Razmišljate o ljetnom bijegu na neki od jadranskih otoka? Obrastao borovom šumom, bez automobila, bez vreve gradskog života, pitom, osunčan, u zagrljaju mora, idealan za ljubitelje ronjenja, ispunjen prošlošću, još uvijek autentičan i udaljen svega 20-ak minuta vožnje brodom od Dubrovnika?
Znamo gdje biste se trebali uputiti. Na Koločep, našu Kalamotu, najmanji od tri naseljena Elafitska otoka.
Jedan je od rijetkih, ako ne i jedini jadranski otok s dva naziva. U prošlostI je nosio naziv Calamotta, a danas jedno od najuvrježenijih mišljenja jest da dolazi od grčke riječi kalamos koja označava ribarski štap – kalamuću, dugu trsku s namotanom pandivjernom i udicom kojom i danas Kalamotezi koriste za ribolov.
Na prvi pogled rekli bi da se o Kalamoti nema što puno za napisati, ali oni koji su barem nekoliko sati proveli na ovom nevelikom otok na kojem postoje svega dva naseljena mjesta – Gornje i Donje čelo, mogli bi napisati roman i bez ponekad suhoparnih faktografskih činjenica. Samo o dojmu, osjećaju, bezbrižnosti, lakoći postojanja i smiraju.
Do Kalamote je jednostavno doći. Samo se ukrcate na brod u dubrovačkoj luci koji prema Donjem čelu isplovljava više puta dnevno, a postoji i manji brod kojim se ponajviše koriste otočani, a koji pristaje u Gornje čelo.
Donje Čelo je najveće naselje danas na Kalamoti. U njemu se nalazi lokalna butiga, poštanski ured, kafići, taverna u kojoj se okupljaju kako domaći tako i turisti i par manjih trgovina. U ovom naselju, poviše same plaže, nalazi se najveći i jedan od dva hotela na otoku.
Donje Čela uspjelo je sačuvati svoj dalmatinski šarm. Tu su barke otočana, suše se mreže koje govore o bogatoj ribolovnoj tradiciji i povezanosti s more, na zgradi u kojoj se nalazi pošta Hajdukov je grb, tu su klupe na kojima se Kalamotezi svakodnevno druže i ćakulaju, ako na njima, blaženim ljetnim snom ne spavaju mačke. Šetnica se pruža duž cijelog mjesta, od samog pristaništa, prema njegovom centru i hotelu pa sve do ponte, na kojoj se nalazi restoran s pomno biranom gastronomskom ponudom u kojem se tijekom ljetnih mjeseci znaju odvijati koncerti i ljetna zabave.
Dva naselja povezana se cestom, ali njome ne prolaze automobili, možda pokoji skuter. I prije nego vam se učini napornim pješačiti s jedne do druge strane otoka, dopustite da vas razuvjerimo – dovoljno je nekih 40 minuta laganog hoda ovim vijugavim putem koji prolazi kroz baštine u kojima otočani uzgajaju masline, agrume i druge karakteristične kulture da biste došli od jednog mjesta do drugog. A usput ćete upit kolorit i dio povijesti otoka.
Kalamota je bila naseljena već u antičko doba, a na cijelom otoku sačuvano je 17 vrijednih spomenika kulture, uglavnom manjih crkvica i kapelica, a neke od njih pronaći ćete tijekom pješačenja.
Put omeđen suhozidima prolazi uz ostatke starohrvatske crkve sv. Nikole koja datira iz 9. stoljeća. Crkvu su otočani zbog kupole zvali “grčkom” crkvom, a do 19. stoljeća, kad je preuređena i dodan joj je potrijemak, bila je povećena sv. Vidu. Crkva je još jednom obnovljena i to kako navodi Dubrovačka biskupija 1997./1998. godine i tada joj je vraćen izvorni oblik. Uz ckrvu, na pola puta između dva naselja, jedino je aktivno groblje na otoku, dok se napuštena grobišta nalaze pred župnom crkvom, pokraj crkve sv. Antuna u Gornjem čelu i na lokalitetu sv. Mihovila.
U 15. stoljeću radi obrane od gusara i Osmanlija sagrađeno je i nekoliko obrambenih kula. Na Donjim čelo nalazi s tvrđava Kaštio u čijim se podrumima za vrijeme napada gusara moglo skloniti nekoliko stotina ljudi. Gornji dio tvrđave posve je uništen, ali sačuvani su podrumi dugi i 30 metara. Kula Toreta visoka 14 metara nalazi se poviše župne crkve, a s njenih mali prozora na napadače se lijevalo vruće ulje. Usprkos njima Kalamotu su u 16 stoljeću, napale i opljačkale Osmanlije. Kalamota je u sastav Dubrovačke Republike ušla između 9. i 10. stoljeća, a po prvi se njeno ime u Statutu Republike spominje 1272. godine, a od 13. stoljeća Kalamota, Šipan i Lopud čine jednu od šest knežija kojom je upravljao knez otoka, a od 1457., kako navodi Hrvatska enciklopedija u sastavu je nove knežije sa sjedištem na Lopudu. Ljetnikovce, polja i vinograde na Koločepu imale su vlastelinske obitelji Đorđići, Zamanje, Ranjine, Držići, Sorgo.
Današnja župna crkva, izgrađena je sredinom 15. stoljeća i posvećena je Velikoj Gospi. Dubrovačka biskupija navodi kako je na mjestu današnje crkve, stajala starija, manja crkva, posvećena također Uznesenju Gospinu o čemu svjedoči i reljef na ulaznim vratima postojeće crkve. Od prijašnje crkve ostao je samo zid s južne strane. Crkva Vje jednobrodska i stilski jednostavna, bez prezbiterija i sakristije, a imala je i kupolu, koja je s vremenom nestala, s tim da do danas nije poznato je li nestala u potresu ili prilikom neke od obnova. Zvonik crkve građen je od 1439. do 1494. godina i stajao je gotovo 300 godina, sve dok nije zamijenjen novi 1788.
Ova crkva sačuvala je i dosta fragmenata starohrvatske ornamentike. Naime, početkom 20. stoljeća po otoku ih je sakupio župnik Vicko Medini i da ih ugraditi u njenu. Fragmenti su 1973. izvađeni iz zidova i danas su izloženi u župnom lapidariju.
Kalamota je stoljećima bila okrenuta moru. Kalamotezi su stoljećima od 14. pa sve do 18. bili poznati po vađenju koralja, koje je uz pomorstvo i ribarstvo, predstavljalo važan dio života otoka. Nakon ukidanja Republike 1808. i Kalamota je postala dijelom francuskog posjeda na Jadranu, a od 1815. našla se pod vlašću Habsburške Monarhije, a u to vrijeme austrijske vladavine otvorena je i škola na otoku koja je ostala u funkciji do današnjih dana.
I tako upijajuću povijesti otoka dolazite pred Gornje Čelo. Ako vam je dosta šetnje i istraživanja preostalo vam još spustii se kroz uske uličice naselja a sve do do same uvale i baciti u more, sjesti i odmoriti pod hlad borova na neku od klupa ili popiti nešto osvježavajuće u lokalnom kafiću.
U Gornjem Čelu uz spomenuti kafić nalazi se i omanji hotel te još jedan restoran, a dvije pješčane plaže omiljeno su kupalište obiteljima s malom djecom.
A ako vam šetnje, avanture i aktivnog odmora nije dosta, Kalamota nudi za vas nešto posebno. Iznad samog naselja u Gornjem Čelu smjestila se park šuma alepskog bora, odakle kreće slobodno možemo napisati šumska staza, sakrivena od sunce gustim krošnjama, a kojom možete obići veliki dio otoka i vratiti se ponovno u samo naselje.
A pogledi koji se pružaju s vanjske, pučinske strane otoka ostavit će vas bez daha i dati vam novu perspektivu ovog naizgled pitomog otoka. Naime, dok tijekom dolaska brodom na otok promatrate obalu koja se blago i gotovo nježno spušta i sljubljuje s more, prizor s pučinske strane je puno dramatičniji – visoke litice okomito se i naglo obrušavaju u more.
Uska šumska staza vodi dalje južnom stranom otoka poviše samog mora. I dok hodate tako opijeni mirisom borova, okruženi zvukovima prirode zaboravite na vrijeme. No, na nekim dijelovima potrebno je i ponešto opreza jer se staza kako vijuga između šume i mora i sužava. I dok šetate doći ćete poviše još jedne ne više toliko skrivene atrakcije Kalamote, morskih špilja, koje su s vremenom postale jedna od uobičajenih posti izletničkih glisera i ljubitelja ronjenja.
Staza vodi dalje do rta Bezdan na kojem se nalazi svjetionik i puca neometani pogled na Dubrovnik. Ovo je jedna od možda najpopularnijih lokacija za ljubitelje ronjenja na dubrovačkom području. Do samog mora vodi popriličan broj skalina, no po silasku čeka i nagrada – kristalno čisto more koje poziva da u njemu i zaplivate.
I tako malo po malo, po hladu, ova pješačka staza vodi natrag do Gornjeg Čela, a usput vam otkriva neke skrovite uvale i uvalice, suhozide i poste za kupanje i uživanje.
Ako se odlučite na ljetni bijeg na otok, bez obzira tražite li samo mir i tišinu, šarm malog mjesta, hedonizam ili avanturu – Kalamota vam može pružiti sve što od nje tražite, samo ako joj dopustite da vas očara!
Tekst je nastao pod pokroviteljstvom Turističke zajednice Dubrovačko – neretvanske županije.
