Morana Kasapović je u izuzetno jakoj ovogodišnjoj konkurenciji dobila najviše glasova od kolega. Kako je i sama kazala nominirani su redom novinari “koji rade sjajne stvari”. Naglasila je kako je zahvalna prije svega gostima zbog kojih se emisije i gledaju te koji iskazuju ljubav prema ovom društvu.
Na stranici Hrvatskog novinarskog društva čitamo razgovor s ovogodišnjom laureatkinjom koji potpisuje Ivica Buljan.
-Primajući nagradu za novinarku godine, kazali ste kako ste da volite kad vam kažu da se „stara škola novinarstva“. Što je danas ostalo od te „stare škole“?
Lijepo mi je to čuti i drago mi je kad me se tako doživljava. Voljela bih da je ostalo više, iako još ima dosta naših kolegica i kolega koji se trude i rade sjajan posao, nazovimo ga „starom školom“. I dalje zahvaljujući predanom radu istraživačkih novinara saznajemo za korupcijske afere, nerede u prostoru, stranačka pogodovanja… Još ima kolumnista koji u svojim tekstovima ukazuju i upozoravaju na probleme našeg društva, hrabro i kritički. Nažalost, kao što nas je život naučio, želje su jedno, a realnost nešto sasvim drugo. Ne određujemo mi novinari uvjete u kojima radimo, a oni su izuzetno loši. Od profesije koja je nekada uživala poštovanje, svedeni smo na profesiju koja je potplaćena, mlade ljude slabo privlači, novinare se napada, prijeti im se, o groznim komentarima koji se iznose na račun našeg rada ili pojedinih kolegica i kolega na osobnoj razini da i ne govorim. Izboriti se za opstanak „stare škole“ u digitalnom svijetu je gotovo nemoguća misija. Ali ja i dalje vjerujem u nju. Jer ako odustanemo, što nam ostaje?
-A kakva je, po vama, ova nova škola novinarstva koja obiluje tehnologijama, umjetnom inteligencijom, ogromnom proizvodnjom informacija i fake newsom?
Nikada nisam bila protivnik tehnološkog napretka. Sjajne nam je alate donio, olakšao i ubrzao posao. Nama na televiziji nove su tehnologije posao u mnoge čemu učinile jednostavnijim, pa čak i zanimljivijim. S druge strane, taj nas je napredak itekako skupo stajao. U digitalnom svijetu doveli su nas do toga da se novinarstvo svelo na prikupljanje klikova, lajkova, slike su sve veće, teksta je sve manje, napiši što kraće, reci što manje, budi prvi, neka naslovi „vrište“, bombardirani smo i zatrpani informacijama od jutra do mraka. A onda kad na to dodamo još i društvene mreže, umjetnu inteligenciju, deepfake, lažne vijesti, doista se zapitate što je novinarstvo danas. Možda nam se u prvo vrijeme ta nova škola i činila uzbudljivom, ali je u značajnoj mjeri, sada nam je to već jasno, otjerala čitatelje, slušatelje i gledatelje. Ljudi su se umorili od te količine informacija, od crnila, loših vijesti, gotovo sve je postalo ekstremno, nijanse su se izgubile. Mislim da je nužno da svi odgovorni, od politike, prije svega vlasti, preko regulatora, do medijskih kuća, a onda urednika i novinara što više otvaramo raspravu o tome kako se izboriti za pravo novinarstvo, profesionalno i odgovorno, novinarstvo kao javno dobro. Jer bez njega dovodimo u pitanje i budućnost društva i očuvanja demokracije. To je borba s razlogom.
-Na televiziji ste dugo. Kako ste se uspjeli izboriti za jednu takvu emisiju poput „Razgovora s razlogom“, koja ima snažan odjek u javnosti i pokazni je primjer televizijskog novinarstva kakvo bi trebalo biti?
Hvala Vam na lijepim riječima, meni je još nestvarno da mi se „Razgovor s razlogom“ dogodio. Možda sam dajući ime emisiji nesvjesno dala i objašnjenje, a to je da se mnogo toga u životu stvarno događa s razlogom. U mom slučaju svakako je tako. Jednostavno su se stvari poklopile. Ideja je krenula od jednog razgovora sa za mene nikad prežaljenim Igorom Mandićem, velikim intelektualcem i divnim čovjekom, s kojim sam imala čast kratko raditi. Na temelju tog razgovora, predložila sam koncept, urednici su ga prihvatili, imala sam sreću da sam okupila sjajnu malu ekipu suradnika bez kojih ta emisija ne bi tako izgledala i onda smo krenuli raditi razgovore kakve smo i sami željela gledati i slušati. Moj stil se nekima sigurno ne sviđa, ali nisam osoba koja može voditi napadačke razgovore. To jednostavno nije moj karakter i nikada se u njih nisam ni upuštala. Zato sam i izabrala da mi gosti budu, kako ih volim zvati, ljudi od misli i stava, koje vrijedi pustiti da govore i iznesu svoje mišljenje, nekad pozitivno, nekad kritičko, nekad konstruktivno, možete se s njima slagati ili ne, ali koje svakako vrijedi čuti. Mislim da nam se poklopilo, da smo emisiju počeli raditi u pravom trenutku, kada su se ljudi umorili od agresije i napada u javnom prostoru i zaželjeli klasičnih, ugodnih i pristojnih razgovora, koji potiču na razmišljanje.
-Zašto u medijima, ne samo na televiziji, nema više razumijevanja za takve projekte, a onda i novinare koji bi to radili?
To si pitanje i sama stalno postavljam. Kao što su problemi novinarstva višeslojni i brojni, takav je i odgovor. Krije se u svemu ovome o čemu smo prethodno razgovarali. Valjda je pretpostavka da publiku takvi projekti ne zanimaju, da nije komercijalno, privlačno, neće biti klikano, da je zastarjelo… Najviše me iznervira kad čujem komentar „publika to ne želi“, a nitko nije proveo ozbiljno istraživanje i pitao publiku što uistinu želi. Mi kreiramo ponudu, čitatelji, slušatelji i gledatelji biraju od onoga što im nudimo. Ako spustimo ljestvicu nisko, ne možemo očekivati skokove u visine. Iz svog iskustva mogu reći, ljudi su željni kvalitetnih sadržaja. Nažalost, previše podcjenjujemo našu publiku.
-Tko vas je od vaših gostiju osobno impresionirao, ako nije profesionalna tajna?
Nije tajna, ali dosad smo u emisiji imali 86 sugovornika. Tražite od mene da biram između tolikih sjajnih gostiju. Ne mogu ih sve nabrojati, a grijeh i sramota bi bila nekoga izostaviti. Uistinu su me mnogi impresionirali.
-Zašto je novinarstvo danas toliko izloženo hejtanju? Moglo bi se reći da je spalo i na niske grane, ne samo u profesionalnom smislu nego još i više u materijalnom, jer mogli smo i na dodjeli nagrada čuti da su novinari među najpotplaćenijim profesijama.
Vjerojatno znate i sami da kad se nađete u nekom razgovoru, ljudi nerijetko počnu kritizirate novinare i novinarstvo. Pogotovo je to slučaj s nama s HRT-a. Često iznosim kao argument potplaćenost naše profesije, u što je ljudima teško povjerovati. Naša je publika u velikoj zabludi kada misli da mi u novinarstvu imamo velike plaće i uživamo u lagodnom životu, to osobito misle za nas na televiziji. Baveći se novinarstvom, pošteno i odgovorno, nitko se od nas neće obogatiti, ali ne bismo ni izabrali ovu profesiju da nas je materijalno vodilo. Poražavajuće je da smo među najpotplaćenijim profesijama koje imaju visoku stručnu spremu. Još me više žalosti da sami to nismo uspjeli nametnuti kao temu u društvu. Druge profesije u svom slučaju jesu. A zašto smo izloženi hejtanju? Nismo jedini, nažalost. Govor mržnje postao je tako raširena pojava i strašno mi je da se na nju sliježe ramenima ili da je se ponekad podvodi pod slobodu govora. Do čega smo došli ako pojedinci misle da mogu napadati novinare, ako je najnormalnija stvar vrijeđati nas, pa se čak ni političari toga ne libe. Kritika je uvijek normalna i prihvatljiva stvar. Sastavni je dio i našeg posla, pa ako mi kritiziramo druge i oni imaju pravo kritizirati nas. Ali govor mržnje, napadi i vrijeđanje, neshvatljivo mi je da se to dopušta.
-Koliko vam znači ova nagrada HND-a?
Nagrada kolegica i kolega iz HND-a mi je najveće priznanje koje sam dobila. Nisam ga se usudila niti sanjati, niti mu se nadati. Jako sam zahvalna i stvarno mi mnogo znači. Dijelim nagradu sa svojom televizijskom ekipom, ali i svim gostima, jer su oni svojim istupima i skrenuli pozornost na emisiju i dali joj težinu. Nagrada mi je došla kao potvrda da su mi se sav trud, učenje i rad isplatili, da čovjek ne treba biti nestrpljiv, jer je slađe i bolje kad se ciljevi ostvaruju dužim i težim putem.
-Kakvi su planovi za budućnost?
Voljela bih nastaviti raditi „Razgovor s razlogom“ s istom ekipom. Malo bi pojačanje, doduše, dobro došlo. Popis potencijalnih sugovornika još je jako, jako dug i radovalo bi me da mogu napraviti što više razgovora. Što se mene tiče, može i do mirovine. Meni dovoljno.
