostao u lijepo sjećanju, no prema njezinim riječima, nije mogao nadmašiti Međugorje, koje je za vrijeme boravka u našim krajevima također bila posjetila.

I sad mi u ušima odzvanja njezin piskutavi glasić: „Dubrovnik è una città molto bella, ma Međugorje…“, ponavljala je sljedeće jutro nakon što smo prošetali starom gradskom jezgrom, odjavili se iz hotela i zaputili na kupanje na plažu Scala dei Turchi.

Brojne turiste onamo privlače klifovi od lapora, sedimentne stijene karakteristične bijele boje. Neposredno uz plažu nalazi se obavijest kako je zbog povremenih odrona s visokih klifova kupanje na plaži na vlastitu odgovornost, no nas smo dvoje odlučili riskirati. I itekako se isplatilo jer prizor koji nas je dočekao nakon 45 minuta skakutanja po stjenovitoj obali, pješčanim sprudovima i plićaku ostavio nas je bez teksta.

Zaneseni visokom i strmom bijelom obalom i tirkiznim plavetnilom koje ju je zapljuskivalo nismo ni primijetili velike meduze kojima smo bili okruženi, a na koje nas je u moru upozorila jedna dobrohotna Talijanka.

Scala dei Turchi

Bez obzira na ta tako mi mrska morska bića, na plaži smo mogli provesti cijeli dan, no bilo je vrijeme da nastavimo dalje obalom prema zapadu. Naše sljedeće odredište bile su ruševine drevnog Selinuntea, nekoć velikog naselja u najzapadnijem dijelu Velike Grčke, visoko na hridi iznad Sredozemnog mora. Danas jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta u Europi, Selinunte se ponosi jednim od najvećih grčkih hramova na svijetu. Isprva sam mislio kako Dolinu hramova koju smo obišli prethodnoga dana ništa ne može nadmašiti, no Selinunte me potpuno raspametio.

Šetnja najvećim arehološkim parkom na Siciliji s hramovima u koje doslovno možeš ušetati iznenada mi je probudila sjećanja na prvu godinu studija tijekom koje smo na ispitima iz kolegija Povijest arhitekture iz glave trebali crtati dorske, jonske i korintske stupove, baš kao i tlocrte, presjeke i pročelja grčkih hramova. Tek kada bismo svojim crtežima uspjeli dokazati razumijevanje proporcija i detalja antičke arhitekture mogli smo na usmeni ispit.

Čak ni posjet Atenskoj akropoli krajem 2018. godine, koliko god mi je bio dojmljiv, ipak nije mogao nadmašiti onu emociju koju je izazvalo saznanje da se nalaziš usred naosa, centralnog prostora grčkog hrama u kojemu se obično čuvao kip božanstva kojemu je hram bio posvećen. Cjelokupni dojam pritom su neprestano pojačavale replike dizalica i sprava kojima su se u antičko doba gradili hramovi, a koje su bile postavljene diljem velikoga parka. Zato je čarobni Selinunte ponosito postao i ostao moj broj jedan kada je u pitanju Sicilija unatoč velikoj vrućini i činjenici da sam obilazeći ruševine skapavao od žeđi jer smo vrlo brzo ostali bez vode.

Arheološki park, Selinunte

U večernjim satima tog istog i vrlo uzbudljivog dana stigli smo na sjever otoka, u Palermo. Ovoga puta bili smo smješteni u apartmanu, ali ponovno u samom centru grada. Kada se iz ove perspektive osvrnem na naše putovanje uistinu ne znam odakle nam snage jer čim smo se smjestili odmah smo ponovno izletjeli van. Pucao nas je adrenalin, pa opijeni raznolikošću i ljepotom Sicilije kao da nismo htjeli gubiti ni trenutka. Uslijedila je prva noćna šetnja gradom na čijim je ulicama vladala nezamisliva gužva. Via Maqueda, pješačka zona u centru prepuna trgovina, restorana, barova, uličnih prodavača i zabavljača, tako je postala naše nezaobilazno mjesto za provod baš svaku večer u Palermu.

Treći i posljednji dio svoga putovanja započeli smo odlaskom u Monreale, gradić smješten jugozapadno od Palerma, visoko iznad plodne Zlatne doline s velebnom katedralom i samostanom benediktinaca oko kojega je vrlo brzo nakon izgradnje u 12. stoljeću niknulo srednjovjekovno selo. Jednostavno pročelje katedrale mnoge bi dalo zavarati jer interijer skriva pravo čudo srednjovjekovnog svijeta – veličanstvene ukrase i mozaike – u apsidi golemi prikaz Krista Pantokratora, a u centralnoj lađi prizore iz Staroga i Novoga zavjeta koji su služili za izobrazbu nepismenih župljana. Impresivan interijer prati jednako dojmljiv klaustar izgrađen pod arapskim utjecajem.

Zajedno s još nekoliko drugih građevina, ova katedrala, kao i one u Palermu i malom pitoresknom Cefalὺu koje je bio naše popodnevno odredište, upisana je na UNESCO-v popis svjetske baštine kao primjer arapsko-normanske arhitekture na Siciliji.

Mozaik u apsidi katedrale, Monreale

Naš se put tako polako počeo bližiti kraju. Osmoga dana na otoku krenuli smo prema sjeverozapadu. Putem smo se zaustavili u Segesti, još jednom važnom arheološkom nalazištu, jednome od najznačajnijih na Mediteranu. Nakon Prvoga punskog rata, Segesta je bila prvi grad koji je prešao pod Rimsku vlast, zbog čega je uživala period blagostanja i ekonomskog napretka, potpomognut političkom moći Rimskog Carstva. Segestin hram nalazio se izvan gradskih zidina, najvjerojatnije u središtu posvećenoga tla. Izgrađen je u 5. stoljeću prije Krista i vjerni je pokazatelj dorskog stila gradnje, osim što mu u potpunosti nedostaje krov.

Mišljena povjesničara oko toga su podijeljena, pa dok jedni smatraju da je gradnja hrama bila iznenadno i nasilno prekinuta, možda nekim napadom ili provalom drugih naroda, ostali misle da je krov namjerno izostavljen, te da je hram zapravo služio kao svojevrsno otvoreno svetište. Tog smo dana posjetili još Trapani, gradić koji je još u doba Feničana bio važna luka. U šetnji starim dijelom grada zaboravljamo na vrijeme, pa na kraju odustajemo od posjeta obližnjem Ericeu te krećemo natrag prema zračnoj luci u Palermu u kojoj smo se pozdravili od našeg malog Fiata koji smo proteklih dana dobro izmorili, ali koji nas niti u jednom trenutku nije iznevjerio.

Hram u Segesti

Pretposljednji dan bio je rezerviran za Palermo. Nakon još jednog doručka u restorančiću uz našu Via Maqueda i briošima s kremom od pistacija koje ću pamtiti do kraja života, zaputili smo se najprije prema Kapucinskim katakombama o kojima nisam znao baš ništa.

Ivana je, međutim, o njima danima pričala, zbog čega sam znao kako je riječ o mjestu koje svakako vrijedi vidjeti, unatoč tome što se u našim vodičima ono tek sporadično spominje. No kako su vodiči zakazali već u slučaju Katanije, naš je zaključak bio kako im nikada ne treba slijepo vjerovati. Na ulazu u katakombe stajalo je upozorenje kako prizori koji će nas dočekati u mračnom podzemlju nisu za svakoga. I to je živa istina.

Naime, kako sam kasnije pročitao, u ovim katakombama pohranjivali su se posmrtni ostaci bogatih građana Palerma i preminulih redovnika. Tradicija mumificiranja na Siciliji je započela 1599., kada je lokalni svećenik mumificirao kapucina Silvestra Gubbia. Uskoro se taj običaj prenio na lokalno stanovništvo koje je na taj način htjelo sačuvati izgled svojih voljenih, kao onda kada su bili živi. Katakombe su iskopane odmah ispod kapucinskog samostana i to nakon što je popunjeno originalno groblje. Nedugo zatim pogreb u katakombama postao je statusni simbol.

Mrtvaci su održavani tako da u svakom trenutku izgledaju lijepo, obučeni u skupu odjeću, a obitelji preminulih samostanu su davali donacije kako bi se brinuli za mumificirana tijela, ali i kao garanciju da će njihovi najdraži biti stalno u katakombama. Ako obitelj ne bi platila, tada bi tijelo preminulog bilo premješteno na neko manje atraktivno mjesto. U dugačkim hodnicima koji su se nizali pred našim očima bilo je izloženo na stotine mumificiranih tjelesa podijeljenih u skupine – muškarci, žene, djeca, svećenici i redovnici… Kriomice sam snimio nekoliko fotografija unatoč upozorenjima kapucina kako se nalazimo na groblju i kako je fotografiranje zabranjeno iz poštovanja prema mrtvacima.

Kapucinske katakombe, Palermo

Dugo su mi se još kasnije u šetnji ulicama Palerma pred očima nizali prizori iz tamnih, vlažnih i zagušljivih katakombi, sve dok konačno nismo dospjeli do Ulice Vittorio Emanuele, centralne gradske osi uz koju se nižu najznačajnije znamenitosti i koje su mi ponovno prikovale oči samo na arhitekturu.

Naseljen Feničanima već u 8. stoljeću prije Krista, Palermo su najprije osvojili Rimljani, a zatim Arapi, koji su ga izabrali za svoj glavni grad te ga učinili jednim od najljepših i najmoćnijih gradova na svijetu. Normani koji su ga osvojili u 11. stoljeću dodatno su istaknuli njegovu veličanstvenost, ostavivši za sobom bogato graditeljsko naslijeđe u mješavini stilova – reprezentativnu gradsku palaču s impresivnom Palatinskom kapelom, crkvu svetog Ivana Pustinjaka, monumentalnu katedralu, crkvice La Martoranu i San Cataldo… Sve u svemu, Palermo je bio uistinu bio najljepši mogući kraj našega putovanja.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Palermo

Desetog dana bilo je vrijeme za povratak kući s pregršt uspomena i doživljaja koje je nemoguće popisati i sažeti u jedan kratak putopis. No pregledavajući na letu prema Dubrovniku gotovo dvije tisuće fotografija koje smo snimili i prepričavajući sve zgode i nezgode koje smo na putu doživjeli, Ivana i ja smo se složili kako nismo mogli ni sanjati što ćemo sve na Siciliji vidjeti i iskusiti.

Osim toga, ovo je putovanje definitivno potvrdilo tezu moga prijatelja s kojim se na kraju i ja moram složiti – da moram birati jednu zemlju u koju bih putovao do kraja svoga života, to bi definitivno bila Italija!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA