16.8 C
Dubrovnik
Utorak, 27 veljače, 2024
NaslovnicaNaša čeljadU našem stiluPelješka iz Južnoafričke Republike, Maja Dežulović u Janjini otvorila predivnu Art Galeriju...

Pelješka iz Južnoafričke Republike, Maja Dežulović u Janjini otvorila predivnu Art Galeriju 120! Radi tijekom cijele godine.

Kad je Maja Dežulović, mlada Južnoafrikanka koja se doselila u Janjinu, rodno mjesto svog oca, rekla svojim prijateljima da želi u tom pelješkom “malom Parizu” otvoriti galeriju, neki su samo odmaknuli rukom, a drugi skeptično vrtjeli glavom. Većina ih je mislila da ne može uspjeti – zbog udaljenosti, zbog strukturiranosti mještana čiji je fokus i interes vjekovima prizemljeniji, zbog … našlo se tu na desetke razloga. Bili su u krivu. Iza Galerije 120 u Janjini je prva godina i to uspješnog rada.

Naizgled krhka mlada žena je sa svojim suprugom Lukasom i ovoga puta pokazala svijetu da snaga volje i njena želja da Janjinu pretvara u međunarodni dom i atelje umjetnika i umjetnosti, ne poznaju ograničenja. Iako, svima treba biti posve jasno, nisu na tom njihovom putu, od dolaska u Janjinu, do pokretanja vlastitog posla tekli “med i mlijeko”.

Maja sa suprugom i sestrom ispred obiteljske kuće u Janjini, s oslikanim portretom Majinog oca
U Galeriji 120 u Janjini

Bilo je tu svega, ako ćemo biti posve iskreni. Od posječene stogodišnje loze koja je odrinom pokrivala taracu na kojoj se oduvijek u mediteranskim krajevima odvijao najživlji obiteljski život, do bijelog cvijeća koje im je nepoznati susjed ostavio u poštanskom sandučiću nakon tog incidenta. Od tih dviju poruka koje su im kroz ta dva čina – jednog punog zla i drugog punog ljubaznosti – poslali njihovi sumještani, Maja i njen suprug odabrali su vjerovati u bijelo cvijeće u poštanskom sandučiću.

A i onaj stari trs tvrdoglavo je iznova izbacio mlade i ponovno je natkrio taracu na kojoj se sada druže umjetnici iz cijeloga svijeta.

Galerija 120 otvorena je u prizemlju 140 godina stare obiteljske kuće njenog oca Matka Dežulovića, nadimka Ruso, i mjesto je koje duboko svjedoči o njenom poštovanju prema korijenima iz kojih je stasala, ali i svjetonazoru kojim se zajednicu u kojoj živiš želi oplemeniti nježnošću i ljepotom koju umjetnost uvijek i nužno pruža.

Maja se sa suprugom u Janjinu trajno doselila prije osam godina, nismo sigurni može li se ljubav izmjeriti većom mjerom od one koju je prema njoj pokazao njen Luka (tako ga je, naime, pohrvatila imenom) pristavši to malo selo zamijeniti Johannesburgom u kojemu su oboje rođeni i odrasli. Kad ga pitaš o tome, posve iskreno i otvoreno će reći zašto je pristao doći, ali i ostati: zbog Maje. A i njegov rad, kao jedan od izložaka u galeriji, sjajno prikazuje i sabire sve njegove dojmove, stanja i osjećaje o životu u Janjini : klackalica naziva “tako – tako” na jednoj strani oslikava sve prednosti života u tako maloj sredini, a na drugoj one druge. Posve je jasno da na onu svjetliju stranu u svemu uvijek prevagne – ljubav.

A dokaza te Majine ljubavi prema Janjini kao mjestu u kojemu obnavlja život u staroj obiteljskoj kuću koju je njen otac napustio mlad, s 28 godina, s jednim kuferom i kartom za Johannesburg gdje je imao rođaka, ima napretek. Iz obiteljskih fotografija, očevih citata i svojih zapisanih misli, prekrasnih komada nakita ručno izrađenih u Africi od staklenih perlica, oslikanih komada namještaja, pa do cijele umjetničke postave galerije koja u nekoj velikoj urbanoj sredini ne bi iznenadila, a ovdje je više od iznenađenja, izbija ta Majina nevjerojatna dosljednost ideji i ustrajnost na ostvarenju zacrtanog.

Maja je spisateljica i scenaristica, piše na engleskom, više voli poeziju nego prozu, ali s poezijom se diše, a od proze živi, odlično govori hrvatski, bolje rečeno janjevski koji ju je naučila baka, a zulu, afrikaans, tswana, također su jezici s kojima Maja, dijete dva kontinenta, nema ama baš nikakvih problema.

Odabrana profesija ili poziv, a Maja je studirala i napustila pravo kao način života, pogodovali su slobodi da bira mjesto boravka, no savršeno je svjesna da sama sve ono što je prošla – od obnove kuće i otvaranja galerije – nikada ne bi mogla da joj nije bilo supruga. Uz smješak kaže kako su joj to uvijek i roditelji ponavljali.

Od njih je naslijedila tu borbenost, ustrajnost, a to su oduvijek i bili zdravi temelji za nepobjedivost.

Naučila je stvarati. Možda je još preciznije zapisati – vjeruje u svoju snagu da može stvarati i stvoriti. Baš poput oca koji je nju i sestru uvijek hrabrio i poticao riječima – kad sam mogao ja, bez škole, možete i vi. Jer krenuo je od nule i stvorio cijeli mali svijet u Južnoafričkoj republici za svoju obitelj. Prema Majinoj priči, Dežulovići su bili i jedni od osnivača Janjine, bili su iznimno vrijedni, kovači, radnici, sve što su stekli sami su stvorili. Tu spoznaju da možeš sam stvoriti prenio je na Maju i sestru. U svakom Majinom spomenu na oca osjeća se ne samo duboka ljubav, koliko duboko poštovanje.

I zahvalnost. Osjećaj koji pomalo iščezava iz generacijskog odnosa.

-Moj otac nije imao više od šest razreda škole, ali je bio jako inteligentan, jako je puno čitao i knjige i novine iz kojih se informirao o svemu, puno je radio na sebi i volio se educirati. Osim toga je i uvijek bio nasmijan i spreman na šalu i vic. To je mene i sestru, da budem iskrena, ponekad i nerviralo, ali smo svjesni koliko je ljepote, blagosti i mudrosti u takvoj naravi – danas priča Maja, s velikom tugom spominjući i kako nije uspio doći u Janjinu i vidjeti kuću koju su obnovili i u kojoj stanuju. U planirani dolazak se uplela nesretna korona, a potom i iznenadna bolest zbog koje ih je u samo šest mjeseci zauvijek i napustio.

Od njega su naučile da se ide dalje i uvijek naprijed bez obzira koliko teško bilo. S takvim stavom nastavljaju živjeti i raditi u Janjini, iako bi njenom suprugu koji je u Južnoafričkoj republici radio kao dizajner na velikim kulturnim projektima bilo lakše u velikom gradu, no, i Maji bi. Zasad još uvijek daju prednost životu u Janjini, nego, primjerice, Zagrebu u kojemu je Maja završila gimnaziju.

Oblikovanju njene privrženosti Janjini značajno je pridonijela i baka koja je do 2002. živjela u toj kući, ali i atmosfera koja je vladala tim mjestom krajem ’90-tih kada je kao devetogodišnjakinja dolazila kod očeve majke.

Bilo je više djece, među ljudima su bili topliji međusobni odnosi, pa Maja najviše žali što njen suprug nije doživio takvu Janjinu. U međuvremenu se dosta toga promijenilo, priroda i pejsaži, more, klima, sve je ostalo isto lijepo, ali su se promijenili ljudi. Njeni prijatelji koji dođu iz svih zemalja svijeta, od Južnoafričke Republike, Australije, dijelova Europe ne mogu se načuditi kako su ljudi toliko nesretni i nezadovoljni u ovoj ljepoti u kakvoj žive.

-S tatom sam često pričala o tome telefonom. Kad bih se požalila, on bi me pitao o kojoj obitelji govorim, a kad bih mu odgovorila, komentirao bi : oni su uvijek bili takvi. Neke se stvari prenose u obitelji. Naš bi razgovor uvijek završio njegovom podrškom i uputom da moram izbaciti ljutnu iz sebe, jer nismo svi isti, govorio je da moram prihvatiti ljude kakvi jesu i biti dobra prema svima. Mi ostajemo kakvi jesmo, bez obzira kako se drugi ponašaju prema nama, govorio bi mi. U njemu nikad nije bilo nikakvog ogorčenja, prihvaćao je život kakav jest, na mjestu i u vremenu u kojem se događa. A onda bi sve začinio nekim vicem – kazala nam je Maja.

No, na sve se to valjalo priviknuti. Pogotovo kad dolaziš iz višemilijunskog grada u kojemu ljudi toleriraju i prihvaćaju različitost i raznolikost, smatrajući to bogatstvom, a ne razlogom za podijeljenosti.

Osim aktivnosti vezanih uz rad Galerije 120 koja će biti otvorena tijekom cijele godine, Maja dovršava i svoju knjigu “Mali Pariz” koja je u početku zamišljena kao roman, no svjetlo dana će ipak ugledati kao niz eseja o životu u Janjini, a priprema i nešto srcu iznimno drago, a to je knjiga poezije koju će posvetiti svom ocu.

I, dokad tako?

-Vidjet ćemo kako će se život razvijati, pouzdam se u svoj rad i stvaranje. Ovo je kuća u kojoj stanuje duh mojih predaka, drago mi je da sam ovdje i da smo uspjeli, a borit ćemo se i dalje. A što će sutra donijeti, to sad nitko ne zna…

Pođite u Janjinu i iznenadite se kakva je galerija tamo otvorena! Kad uđete unutra doživjet ćete susret s divnom različitošću i kozmopolitizmom koju umjetnost širi, ma, ne sumnjam, uživat ćete!

foto: Marina Miljković, fb Maja Dežulović

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA