19.8 C
Dubrovnik
Ponedjeljak, 18 listopada, 2021
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljPetra Radonić je svoj diplomski rad posvetila TUP-u, dva su razloga za...

Petra Radonić je svoj diplomski rad posvetila TUP-u, dva su razloga za to

Petra Radonić je mlada dubrovačka arhitektica koja se nakon studiranja u Splitu, vratila u svoj rodni grad, te zaposlila u jednom domaćem arhitektonskom uredu. Pravi odabir profesije potvrđen je rektorovom nagradom za izvrsnost što ju je naučilo da su naporni rad, neprospavane noći uz knjige i stjecanje znanja pravi i jedini put do uspjeha. Iako je ovo rubrika u kojoj predstavljamo mlade ljude koji svoj put grade upravo na tim i takvim vrlinama, povod za razgovor s Petrom je bio i njen diplomski rad.

Proteklih dana, otkad se počela spominjati prodaja TUP-a, u javnosti se sve češće pojavljuju tekstovi o tom nekadašnjem industrijskom gigantu, danas skromnom pogonu s nizom zanimljivih sadržaja u zakupljenim tamošnjim prostorima. Pretpostavka jest da bi svi ti sadržaji napustili svoje prostore u slučaju izgradnje nečega novog – najvjerojatnije hotela ili stambeno poslovnog bloka. Spletom okolnosti do nas je došla i informacija da ste svoj diplomski rad posvetili upravo TUP-u (uz Solsku bazu) – pa za početak molim na odgovor – čime potaknuti ste se odlučili baš za tu temu i na koji način ste pristupili njenoj obradi?

Mislim da se ideja za ovakav tip projekta dugo razvijala u mojoj glavi. Kada sam u veljači konačno morala definirati svoju temu, znala sam dvije stvari. Prva od njih je bila da želim da lokacija bude u Dubrovniku, rodnom gradu u koji ću se vratiti nakon diplome, a druga je bila doprinos lokalnoj zajednici. Vrlo brzo znala sam da je TUP upravo ono što tražim. Nakon obilaska cijelog kompleksa osjećaji su bili podijeljeni, između oduševljenja industrijskim halama, strojevima i atmosferom unutar samog dvorišta TUP-a, ali i straha, o kolikom se prostoru zapravo radi. Definiranjem teme započela je analitička faza, koja je uključivala prikupljanje povijesnih informacija o razvoju tvornice, podataka o proizvodnom procesu, anketiranje Dubrovčana o predmetnoj lokaciji, crtanje postojećeg stanja te naposljetku valorizaciju istog.  

Mlada ste arhitektica – urbanistica / što Vas je rukovodilo u odabiru profesije, a da niste pogriješili svjedoči i rektorova nagrada za izvrsnost prije 2 godine. Koliko je studij bio ispunjenje vaših očekivanja koja su neminovno vezana uz veliki entuzijazam? 

Za studij arhitekture odlučila sam se u četvrtom razredu gimnazije, vjerujući da je upravo arhitektura ono što će spojiti moje različite interese. Nakon odluke započela sam s pripremama za prijemni ispit, koji uključuje vrednovanje sposobnosti likovnog izražavanja, prostorne percepcije te opće predispozicije kandidata. Period studiranja bio je izazovan, pun odricanja i neprospavanih noći, ali mi je pružio izuzetno puno znanja, na tehničkom i umjetničkom spektru. Osim toga, smatram jako važnim naglasiti individualni pristup studentima, koji se osobito njeguje na Arhitektonskom fakultetu u Splitu. Nadalje, sam studij i rektorova nagrada za izvrsnost, koju sam dobila 2020. godine, naučili su me da je naporni rad jedini pravi put do željenog uspjeha.  

Koliko je tijekom studija zastupljena praksa, možda tereni na kojima se obilaskom postignuća, ali i arhitektonskih promašaja u prostoru, mladi ljudi educiraju o značenju prostora i intervencija u njemu? 

Terenska nastava izuzetno je važan aspekt studija arhitekture i urbanizma. Tijekom studija često smo obilazili realizirane projekte, od kojih bi izdvojila revitalizaciju tvrđave svetog Mihovila u Šibeniku, arhitekta Tomislava Krajine, koja tematizira širenje ponude kulturnog turizma te doprinos održivom gospodarskom razvoju Šibenika. Nadalje, svaki semestar posjećivali smo gradilišta diljem naše obale, objekte čija je konačna namjena većinom turistička. Osim toga, posebno mi je zadovoljstvo bilo sudjelovati na Erasmus+ projektu MEMUD (Middle European Master of Urban Design), internacionalnoj razmjeni sa studentima Sveučilišta u Ljubljani i TU, u Beču. Zajedničke „krovne” teme projekta bile su granice, mobilnost i turizam, a kao posebno iskustvo tog projekta izdvojila bi razmjenu znanja i metodologije prilikom analitičkog pristupa projektiranju.
 
U Dubrovniku je na djelu velika izgradnja, što rekonstrukcija, što novogradnji, možete li izdvojiti neki primjer koji vas se dojmio kao arhitektonsko, dobro ukomponirano rješenje te neko koje se nikako nije smjelo dogoditi. Često se može čuti kritika kako u Dubrovniku zapravo ne postoje cjelovita urbanistička rješenja tek sporadično “ugurivanje” nekretnina u građevinske razbacane zone. Kako bi u poviješću bremenitom prostoru kakav je gotovo svaki dio Dubrovnika trebali razmišljati arhitekti i urbanisti? Kako razmišljaju investitori znamo. 

Posebno bi željela istaknuti gradnju hostela Sol, koju smatram neprihvatljivom, uguranom između ljetnikovca Kaboga-Zec i zaštićenog spomenika industrijske arhitekture, Solske baze. Volumen hostela drastično odudara od ostatka južnog “morskog” pročelja bloka, koje karakterizira pitoresknost te da je uzrokovao trajnu devastaciju mikroambijenta.  

Mišljenja sam da je izuzetno važno prilikom projektiranja, u obzir uzeti prostornu slojevitost, ovog grada, a onda samim time i određenih lokacija.  

Postoji trend oživljavanja zapuštenih tvorničkih postrojenja koja se prostiru na velikim kvadraturama kakav je i naš TUP – u Rijeci, Zagrebu – budući živimo u vremenu velikog financijskog opterećenja lokalnih zajednica covid nedaćama – je li realno očekivati da se gradovi pobrinu za ulaganja u takve kreativne urbane četvrti što ne podupire većina “poduzetnički” i profiterski orijentiranih političkih struktura. Imate li saznanja je li to nedostižan plan i što bi ono moglo značiti za život jedne zajednice? 

Prilikom izrade diplomskog rada na temu revitalizacije TUP-a dosta vremena sam istraživala slične, realizirane projekte od kojih bi izdvojila halu Export drva u Rijeci. Ovaj industrijski pogon izgrađen je 60-ih godina prošlog stoljeća, kao prvo suvremeno skladište za smještaj drvenih finalnih proizvoda, koji se transportiraju iz riječke luke. Arhitektonski gledano, radi se o skladištu otvorenog tipa, s tri kolosjeka te pratećim visećim kranom. Površina hale Export drva iznosi 5 400 m2, što je otprilike dva puta više od glavne hale TUP-a. Kao dio programa Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020, hala Export drva postaje kulturni centar Rijeke, mjesto na kojem će građani, ali i gosti, imati priliku uživati u raznim manifestacijama: izložbama, koncertima i festivalima.

Poučena ovim pozitivnim domaćim, ali i nizom stranih primjera, smatram kako je moguće ovakav scenarij implementirati i na naš TUP. Jezgra kulture začeta otvorenjem Muzeja crvene povijesti, posjeduje potencijal minimalnim intervencijama transformirati zapušteni tvornički kompleks u pravi kulturni inkubator.  


Prema vašem mišljenju je li se u Dubrovniku debelo zakasnilo s nekim novim urbanističkim rješenjima i odredbama u gotovo potrošenom prostornom resursu grada? 

Dubrovnik je zaista po tom pitanju specifičan grad. Mišljenja sam da je neplansko i intenzivno širenje doista ostavilo negativan utjecaj na baštinjene morfološke vrijednosti, posebice u zadnjih deset godina, u jeku ekspanzivne turistifikacije. Međutim, upravo u tom, kako kažete gotovo potrošenom prostornom resursu grada, važno je sagledati potencijal prostora kakav je i naš TUP.  

Moje mišljenje moglo bi se sabrati u jednu misao arhitekta Romana Duića, koja glasi: „Kad nema potreba za novim velikim regulacijama, ostaje potreba da se posvetimo složenim zahvatima rekonstrukcija, revalorizacija, sustavnog, pažljivog i promišljenog interveniranja u postojeće da bi postalo bolje.” 

Što biste voljeli raditi u budućnosti, vidite li se u Dubrovniku ili nekom većem gradu? 

Godine studiranja u Splitu definitivno su mi omiljeni životni period. Ipak, dijelom zbog obitelji i posla vratila sam se u Dubrovnik odmah nakon završetka studija. Iskreno, trenutno ne razmišljam o drugim opcijama s obzirom da sam jedna od onih sretnica, koja se odmah nakon studiranja zaposlila u struci. Naravno, u budućnosti tko zna. Ipak, smatram da Dubrovnik ne nudi puno mlađoj populaciji; što zbog vječnog problema stambenog pitanja, a potom i zbog nedostatka sadržaja i ponude.
 
Po čemu biste voljeli da vas se pamti kao arhitekticu, jesu li vam privlačniji projekti privatnih osoba ili projekti javne namjene i uporabe u široj zajednici? 

Projekti javne namjene, zasigurno predstavljaju veći izazov za projektanta, s obzirom na odnos prema široj zajednici. Međutim, mišljenja sam, kao i dobar dio mojih studijskih profesora, da ne postoje „mali” projekti i „mali” zadaci. Svaki projekt, bez obzira na mjerilo i konačnu namjenu, sa sobom nosi nove okolnosti, koje vrlo često na projektanta djeluju motivirajuće i inspirativno. 

Imate li svoje uzore u arhitekturi? 

Pratim rad brojnih domaćih, ali i stranih arhitektonskih ureda. Što se tiče domaće arhitektonske scene izdvojila bi dva autorska para, svoje nekadašnje profesore, Tomu Plejića i Leu Pelivan (STUDIO UP) te Ivu Letilović i Igora Pedišića (Letilović-Pedišić). Osim toga, posebno inspirativno na mene djeluju i japanski arhitekti (Sou Fujimoto), kao i francuski dvojac Lacaton&Vassal, čiji se rad temelji na skromnosti, ekonomičnosti i postojećoj ljepoti okruženja. 


I za kraj, kako biste se predstavili našim čitateljima? 

Rođena sam 22. prosinca, 1997. godine u Dubrovniku. Nakon završenog gimnazijskog obrazovanja (opći smjer) upisujem Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, smjer Arhitektura i urbanizam, u srpnju 2016. godine. U razdoblju od rujna 2018. do ožujka 2019. godine radila sam studentsku praksu u Arhitektonskom birou Luka Petričević u Splitu. Nadalje, povratkom u rodni Dubrovnik, počinjem studentsku praksu u arhitektonskom uredu PROTO-ARCH, u kojem sam i zaposlena od kolovoza ove godine. S kolegama i suradnicima iz PROTO-ARCH-a sudjelujem na posljednja dva urbanističko – arhitektonska natječaja u Dubrovniku; natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonsko-krajobraznog rješenja parka Gradac sa širim urbanim krajobraznim pojasom te natječaj za izradu idejnog rješenja prostora Ponte i Ribarnice u Gradskoj luci u Dubrovniku. Osim toga, kao posebno priznanje tijekom svojeg fakultetskog obrazovanja, dobila sam Rektorovu nagradu za izvrsnost 2020. godine. Akademski naziv stječem 12.srpnja, 2021. godine, kada sam obranila svoj rad na temu revitalizacije prostora Tvornice ugljenografitnih i elektro kontaktnih proizvoda i Solske baze. Trenutačno živim i radim u Dubrovniku. 

1 KOMENTAR

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić