14.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 25 travnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadPut oko svijetaPUTOPIS: Doživljaj uspona na najviše vrhove Balkana ne može pokvariti pokoji...

PUTOPIS: Doživljaj uspona na najviše vrhove Balkana ne može pokvariti pokoji žulj, ispucale usne od vjetra i oguljena koža od sunca…

Kako nazvati ono kada se u šest dana provezete 2100 kilometara kroz šest država i popenjete devet vrhova među kojima su prvi, treći, peti i šesti vrhovi Balkana? Luda avantura? Naporno putovanje? Ekspedicija? Ili- čisti užitak? Kada ste u odličnom društvu onda ono što se naizgled čini teškim ili možda nemogućim postaje izniman događaj, putovanje za pamćenje. Tako je po prilici bilo putovanje 17 planinara HPD Sniježnica do nacionalnih parkova Rila i Pirin u Bugarskoj.

Napisao: Goran Cvjetinović

Foto: Marija Alfirević

Za doći iz Grada do Sapareve banye u kojem smo zamislili bazu trebalo je kojih 14 sati vožnje kroz Bosnu i Hercegovinu preko Bileće, Gacka, Tjentišta, Foče, Višegrada, pa kroz Srbiju (Užice, Niš, Pirot, Kraljevo) i sjeverozapadni dio Bugarske uz samu Sofiju. Banya je malo, ali poznato turističko odredište zbog termalnih voda, a nalazi se u blizini tri atrakcije Nacionalnog parka Rila koje smo odlučili obići.

Iako smo stigli kasno u noć, u rano jutro krenuli smo – na vrh Balkana. Musala (2925 metara). Ovo ime krova Balkana dolazi od osmanskih riječi, a po prilici bi značilo bliže Alahu, a čitav prostor Rila ima značenje, „puna vode“, iz trakijskog jezika. Rila je iznimno značajan prostor za Bugarsku. Najprije, tu izviru četiri rijeke (Marice, Iskure, Meste i Strume), a  tamo se nalazi manastir iz 10. stoljeća u kojemu je živio i Ivan Rilski, zaštitnik Bugarske. Rila ima preko stotinu vrhova preko 2000 metara visine te preko 150 ledenjačkih jezera na visinama od 2100 do 2700 metara nadmorske visine. Ovi podaci govore da se, ako želite upoznati Bugarsku, Rilu nikako ne možete zaobići. A ako znate kakve vas prirodne ljepote tamo očekuju, onda ni ne smijete to učiniti.

Sam uspon nije posebno zahtjevan i traje oko tri sata. Kako ne morate trošiti vrijeme na praćenje svakog svog koraka, možete uživati u jezerima i pogledu na Musalu koju vidite čitavo vrijeme uspona, ali i okolne vrhove. Do krova Balkana se prođe pored pet ledeničkih jezera, a među njima je i ono najviše – Ledeno jezero na 2709 metara vidine. Do vrha imate dva planinarska doma, ali na samom vrhu nalazi se meteorološka postaja.

Na vrhu smo polijegali u travu i većina nas je, uživajući u pogledu prema ciljevima sljedeća dva uspona, „ubila oko“. Nakon fotografiranja na vrhu, odlučili smo podijeliti se u dvije grupe, pa je jedna krenula istim putem natrag, a druga se odlučila na kružnu turu po grebenu. Tim putem popeli smo se i na još dva vrha – Bezimeni (2793) i Aleko (2716) i pritom uživali u pogledu na jezera s visine. Došli smo u slično vrijeme na odredište i krenuli prema prvom kušanju tradicionalne bugarske kuhinje. Izbor je pao na jednu mehanu u Samokovu. Izbor hrane i pića, kvaliteta i iznimno povoljne cijene nama iz Grada samo mogu potjerati sline na usta i suzu na oku. Pa ne treba posebno o tom i ostalim gurmanskim avanturama pričati ni pisati.

Drugi dan smo odlučili krenuti na Malyovitsu (2729). Sudeći po broju planinara na toj ruti očito je ona jako privlačna i atraktivna. Musala pored nje djeluje kao vrh koji treba popeti, na koji treba „staviti kvačicu“ jer je ipak najviši na Balkanu. Ali, Malyovitsa je vrh koji se penje za čisti užitak. Početak staze je na skijalištu i prvih sat vremena, do planinarskog doma, ide se kroz šumu, uzbrdo uz potok pun hladne i pitke vode. Nakon doma kreće blagi uspon kroz nisko raslinje te se izlazi na veliku livadu. Od tih mjesta, dva su slična platoa, do vrha više nema ni grmlja ni stabala. Samo potoci s vodom, trava, jezera, kamen i zemlja.  A tada kreće i uspon. Kada se dođe na greben njime se ide nekih 15 minuta do samog vrha.

Pogled s grebena je veličanstven – od manastira Rila i šumovitih predjela oko njega do travnatih vrhova iznad Rilskih jezera, Musale i jezera s obje strane ispod Malyovitse. Na vrhu smo polijegali u travu i većina nas je, uživajući u pogledu prema ciljevima pašnjacima u pravcu Rilskih jezera, „ubila oko“. A vrijeme nas je, kako tog dana tako i svih ostalih, jako poslužilo. Sunce i temperature od 9-15 stupnjeva. Vjetar, koji nas je pratio na vrhovima, bi učinio dojam da je još i hladnije. No, sve to nije spriječilo da se „uhvati boja“, ako se netko nije namazao kremom za sunce.

Treći dan, treći pejzaž. Rilska jezera. Sedam jezera do kojih se dolazi uglavnom travnatom i zemljanom stazom. Jezera su zaista nešto iznimno i bilo bi nezahvalno riječima pokušati dočarati kako izgledaju. Fotografijeće to mnogo bolje učiniti. Iako samo oko, odnosno pogled uživo, to mogu u potpunosti dohvatiti. Na stazi smo susreli nekoliko stotina izletnika- od djece do staraca. Velika većina ide samo do razine jezera, jedan dio do vidikovca iznad njih, a planinarenju skloni odrade kružnu turu preko vrha Otovice (2696). Tek sa nekog od grebena na putu do Otovice možete vidjeti svih sedam jezera u jednom kadru. Neopisiva ljepota. Na drugu stranu pogled seže do Malyovitse, nepreglednih pašnjaka s konjima, a u daljini se vidi i Musala s okolnim vrhovima. Iako ugodan za šetnju, i ovaj uspon u konačnici ubilježi 15-ak kilometara i preko 700 metara visinske razlike.

Četvrti dan zamislili smo kao planinarsku poslasticu- kružnu turu u Nacionalnom parku „Pirin“, nekih dva sata južno od naše baze. Park, koji je ime dobio po staroslavenskom bogu Perunu, se nalazi pored grada Bansko koji je najpoznatije skijalište u Bugarskoj. A kako grad izgleda odnosno kako je uređen, čini se da je i jedan od bogatijih dijelova države. Najveći vrh Pirina je Vihren (2914), treći vrh Balkana. Do njega se dolazi stazom koja se konstantno uspinje, pa do vrha ima nekih tisuću metara elevacije. 

Vihren, kameni div bez ijedne travčice, izgledao je moćno dok smo se približavali zadnjoj etapi uspona. No, laganim korakom i gotovo bez ikakve pauze uspeli smo se na njega. Čak za trećinu vremena kraće nego su to planinarski znakovi najavljivali. S vrha se otvara pogled prema šumovitom dijelu kojim smo se vozili iz Banskog, prema okolnim vrhovima s jezerima, ali najfascinantniji je bio pogled na nastavak puta. Golet masiva na kojemu su dva vrha planine Kutelo (2908 i 2907 m) i planina Banski suhodol (2884), a između njih Koncheto (konjić), prijevoj toliko uzan da ga se može doslovno i zajahati.  Stoga smo se najprije spustili s Vihrena na suprotnu, strmiju i kamenitiju, stranu. Pri spustu se za pridržavanje mogu koristiti lanci.

Koliko je ovaj spust naizgled nevjerojatan i nemoguć, najbolje se vidi s planina na suprotnoj strani. Zaista nevjerojatan spust. Uslijedio je uspon na Kutelo te šetnja grebenom prema Banskom suhodolu. Pogled na Bansko, Vihren i piramidalnu stijenu unutar grebena naprosto oduševljava. Spuštanje s Kutela završava pored table upozorenja na opasnu dionicu- Koncheto. Iako naizgled opasna (ispod je provalija od nekoliko stotina metara), Koncheto dionica je predivna. Cijelom dužnim su postavljeni stupići sa sajlama, pa, ako se držite pravila i oprezni ste, nemam nikakvih problema. A ako imate problema s visinom – tu su kolege iz grupe pa vam uvijek mogu pružiti ruku i/ili riječi potpore. Pa i najteža iskušenja, dileme ili strahove možete nadići. Zajahali smo i prejahali Koncheto i popeli se na Banski suhodol – četvrti vrh naše ture Pirinom.

Povratak traži oprez na prvom dijelu trase, a onda se staza spaja s onom koja dolazi s Vihrena. Nakon toga idu dva sata spuštanja s ponekim usponom preko kamenitih staza i travnatih puteljaka. Ukupno deset sati hoda i 1400 metara elevacije. I sve to nakon tri prethodna dana penajnja. Međutim, ljepote Pirina i nasmijana družina i takav napor učine da izgleda mnogo lakši nego jest.

Nakon što smo proslavili uspješno penjanje na devet vrhova Bugarske, krenuli smo natrag prema Gradu. A kako nego kao i po planinama- kružno. Preko Sjeverne Makedonije, Kosova, Crne Gore i BiH. Ni taj napor za kraj nije značio nešto pretjerano za ekipu, oduševljenu ispenjanim planinama i svime oko njih. Što i ne treba čuditi. Odrađeno je sve prema planu i pri tome nije bilo ničega što bi moglo pokvariti dojam izleta na najviše vrhove Balkana. Tek pokoji žulj, ispucale usne od vjetra i oguljena koža od sunca. I slike nevjerojatno moćne i fascinantne prirode te uspomene koje će još dugo, dugo ostati.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA