U Španjolsku, odnosno Andaluziju, odlučila sam otići slučajno i neplanirano. Čula sam da Ryanair vozi četiri puta tjedno od Zagreba do Malage, znam da je vrijeme u studenom tamo najtoplije u Europi, prijateljica koja je s obitelji na proputovanju Andaluzijom mjesec dana mi je rekla da je i ona u studenom tamo, našla sam odličnu kuću u malom gradiću pored Malage i putovanje je moglo započeti.
Napisala: Maja Čupić
Prvo smo bili u Esteponi, gradiću u blizini Malage. Grad me očarao uređenošću, šarmom, cvijećem u svakoj ulici i odličnom infrastrukturom. To je grad koji je stvoren za mirno uživanje sa nebrojenim dječjim igralištima, šahovskim terenima, odbojkom na plaži i zaista dugačkim biciklističkim stazama. To je i grad u kojem se jako puno Britanaca i Amerikanaca umirovilo i nekako stopilo s lokalnim stanovništvom. Tako u trgovini odjeće naletite na američke gospođe koje uče plesti. Škole stranih jezika su na svakom koraku kao i razne medicinske usluge. U studenom su temperature danju oko 20-26 stupnjeva. Kad padne mrak, a to je tek oko 18 i 30, spuste se do 15 stupnjeva. Većina kuća nema grijanje jer su zime blage.
U Esteponi sam imala dojam da se svi bave nekom vrstom sporta, umirovljenici se rastežu ili voze bicikle, mladi skejtaju, a najmlađi skaču po igralištima.
Ipak, grad ne odaje dojam da ga je turizam „pojeo“, na svakom koraku u starom dijelu grada su mesnice, ribarnice, prodavaonice voća i povrća, a nekako najmanje sam vidjela suvenirnica.
U Andaluziji se jako puno drži do hrane i na svakom mjestu gdje možete nešto popiti možete i pojesti. Tapasi su mala jela koja uglavnom služe kao pratnja piću. Po jednoj od legendi, tapas je nastao za vrijeme kralja Alfonsa koji je zahtijevao da se uz vino posluže i zalogaji hrane, kako bi mu glava duže ostala bistra. Mudar je bio taj Alfonso.
Zaista je osvježenje šetati gradom znajući da u svakom trenutku možete negdje sjesti, popiti kavu i pojesti nekoliko tapasa. Dosta hrane na meniju imate u tapa porcijama i u regularnim porcijama. Na taj način možete isprobati dosta jela. Andaluzijska kuhinja bazira se najviše na plodovima mora koje možete na ribarnici ili u supermarketima kupiti dosta povoljnije nego u Hrvatskoj. Također, bez obzira kolika je riba, tamo će vam je besplatno i očistiti (uključujući i lignje, hobotnicu, sipu i manju ribu). Priprema na roštilju je nešto drugačija nego kod nas jer nemaju takozvane gradele nego ribu (ili kokoš) nabodu na štap i drže blizu otvorenog plamena.
Bioritam Andaluzije je nešto drugačiji nego naš, naime grad se kasnije budi, negdje oko 9 sati zatim do 4 sata je sve otvoreno i onda slijedi pauza do 8 sati kada se otvaraju restorani za večeru koja se služi do ponoći.
Nakon par dana upijanja Estepone odlučili smo se za izlete. Prva na redu bila je Marbella, poznato turističko središte koje nas zbog gužve nije osobito oduševilo. Zatim smo odlučili ići do Gibraltara. Mislili smo se odvesti do Tarife (nekih sat vremena) i brodom otići na dnevni izlet do Tangera u Maroku, međutim načuli smo da su gužve na granici velike pa smo odustali. Za Gibraltar je, za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, ipak dovoljna samo osobna iskaznica. Auto se radi gužvi ostavlja na parkingu ispred granice, koja se prolazi pješice. Žičarom se ide na stijenu odakle je prekrasan pogled s majmunima u društvu. Ipak, karte za žičaru je bolje kupiti online, a ne izgubiti čitavu vječnost čekajući red, kao što smo mi. Također, gore je dosta vjetrovito. Gibraltar nema Andaluzijsku vibru, dosta je turistički i dosta skuplji od ostatka Andaluzije, iako se predstavlja kao jeftiniji.
Nakon toga otišli smo u Rondu, usput posjećujući jedno od nebrojenih bijelih sela u zaleđu Estepone. Ronda je prekrasan planinski grad koji je nezaobilazan u posjeti Andaluziji.
Nakon Ronde odlučili smo posjetiti Setenil de las Bodegas grad ispod stijene i zaista nismo požalili jer ovakvi prizori se rijetko vide.
Moje društvo je krenulo natrag za Hrvatsku, a ja sam ostala uživati i čekati novo društvo i nove doživljaje. Prvo sam otišla u Cadiz, najstariji španjolski grad koji me očarao i pomalo podsjetio na Dubrovnik, zatim u Sevillu i Malagu.
Osim ljepote tih gradova o čemu bi se dalo jako puno pisati posebno su me fascinirali ulični svirači koji nekako dišu sa gradom. Često se događa da sviraju kraj terase restorana i nakon nekog vremena obiđu stolove pa tko želi nagradi njihov trud, te se nakon toga presele u drugi restoran. Nisam vidjela da je neki stol odbio platiti. Andaluzija, možda radi svoje povijesti i utjecaja Roma, jako voli glazbu i ples pa nije rijetkost vidjeti okupljanja i mladih i starih uz gitaru, pjesmu i ples.
Za Flamenco, poznati andaluzijski muzički fenomen, uvršten i u nematerijalnu kulturnu baštinu UNESCO-a, kažu da je ceremonija slavljenja života i ljubavi, a ja bih dodala da sam stekla dojam da cijela Andaluzija slavi život.
U Andaluziji, postoji riječ „duende“ koju Španjolci opisuju kao „misterioznu moć koju svi osjete, ali je ni jedna filozofija ne može objasniti“. A Andaluzija zaista jest magična u što se uvjeri gotovo svatko tko je posjeti. Andaluzije toplo preporučam svima.
