PRELIJETANJE RATNIH ZRAKOPLOVA: Danas se strah interpretira kao kritika države. Nelagoda kao napad na vojsku. A osobno iskustvo kao politička agenda.

Naša sugrađanka Antonija Đurković nam je poslala tekst pod naslovom „Kad buka prošlosti postane buka sadašnjosti: zašto nas i dalje dijele iste sirene”, koji problematizira ne samo jučerašnji događaj prelijetanja ratnih zrakoplova iznad grada, nego i snažne društvene i psihološke reakcije koje je izazvao.

O svojoj motivaciji da napiše ovaj tekst kaže:

Pišem Vam iz više osobnih i profesionalnih perspektiva – kao psiholog, kao magistra diplomacije i međunarodnih odnosa, ali i kao netko tko je kao dijete proživio cijeli rat u Dubrovniku. Moji roditelji tada nisu željeli napustiti grad s djecom, već su ostali sa stavom da će se boriti i, ako treba, umrijeti za Dubrovnik, dok je ostatak obitelji bio na prvoj liniji obrane.

Upravo zato posebno me pogađa razina podjela i nedostatka empatije u javnom prostoru, gdje se i danas, nažalost, često dodatno stigmatiziraju upravo oni koji su rat izravno proživjeli.

Vjerujem da je važno otvoriti prostor za razumijevanje različitih iskustava i reakcija, bez njihovog umanjivanja ili politizacije.

Kad buka prošlosti postane buka sadašnjosti: zašto nas i dalje dijele iste sirene

Prelijetanje borbenih aviona iznad Dubrovnika, organizirano u čast poginuloj djeci iz Domovinskog rata, za neke je bio čin pijeteta i snage. Za druge – povratak u stanje koje nikada nije do kraja nestalo. I tu počinje problem koji nije tehničke, nego duboko društvene i psihološke prirode.

Jer dok jedni govore o ponosu i sigurnosti, drugi govore o strahu koji se aktivira bez upozorenja. Nije riječ o političkom stavu, nego o reakciji tijela koje pamti. O iskustvu koje ne prestaje zato što je prošlo vrijeme.

No, umjesto prostora za razumijevanje, javni prostor se ponovno pretvorio u poligon za omalovažavanje.

„Trebali su letjeti i još niže”, pišu neki.
„Trebali su vam osobno dostaviti obavijest”, dodaju drugi.
„Čitate srpske portale”, optužuju treći.
„Njorgala, prelet Rafalea je u čast poginuloj djeci”, dolazi kao konačna presuda.
„Vi civili ste se prepali”, pišu, kao da time poništavaju svako pravo na osjećaj.

U tim rečenicama ne nalazi se samo neslaganje – nego potpuni izostanak empatije.

Jer problem nikada nije bio u samom prelijetanju. Problem je u tome što dio građana nije bio informiran i što su se u tom trenutku – sasvim realno – prepali. Za nekoga tko nije proživio rat, to može zvučati pretjerano. Ali za one koji jesu, zvuk niskog prelijetanja nije apstraktan simbol. To je konkretan, tjelesni podsjetnik.

Iako neki kažu da je prelet bio službeno najavljen, važno je napomenuti da je objava išla istoga dana u jutarnjim satima. U komunikacijskom smislu to stvara važan raskorak između formalno ispunjene obveze i stvarne informiranosti građana. Naime, iako informacija postoji, u praksi je mnogi ljudi ne stignu vidjeti, procesuirati ili povezati s trenutkom u kojem se nalaze.

U kontekstu jutarnje užurbanosti, turističkog grada i činjenice da se ne očekuju niske prelete borbenih aviona, taj “prozor informiranosti” postaje ključan. Ljudi ne reagiraju samo na to je li nešto objavljeno, nego na to jesu li imali realnu mogućnost tu informaciju primiti na način koji im omogućuje da razumiju što će se dogoditi.

Zbog toga se često stvara jaz između institucionalne percepcije da je sve komunicirano i stvarnog doživljaja građana koji se u trenutku događaja osjećaju iznenađeno. Upravo taj jaz u ovakvim situacijama može imati presudnu ulogu u emocionalnim reakcijama koje slijede.

Važno je naglasiti i nešto što se u javnoj raspravi često pogrešno interpretira: ljudi koji su se u tom trenutku prepali ili osjetili strah ne izražavaju time kritiku prema obilježavanju ili prema žrtvama. Upravo suprotno, u velikom broju slučajeva riječ je o osobama koje osjećaju duboko suosjećanje i bol prema roditeljima poginule djece, jer upravo zbog vlastitog ratnog iskustva njihove su emocije u takvim situacijama pojačane, a ne umanjene.

Njihova djeca nisu zaboravljena, niti je njihovo poštovanje prema žrtvama dovedeno u pitanje. No, problem nastaje kada se takve osobne reakcije izvlače iz konteksta i koriste kao povod za podjele, napade i diskreditaciju. U takvom okruženju lako dolazi do dodatnog ranjavanja upravo onih koji su rat već jednom proživjeli.

Istovremeno, dio komentara ide i u drugom smjeru – prema emocionalnoj manipulaciji, gdje se djeca i roditelji žrtava koriste kao argument kako bi se umanjila ili ismijala reakcija ljudi koji su se prepali. Time se, paradoksalno, upravo ono što bi trebalo biti iznad svake rasprave – sjećanje na djecu i poštovanje prema roditeljima – uvlači u sukobe koji s tim sjećanjem nemaju nikakve veze.

I tu dolazimo do ključnog nesporazuma: emocija se tumači kao stav.

Strah se interpretira kao kritika države. Nelagoda kao napad na vojsku. A osobno iskustvo kao politička agenda. U tom procesu briše se osnovna činjenica – da ljudi mogu istovremeno poštovati žrtvu i osjećati strah.

Zanimljivo je i kako se u raspravama često pojavljuje snažan identitetski naboj. Oni koji se najglasnije predstavljaju kao zaštitnici domoljublja, uz simbole poput zastava, pa čak i zastava HOS-a i krunica, nerijetko pokazuju najmanje razumijevanja za one koji su rat stvarno proživjeli.

Pa se postavlja pitanje: što se zapravo brani u tim komentarima?

Jer kad netko napiše da su avioni „trebali letjeti niže”, to više nije stav – to je potreba za dominacijom u raspravi. Kad se nečiji strah ismijava, to nije domoljublje – to je negacija tuđeg iskustva.

Psihološki gledano, takve reakcije često nisu odgovor na samu temu, nego na nelagodu koju ona izaziva. Suočavanje s tuđom traumom traži empatiju i kapacitet da se prizna nešto što nije naše. Lakše je to odbaciti, ismijati ili napasti.

Još je lakše sve svesti na podjelu: „mi” i „oni”.

U toj podjeli, oni koji izraze strah vrlo brzo postaju „problematični”, „pretjerani” ili čak „protiv”. I tako dolazimo do apsurda – da ljudi koji su preživjeli rat i danas nose njegove posljedice, bivaju svrstani na „drugu stranu”.

Ne zato što su nešto rekli protiv, nego zato što su rekli kako su se osjećali.

A to je možda i najopasniji dio cijele priče.

Jer društvo koje ne može podnijeti tuđu emociju bez da je pretvori u napad, ne rješava prošlost – nego je ponavlja, samo drugim sredstvima.

Možemo li, kao društvo, istovremeno odati počast i pokazati razumijevanje?

Jer jedno bez drugoga – nije ni dovoljno, ni dostojno.

Jer upravo u toj sposobnosti da držimo dvije istine odjednom — bez omalovažavanja i bez podjela — leži razlika između društva koje se s prošlošću nosi zrelo i onog koje u njoj i dalje ostaje zarobljeno.

A možda je najveći problem upravo u tome što dio ljudi, zbog potpunog nedostatka empatije, i dalje ne razumije da jedno ne isključuje drugo. Da se istovremeno može odati počast poginuloj djeci i pokazati razumijevanje prema onima koji su se u tom trenutku prepali. Da se može poštovati simbolika događaja, a istovremeno priznati stvarna ljudska reakcija.