28.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 23 lipnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadKnjige po izboruPREPORUKE KNJIŽNIČARA: Jamaica Kincaid - Autobiografija moje majke

PREPORUKE KNJIŽNIČARA: Jamaica Kincaid – Autobiografija moje majke

Ovotjednu preporuku knjižničara “Zrnca knjige od pijeska” donosi Matija Nenadić

Jamaica Kincaid: Autobiografija moje majke

Ne, uistinu nije. Nije ovo knjiga za ljetne omorine. Previše je u njoj onog tamnog, crnog vjetra što od prve stranice puše za leđima protagonistice. Previše je tu neljubavi, usamljenosti, boli, neke neizlječive ogorčenosti, surove odlučnosti koja zbunjuje i plaši. Sve je u njoj tek mračna soba svijeta i hod k onom neumitnom. Uostalom, ionako svi putevi dođu do kraja, a svi su krajevi jednaki; odvode u ništa; čak se i jeka jednom utiša.

Dugi monolog u prvome licu od kojega je satkana „Autobiografija moje majke“ životno je izvješće sedamdesetogodišnje Xuele Claudette Richardson, žene čiji je prvi udah ujedno bio i posljednji izdah one koja ju je donijela na svijet. Otac će je – malenu i bez majčine zaštite ostavljenu svijetu – zajedno sa svežnjem prljava rublja ostaviti na čuvanje pralji, ženi koja će joj pružiti brigu, ali ne i ljubav. U svijetu u kojemu je brutalnost jedino pravo naslijeđe, a okrutnost jedina stvar koju se ne kupuje, Xuela će biti jedna od poraženih, ali i jedna od onih koje zahtijevaju da ih se čuje. U takvome svijetu ona nije posjedovala ništa, nije bila bijela i nije bila muškarac – bila je žena i za to je imala kratku definiciju, opis koji u svojoj biti ima čin vladanja sobomdvije dojke, mali otvor između nogu, jedna maternica; nijedan od tih dijelova ne varira i uvijek je na istome mjestu. U svijetu poharanome željom za posjedovanjem, imati sebe bit će Xuelino jedino poslanje, a njezino žensko tijelo postat će  izvorom njezine moći – bit će temelj njezina užitka i njezine subverzije. Rukovodeći se  makijavelističkim principom, bit će okrutna, bešćutna, nesalomljiva i neumoljiva; bit će voljena i bit će omražena; u svojoj utrobi nosit će djecu ali im nikada neće postati majkom; udat će se za muškarca kojega neće voljeti, no neće pristati biti ženom onome kojega je voljela – jer, tko je on zapravo bio? I tko su bili žena od koje je naslijedila ime i crte lica i muškarac od kojega je naslijedila prezime i volju za moć? Odgovore na to pitanje tražit će cijeloga života ispreplićući priču o osobnom porazu i gubitku s pričom o porazu i gubitku zemlje iz koje dolazi i kulture kojoj pripada.

„Autobiografija moje majke“ jedna je od onih priča o rodu, rasi, klasi i samorefleksiji. Priča je to o samostvaranju žene koja zadanu povijesnu scenografiju i podjelu uloga na pozornici kolonijalne Dominike, malenoga otoka u Karipskome moru, neće poremetiti – velika povijest događa se izvan i mimo nje. Priča je to o ženi čija je pobjeda ujedno i njezin poraz, no povijest je fiksirana točka, budućnost je otvorena. „Autobiografija moje majke“ ujedno je i priča je o kolonijalnom identitetu i moći. Priča je kći majke Karibljanke i oca afričko-škotskih korijena. Njezinim venama teče krv onih poraženih i istrijebljenih, onih poraženih ali preživjelih, i onih prilagodljivih. Izvan nje svijet je bijelih osvajača i pobjednika. Njima je, jednim dijelom svoje krvi i vlastitim izborom, pripadao i njezin otac, onaj čija je koža bila boje korupcije. U takvoj konstelaciji Xuela je jedna od onih rodno, rasno i jezično marginaliziranih, no još kao djevojčica zavoljet će sebe iz prkosa, iz očaja, jer nije bilo nikoga drugoga. Slijedeći svoj instinkt – njezin impuls je nagon za dobrim, a njezino dobro je služiti samoj sebi – neće prihvatiti niti jedno društveno pravilo koje bi je obespravilo. U kolonijalnoj i patrijarhalnoj Dominiki vlastitom voljom progovorit će tek u četvrtoj godini i to na jeziku ljudi koje nikad neće voljeti – šutnjom i jezikom otočana koristit će se tek kako bi uskratila i kaznila. U toj i takvoj Dominiki odbit će pripadati rasi, odbit će prihvatiti narod, a zahtijevajući pravo na seksualni užitak i kontrolu, odbit će biti majkom, iako će godinama, svakoga mjeseca, njezino tijelo lagano oticati oponašajući stanje majčinstva, žudeći da začne, oplakujući odluku njezina srca i uma da nikada na svijet ne donese dijete.

Netipična autobiografija „Autobiografija moje majke“ snažna je priča o evoluciji jedne žene viđena jednim pogledom i ispričana u jednome glasu – pogled je prodoran, glas je snažan i pribran, dovoljno jak da zaječi višeglasjem, jer u Xueli je i glas koji nikada nije čula, lice koje nikada nije vidjela, biće od kojega je potekla. U njoj su glasovi koji su iz nje trebali izići, lica kojima nikada nije dala da se uobliče, oči kojima nikada nije dala da je vide. Xuelino izvješće je izvješće o osobi kojoj nikada nije bilo dano biti i izvješće o osobi kakvoj nije sebi dopustila postati.

I ne, uistinu nije. Nije ovo knjiga za ljetne omorine. Kako bi to mogla biti knjiga u kojoj je smrt jedina realnost, jer je jedina izvjesnost, neizbježna svim stvarima? Možda joj je jesen pravo vrijeme – možda će karipsko sunce tada manje peči, dominikanska noć biti manje crna, a kiša manje nepodnošljiva.

Preuzeto s Dubrovačke knjižnice

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA