13.8 C
Dubrovnik
Petak, 26 travnja, 2024

PUT: Buen camino, Ina!

Ideja da bi i ti mogao krenuti na Put, bljesne. Nekome samo na trenutak. I smjesti se u zaborav. A nekome se poput sjemena začahuri u misli. I bude tu. Prisutna. Dok ne proklija. I dok te Put ne pozove.

To je Camino. Put sv. Jakova dug oko 800 kilometara. Camino de Santiago.

Nedavno ga je propješačila naša sugrađanka Terezina Orlić. Krenula je na njega želeći sebi zadati još jedan izazov, krenula je kao pješak, a onda ju je Put pretvorio u hodočasnika.

-Bit ću posve iskrena. Nisam na Camino krenula kao na neki svoj zavjetni put ili iz duhovnih i religioznih pobuda. Prije dvije, tri godine sam “naletila” na neke priloge o Caminu, zazvučalo mi je zanimljivo, privuklo mi pažnju. A onda su mi nekako sve češće počeli “iskakati” pred oči tekstovi i svjedočanstva o Caminu. Nije to bilo slučajno, jer me ta ideja počela sve više zaokupljati. S bojažljivošću sam je priopćila obitelji i naišla na njihovo nepodijeljeno oduševljenje. Počela sam s fizičkim, ali i psihičkim pripremama za svoj Put. Željela sam možda negdje podsvjesno sebi dokazati da to mogu u ovim “mojim najljepšim godinama” – pripovijeda nam Ina na taraci svog doma na Bosanci, po povratku.

Možda je i korona “kumovala” tom Ininom putu. Sve su je češće opsjedala pitanja što će biti s našim svijetom, s nama kao pojedincima u njemu, kamo sve ide i kakva je budućnost u tim novonastalim okolnostima koje nitko nije mogao očekivati, ali ni “rasplesti”. Korona je mnogima u životu postavila brojna pitanja, malo je tko imao na njih odgovore.

Na Put je krenula sama.

-Pa, bilo mi je teško naći nekoga tko bi izdvojio dovoljno vremena za Camino, ili nisu bili zainteresirani ili su ih sprječavale obveze. I na kraju prijeđenog Puta svakome bih i preporučila da ide sam. Imaš vrijeme za sebe i da plačeš i da se smiješ, imaš tišinu u kojoj vodiš dijaloge s Bogom ili tim “nečim” iznad sebe što osjećaš prisutnim cijelo vrijeme, imaš samoću da prebireš po svom životu, razmišljaš o sebi, bliskima koji su živi ili više nisu s nama. Imaš i šansu da pobijediš sve svoje strahove. Dobro znate da se mi ljudi uvijek nečega bojimo, u strahu smo od starosti, od nepoznatog, od promjena, od samoće, od napuštenosti…Iako sam ja već dosta toga u svom životu posložila, Camino mi je donio nova iskustva, novu perspektivu.

Puno puta u životu izgovorimo tezu “sami se rađamo, sami umiremo”. Rijetko razmišljamo o dubljem značenju i kontekstu sadržaja u koji to možemo smjestiti. Camino je Put koji ti pruža šansu za osjećajem nevjerojatne samostalnosti, ali i bezgranične slobode. No, ta i takva sloboda nikad nije jednoznačna i lagana. Iako često prizivana, prepuna je izbora. Koji nisu uvijek nužno dobri.

-Od početka putovanja osvijestiš kako je cijeli tvoj život u tvojim rukama, od posve banalnih situacija kao što je kupovanje karte za autobus na kojega moraš stići za 10 minuta, na primjer. Do toga da procijeniš koliko ćeš tog dana hodati i kojim tempom. Camino jest hodočasnički put i bio je prije 20,30 godina isključivo to, a onda je djelomično postao turističkom atrakcijom koja donosi novac. Pogotovo ovih zadnjih 100 km na kojima se može susresti jako jako puno ljudi kojima je iz nekog razloga bitno dobiti tu Camino “potvrdu”. Taj put kojim su prolazili vjekovima hodočasnici u sebi kao da je upio tu duhovnost, nakon nekog vremena sam postaješ hodočasnik, intenzivno počneš osjećati tu prirodu oko sebe, pojavljuje se taj osjećaj pripadnosti nečemu od tebe puno većem. Izoštre ti se i sva osjetila. Kao da počneš bolje vidjeti i čuti, primjećuješ stvari poput lahora vjetra u krošnjama eukaliptusa ili miris kiše, šum potoka negdje izdaleka. Doživiš i neke mistične trenutke, možda zbog te nakupljene energije Puta, ali svakako utječu na to i prizori sakralnih objekata na koje nailaziš, pa i polusrušenih crkava u kojima su ostala moćna raspela, neka obilježja na koja nailaziš tijekom pješačenja. Doživiš i snove kakve nikad prije nisi – opisuje Ina.

Ime Božje zazivaš često. Ako nikako drukčije, kada vidiš uzbrdicu koja se proteže ispred tebe kilometrima rečeš naglas, Bože, pomozi mi!

Na putu nije ni u jednom trenutku imala osjećaj kako joj je ugrožena sigurnost, da joj se može nešto loše dogoditi. Iako je bilo dionica puta kojim je koračala sama bez da sretne druge hodočasnike. Čitavim putem ju je pratilo to zajedništvo sa svima koje je srela. Buen Camino je pozdrav koji osnažuje. Oni se svi razumiju i bez da međusobno razgovaraju. Kao da im je Put najveći most kojim su povezani bez ikakvih izgovorenih riječi.

-Motivi iz kojih ljudi krenu na Camino jesu različiti i mnogobrojni. Ima od duhovnih, do iskupljujućih, do ljudi koji su teško bolesni ili očajnički depresivni. Svi dijele nadu kako će Camino promijeniti njihov život nabolje. Barem na način da ga prihvate i žive takvog kakav im je dat.

Čemu ju je Camino naučio?

-Ne mogu ja sada nikome reći da sam pametnija ili da sam ne znam što naučila što dosad u svom životu nisam znala ili osjećala. Možda mi je potvrdio neke stvari o važnosti strpljenja, vjere u sebe, donio neka stanja da nisi sam sebi čudan kada primijetiš da odjedanput pjevaš ili se smiješ, da neke stvari s kojima se toliko opterećujemo, a prvenstveno materijalne, nisu uopće bitne. Nauči te možda toj mjeri koliko nam je malo potrebno – cijeli put, 40 dana sve je stalo u ruksak od 8 kg. Ima u tome simbolike. Donio mi je jednu posebnu vrstu smirenosti.

Ina je na Putu imala i mali notes u koji je bilježila svoja opažanja, misli, impresije, dojmove. Možda jedanput sve to objedini u tekst koji će ostaviti obitelji, djeci kao uspomenu. Jer na Putu svatko vidi svojim očima različito a iste stvari.

Je li bilo i kriza?

-Jest, nakon nekih 25 dana čiste “bajke”, tako su mi snažno počela nedostajati djeca, obitelj, dom da je to bila prava velika kriza. No, nije trajala dugo. Znala sam da moram doći do kraja. Da ću uspjet u tome znala sam već nakon 7,8 dana na putu, jer su mi se dogodile neke stvari koje sam ja protumačila na takav način. Čitavo to vrijeme svog hodočašćenja ja sam osjećala da me prati neki blagoslov, da me štiti i čuva Netko tko brine o meni i da će sve biti dobro. Najviše sam se bojala žuljeva i ozljeda. Ali, nisam s time imala većih problema, žuljeve sam držala pod kontrolom, nisam forsirala kilometre, često sam kišala noge u fontanama ili potočićima. Nisam sebi zadala nikakav rok, nisam kupila povratnu kartu na početku i dozvolila sam sebi vlastiti ritam. U prosjeku sam prolazila 21 km dnevno. A, kad sam stigla do te impresivne crkve u Santiagu nisam uopće niti bila svjesna gdje sam i da je Put iza mene. Splet je to nevjerojatnih osjećaja i iskustava i stanja.

No, kako se, iz komoda našega života pripremiti za zajedničke spavaonice u albergue-ma, zajedničke kupaonice i dijeljenje WC-a s brojnim hodočasnicima – ne mogu ne pitati.

-To mora svatko sa sobom razriješiti prije nego što krene. Inače je u problemu. U spavaonicama si s najmanje 6 i najviše 60 ljudi, ali ako ne praviš probleme nećeš ih ni imati. Iskreno, bilo mi je puno lakše nego što sam u samome početku i sama mislila. I to, kao da riješi netko iznad tebe – kaže, dodajući kako se ne bi usudila nikome kategorično reći – pođi na Camino. Tu odluku mora svatko donijeti bez sugeriranja, a još manje nagovaranja.

Što te je oduševilo?

-Sve ovo što sam već spomenula i brojni mladi ljudi na Putu. Puno je mladih ljudi, što me je oduševilo. Ljepota regija kroz koje sam prolazila. Obrađena polja i površine i neminovno priželjkivanje da i mi u našemu kraju na sličan način počnemo razmišljati o tome. I, za kraj, moram ti reći nešto jer znam kakav si imala stav o golfu na Srđu. Na dijelu puta naišla sam na golf terene, lijepo je sve to izgledalo, uređeno je bilo fino, s golf klubom, nije čak to ni nagrdio prirodu. A u produžetku tog puta kojim sam hodala i hodala, s obje strane brojni apartmani s lijepo uređenim okućnicama. I nigdje nikoga. Nigdje ljudi, samo napisi na kućama – prodaje se. To me se toliko dojmilo. To je sve izgledalo kao da je pala atomska bomba koja nije ništa uništila, koja je samo posve izbacila ljude iz cijele priče. To je bio jedan zastrašujući osjećaj. I ponovno sam promislila kako se mora biti mudar u zaštiti prostora – opisuje nam na kraju.

Ina, nemoj se ljutiti, ali ne bih ja sada o tome, ne bih se vraćala na sve proživljeno oko golfa na Srđu.

Ina, Buen camino!

Vjerujem i nadam se da će i mene pozvati!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA