12.8 C
Dubrovnik
Petak, 19 travnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadPut oko svijetaPUTOPIS učenika OŠ Mokošica: Turkish delight

PUTOPIS učenika OŠ Mokošica: Turkish delight

„Idemo u Tursku! Idemo u Tursku!“ u nevjerici smo govorili jedni drugima, nas devetoro izabranih kandidata iz Osnovne škole Mokošica za putovanje unutar Erasmus + projekta „Digital Tool for Online School“.

Napisali: Noemi Mesulić, 8. c, Nika Lujak, 8.c, Laura Carević, 8.d, Marta Kralj, 7. b., Anamarija Nadilo, 7. b, Leona Lazarević, 7. c,  Sandra Obrovac, 7.d, Nikola Antunović, 7. d i Lorna Zvone, 6. a, OŠ Mokošica

Nadali se jesmo da će baš naše motivacijsko pismo biti uočeno i presudno, ali šok, sreća i uzbuđenje koji su nas obuzeli pri objavi imena za putovanje bili su preplavljujući. Jer, u našoj se školi nikad do sad učenicima nije ostvarila prilika za jednim ovakvim višednevnim putovanjem u inozemstvo.

Valjalo je izraditi putovnicu, pripremiti se i istražiti što više o gradu Çanakkaleu, o kojem nismo znali ništa da budemo sasvim iskreni, a koje će nam biti dom čak deset dana. Nekima od nas ovo je bilo prvo putovanje avionom!

Profesorice Ružica Sikirić, Ivana Konsuo Batarilo i Ivana Obradović, koje će nas voditi u ovu tursku pustolovinu, spominjale su nam tjesnac Dardanel gdje je Çanakkale smješten, blizinu poznate Troje i poprište Bitke kod Galipolja. No, sve nam se to još uvijek činilo nestvarnim, dalekim i preuzbudljivim.

Krenuli smo na Uskrsni ponedjeljak i to odmah vatreno – let turskog avioprijevoznika iz Čilipa za Istanbul bio je otkazan zbog vjetra i jedina mogućnost koju su nam ponudili bio je kasnopopodnevni let iz Podgorice. Bonus zemlja za vidjeti – može! Dok smo sporim autobusom milili crnogorskim grbavim cestama, osjećaj avanture i zajedništva naše vesele družine samo je rastao.

Let je prošao odlično, pohvaljujemo svi složno ponuđeni catering. No, dolaskom u Istanbul u neplanirano sitne noćne sate, naše putovanje ne završava. Tek nam slijedi transfer iz Istanbula do Çanakkalea od četiri sata koja smo u potpunosti prespavali.  Gledanje istog krajolika smo, srećom, nadoknadili u povratku.

U hotel smo napokon stigli, sneni i raskuštrani, a Çanakkale nas je dočekao kišicom, neočekivanom hladnoćom u zraku i sveprisutnim neznanjem engleskog jezika. Engleski jezik većina stanovnika ne zna, kako nam poslije domaćini objašnjavaju, uči se tek od 4. razreda osnovne škole, a filmovi i serije su im sinkronizirani na turski. Neznanje i sve relativne nedostatke Turci velikodušno nadoknađuju toplinom, srdačnošću i osmijehom. Vrijeme nas je iznenadilo samo u prvom susretu, poslije je bilo ugodno mediteransko, sa stalnim nestašnim vjetrom. Çanakkale je vjetrovit grad i vidjeli smo mnogo vjetrenjača.

Nitko od nas nije mogao ni sanjati da će se nekima znanje turskog jezika stečeno strpljivim gledanjem turskih sapunica isplatiti.

Nizat će se naši turski dani neviđenom brzinom, prepuni svakojakih događanja, učenja, doživljajima svih vrsta i izletima.

Najiščekivanije je bilo upoznavanje s našom školom domaćinom Istek 1915 Çanakkale Okullari koja nas je doslovno oborila s nogu. To je privatni školski kompleks, od vrtića do srednje škole, koje ima ama baš sve što biste mogli zamisliti, a da služi za bolje obrazovanje: zoološki vrt, bazen, jezerce, učionice na otvorenome, glazbene kabinete, kazališnu dvoranu, hipodrom, kantinu, kafić… Sa zavišću smo gledali svoje turske kolege kako između satova uče jahanje i hrane životinje, i to sve u dvorištu škole.

Nas je najviše zanimao proces produkcije radijske i podcast emisije koje oni stvaraju u svojoj školi, a koja je i glavni „krivac“ našeg dolaska kod njih. Cilj našeg projekta je pokrenuti takvu emisiju i u našoj OŠ Mokošica kako bismo osuvremenili i našu nastavu i školske aktivnosti.

Cijelo vrijeme našeg boravka domaćica partnerske škole bila nam je Cigdem Çoban, naša turska Shakira, koja nas je sviju ekspresno osvojila osmijehom, spremnošću na šalu i obzirnošću.

Svaki smo dan pratili nastavu u učionicama s turskim učenicima te smo vrlo brzo i sklopili poznanstva s njima. Prilično su opušteni u školi u kojoj borave do 15 ili 16h, ovisno o aktivnostima koje imaju iza nastave. Zajedno bismo objedovali u školskom restoranu, a mi smo se svi već pomalo udomaćili u velikim školskim prostorima i suvereno tražili putove u školskim hodnicima i prolazima. Školski kafić, sa smiješno malim cijenama napitaka i grickalica, svima nam je bio polazno i odlazno mjesto sastajanja.

Turski školarci imaju i malu i veliku maturu, no s velikom dozom sigurnosti i nonšalantnosti pristupaju školskim obvezama. Za vrijeme našeg boravka u školi na razmjeni su bili i učenici iz Belgije. I njima i nama Turska je bila otkriće po izuzetno povoljnoj gastronomskoj ponudi, a grad Çanakkale je, poput nekog starog, neopterećenog Turčina, zadobio naše simpatije. Turista po ulicama nema. Engleskih naziva jelovnika ni natpisa također nema. Kažu oni: „Imamo mi turske turiste“. Na ulicama nas uočavaju po visini i nerijetko nas znatiželjno pitaju odakle smo: Hrvatistan! Smiju se, ali ne znaju mnogo o našoj zemlji.

Do našeg hotela je bio smješten i McDonalds kojemu nismo odoljeli, iako su nas kebabi, pide i baklave mamile na svakom koraku. Otkrili smo ubrzo i najmekše i najslađe „Bubble waffle“ koje su nam obilježile boravak.

Učiteljice su se trudile da tijekom našeg boravka vidimo što više toga, tako da smo sve slobodno vrijeme iskoristili za izlete po okolici koja je prebogata povijesnim znamenitostima. Trajektom smo pošli na otok Bozgaadu, nekoć grčki otok Tenedos koji izgledom podsjeća na Santorini i slične grčke otoke. Cijeli jedan dan smo proveli na Galipolju uz pratnju stručnog vodiča. Obišli smo Memorijalni centar, pogledali prezentacije o Bitci na Galipolju te naučili sve o tom, za Turke najvažnijem, povijesnom događaju. Imali smo nevjerojatnu sreću da se baš toga dana obilježavala obljetnica bitke, tako da smo prisustvovali svečanoj vojnoj paradi i komemoraciji. Posjetili smo ostatke grada Assosa koji je bio Aristotelov dom i gdje je osnovao jednu od svojih akademija. Grad je  osnovan u 10. st. pr. Kr., a danas je pod zaštitom UNESCO-a. Bilo je zanimljivo vidjeti očuvanu agoru, amfiteatar i nekropolu, i to pod mediteranskim suncem koje nas je podsjećalo na naš Dubrovnik. Daleko najdojmljiviji izlet bio je onaj tijekom kojeg smo obišli ruševine drevne Troje. Najprije smo posjetili Muzej Troje, a zatim i same ostatke koji su nas oduševili. Ti su posjeti putopisi za sebe, a ugođaj možete djelomično osjetiti preko fotografija.

Cukar na kraju našeg desetodnevnog boravka bio je izlet u Istanbul prije povratka te prolazak preko mosta s najdužim rasponom na svijetu koji spaja Aziju i Europu, a koji ovaj put nismo prespavali. U Istanbul smo se doslovno probili nakon višesatne borbe s neviđenim prometom i proveli nekoliko sati diveći se znamenitostima u Sultanahmetu, turskom sladoledu, vještini prodavača i nepreglednim morima turista.

Istanbul je čudo sam za sebe, no doživjeti starca Çanakkalea, koji nas je toplo udomio, razmazio slasticama i pokazao azijsku, nepatvorenu dušu, nikada nećemo zaboraviti.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA