13 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Ljudi Nazbilj Paulino Hendić nakon Petrinje: kad bi mi bili ovako složni uvijek, gdje...

Paulino Hendić nakon Petrinje: kad bi mi bili ovako složni uvijek, gdje bi nam bio kraj

Paulino Hendić, mladi je poduzetnik, trenutno vlasnik građevinske tvrtke, osnovane prije 4 godine, a koja zapošljava oko 60-ak djelatnika, prve koja je dan iza prvog potresa u Petrinji, samoinicijativno krenula u pomoć ljudima koji su ostali bez krova nad glavom. Diplomirani inženjer pomorskog prometa bavio se raznim poslovima, uvijek, kaže, s mišlju kako pomoći zajednici u kojoj živi. Otac dvoje djece, poduzetnik i uz to i predsjednik nogometnog kluba Sokol Dubravka, zna kako je ostati bez svega, jer je od svoje 9. do 14. godine života bio prognanik, a veći dio tog vremena živio je u hotelu na Babinom kuku. Paulino se nedavno vratio s područja pogođenih potresom, a s nama je podijelio svoja iskustva i sjećanja, ali i planove za budućnost.

Paulino je rođen u Dubrovniku 1983. Do te nesretne 1991. živio je u Dubravci u Konavlima, točnije u Mrcinama, a sa svojih 8 godina postaje prognanik.

-Prvo smo bježali u Dubrovnik, onda smo išli na Lošinj, pa smo se vratili. Do svoje 14. Godine živio sam u hotelu na Babinom kuku, a otac je svih pet godina bio u vojsci. Uspio je nešto uštedjeti pa smo kupili stan u Gružu u kojemu i danas živim sa vlastitom obitelji. Sjećam se dobro tog osjećaja kad ostaneš bez svega i ne znaš ni gdje ideš. Znam kako je nemati ništa i stvarati sve ispočetka, zato sam strašno osjetljiv na sudbine naših ljudi u Glini, Petrinji, Sisku i svim okolnim selima, priča mi vidno potresen, ali kroz smijeh dodaje kako je osnovnu školu završio u Gradu, jer je majka tako bila sigurna da se neće izgubiti.

– Ukrca me u autobus naprvoj stanici, izlazim na zadnjoj i isto tako u povratku iz Grada na Babin kuk.

Nakon osnovne škole, završio je srednju pomorsku, smjer brodostrojar, pa onda i višu i fakultet te stekao zvanje diplomiranog inženjera pomorskog prometa. Umjesto da se ukrca na brod, odlučio je raditi s ocem privatnim poduzetnikom Meštom Hendićem, koji i danas popravlja i namješta vage na širem dubrovačkom području. A osim toga bavio se i sportom.

– Igrao sam za juniore i pomladak Nogometnog kluba Sokol iz Dubravke. Profesionalno sam igrao na boča u 2. ligi za za Hidroelektranu i to 7-8 godina. Sa 22 godine, zajedno s Marom i Kristijanom Perakom osnovao sam Borilački klub Gladijator. Nisam baš puno trenirao, više sam se bavio organizacijom. Mi smo tada, pa još deset godina za redom, uspjeli organizirati Noći gladijatora u Dubrovniku. Bila je to zahtjevna organizacija velikog sportskog događaja u jednom malom gradu, a mi smo bili djeca, iako puni entuzijazma. Sad se vide i rezultati tog rada jer klub danas ima nekoliko natjecatelja, koji su ušli u najjače svjetske organizacije.

Sa svojih 30 godina Paulino je odlučio krenuti svojim putem i riskirati. Uz negodovanje oca podigao je kredit i krenuo u obnovu stare obiteljske kuće na Mrcinama, s idejom da je detaljno obnovi i pretvori u kuću za odmor.

– Volim Konavle i tamo, nekako dišem punim plućima. Premda se mi, kao obitelj, nikad nismo vratili tamo živjeti, stalno sam išao u pokojne babe, a ona bi vazda govorila: „kad ja umrem, nitko tu neće dolazit“. Ostalo mi je to negdje u pameti  velika mi je želja bila da se te njezine riječi ne ostvare. Otac nije baš bio za to, on, kao pravi stari Konavljani igra na sigurno. Tu smo se malo i porječkali, jer on ne voli neuspjeh, a za njega je to bio jako rizičan pothvat, ali Bogu hvala sve je završilo onako kako sam ja zamislio. a sad da je i on ponosan na sve to. Villa Pave je nazvana po babi koja je cijeli život stvarala i radila, naučila i nas da budemo radišni, iskreni i pošteni, a drugo će doći samo od sebe! U Konavlima kažu da se mnogo može naučiti od starijih ljudi, a ja ću ono što sam od svoje babe čuo i naučio prenositi na buduće naraštaje!

I tu se Paulino nije zaustavio, iako je sebi i svojoj obitelji osigurao financijsku stabilnost. Kroz dugi period obnove kuće i svakodnevnog boravka na gradilištu, s jednim od momaka koji su radili na kući postao nerazdvojan prijatelj i u trenutku kad je on ostao bez posla odlučuje pokrenuti firmu.

– U početku smo radili sami i onda smo se polako širili i sad smo tu gdje smo… Odlučio sam da ćemo poslovati pošteno i dobro ili nikako. Sad smo u poslu već četiri godine i širimo se konstantno. Trenutno imamo 60 zaposlenika. Radimo sve od temelja do krova. Osim gradnje imamo i nekoliko ugovora za održavanje stambenih zgrada. Imamo meštre za sve od struje, vode, krova, gipsa, ekipu za rušenje. Samo za stolariju (prozore i vrata) imamo kooperante, a sve drugo rade naši ljudi.

Građevinska tvrtka, kaže Paulino, posluje dobro i stabilno, a posla ima. Tajna uspjeha je smatra on u točnosti, odgovornosti i povjerenju, bez obzira o kojem se poslu radi.

-Pokušavam biti korektan prema ljudima. Vrijeme se mijenja, dolaze i prolaze ratovi, epidemije, potresi. Sve je nestalno, ali u svemu tome mi trebao ostati ljudi, spremni jedni drugima pomoći i u nevolji i kad je dobro. Ima nas u firmi odasvud, domaćih ljudi, iz Bosne, iz Hercegovine, iz Sjeverne Makedonije, Albanije. Najbitnije je povjerenje. Međusobno povjerenje mene kao vlasnika i mojih zaposlenika. Ja moram biti siguran da će oni posao odraditi nabolje što mogu, a oni moraju biti sigurni da će im biti isplaćene pristojne i pune plaće, jer nije rijetkost da se radnicima u građevini i nakon što odrade veliki posao ostanu dužni, da ih se ne prijavljuje, da im se oduzima od plaće za greške koje nisu njihove. Na žalost veći dio mojih zaposlenika to je osjetio na vlastitoj koži. Zato je povjerenje važno. S druge strane važno je povjerenje investitora u firmu. A to se postiže kvalitetom, poštivanjem rokova i dogovora. E kad se ti uvjeti ispune, onda posao , što se reče, ide sam.

Ono što kao firma pokušavamo riješiti je stambeno zbrinjavanje naših ljudi, koji nisu s ovog područja ili nemaju vlastiti stan. U planu je izgraditi jednu zgradu u kojoj bi oni mogli po povoljnoj cijeni kupiti stan i početi neki normalan život, osnovati obitelji. Mi kao firma djelujemo i kao obitelj. Stalno smo zajedno, družimo se i van radnog vremena. Samo timskim radom i zajedništvom možemo naprijed.

Ovaj energični 38-godišnjak puno radi, kaže da drugačije ne zna, a ističe kako mu je supruga velika podrška i kako bez nje i njezine organizacije obiteljskog života, ne bi uspio obaviti ni trećinu onoga što sad radi.

-Dižem se oko 4 i 30, 5. Napišem natuknice i krećem. Nekad radim do 10, nekad do 11, a nekad i do ponoći. Organizacija je moja jača strana bez obzira o kojem se poslu radilo. Tu sam svoj na svome! Ni sam iskreno ne znam odakle mi ta energija, ali evo ide, i što god sam dosad pokrenuo uspio sam završit. Kad u djetinjstvu proživiš rat i shvatiš da se neke stvari ne mogu ni popravit ni ispravit, onda sve drugo smatraš rješivim. Kad mi netko, sad u 21. stoljeću, u ovoj današnjoj situaciji, reče da nešto ne može, a ja vidim da je to rješivo, pokrene se taj moj inat i sve napravim da se problem riješi.

Ljubav prema Konavlima i ljubav prema sportu, kao i građevinu, spretno je spojio  projektu koji je ove godine, napokon realiziran, a riječ je o oživljavanju NK Sokol, koji 13 godina nije postojao i izgradnji nogometnog igrališta u Dubravci.

– Djetinjstvo sam proveo u NK Sokol. Klub nije igrao 13 godina. Moj prijatelj Nikša Đuraš i ja pokušavamo mu vratiti staru slavu. Uz pomoć seljana, svi skupa smo uspjeli vratiti loptu u Luže i izgradit igralište. Uloženo je 2 milijuna kuna u obnovu, a nikome nismo dužni ostali. Igralište je u malim selima važno jer  je uz crkvu jedino mjesto okupljanja i druženja.

A Petrinja?

Petrinja, to smo mi. Bio sam na odmoru kod ženine obitelji u Slavoniji. Kad sam vidio što se dogodilo na televiziji, zvao sam ekipu. Odmah smo kliknuli i krenuli jedan kombi smo napunili pomoći u Mokošici u ostalima su bile tri ekipe s alatom i materijalom i već 29. prosinca u dvije ure ujutro mi smo bili u Petrinji, prva firma uz vojsku koja je tamo došla. Pomoć, koju smo nosili smo odmah razdijelili ljudima i pomagali iskrcavat šlepere. A onda je došla neka gospođa i molila ima li itko da može s njom poć. Na kući joj je propao dimnjak i otvorio se krov. Kad smo to popravili, došao je njezin susjed uplakan tražit pomoć. I njemu smo pomogli, a uto se pojavila i jedna cura koja je imala dosta kontakata ljudi kojima je trebala pomoć i ona nam je bila dispečer na terenu. Naš inženjer iz firme Mario Begić sa HGSS-om je bio gore, pa kad nismo znali gdje dalje, on bi nam slao dojave gdje treba pomagati. Nije tu bilo neke centralne organizacije, ali kad vidiš da ljudi stoje ispred kuće i da ne mogu u nju ući. Vidiš da je pao dimnjak, da se otvorio krov. Što imaš puno razmišljat, ulaziš, odradiš i ideš dalje. Nismo mi tamo došli da nas neko slikava, došli smo pomoć i pomagali smo gdje je to trebalo. U petak se vratila naša zadnja ekipa. Dosad smo popravili više od 20 kuća. Došli smo gore srcem i tako smo sve odradili i opet ćemo.

Sad se dosta govori o lošoj gradnji, obnovi Banovine. Što Vi mislite o tome, a nakon iskustva na terenu?

-Gradnja u Petrinji ne može se ni približno usporediti s našom gradnjom. Mi radimo na kamenitom terenu, čvršće, jače, s težim materijalima s puno željeza i betona. Kuće su tamo uglavnom zidane ciglom, onako da se okrpi. Tko god je to radio, nije dobro napravio. U nas se puno, možda čak i previše željeza stavlja u ploče, u stupove, nosive zidove. Po kubiku betona ide 100 do 110 kila željeza, a u nas uglavnom ide od 120 kila i više.  U nas su ljudi uglavnom u gradnji odgovorni, firme ne žele probleme sa statikom. A gore u cijeloj kući, nema ni kapi željeza. Kad ljudi sami rade, onda razumijem da nije sve po propisu, ali kad je riječ o organiziranoj državnoj obnovi to se ne bi smjelo događat.  I možemo mi sad istraživati, prozivati, svašta. Ali  najvažnije je na sve načine se pobrinuti da se takva obnova ne ponovi.

Kako su ljudi reagirali kad biste im došli na vrata, čak iz Dubrovnika?

Mi smo njima, ne samo mi, nego svi koji su došli, bili nada u bolje sutra. Taj je kraj desetljećima zapušten i sad kad su ljudi od Dubrovnika do Vukovara počeli sami dolazit u njihovo mjesto, donositi pomoć, popravljati, njima je to puno značilo. I da im ništa nismo pomogli, značilo je što smo došli, bili s njima, poslušali ih, popričali. Oni su bili sretni da nas vide, častili nas s onim malo što im je ostalo i dočekivali nas s osmjehom. Mene to odmah vratilo u moje prognaničko djetinjstvo i strašno me dirnulo.

Kako mislite da bi mogla teći obnova? Hoće li uskoro početi?

–  Mislim da će veliki dio kuća i građevina trebati srušiti i nanovo graditi. Gdje će smjestiti te ljude, ne znam. Ima tamo oko 50 000 ljudi koji ne mogu više živjet u svojim kućama i stanovima. Obnova ne može krenuti odmah. Gdje će ti ljudi živjeti, što će raditi, dok obnova ne završi? Ne znam, ali mislim da je nakon početnog nesnalaženja, sada država na potezu.

Ma sve se to može dobrom organizacijom i brzo i kvalitetno obnovit. Da skupimo sve građevinske firme u Hrvatskoj i da svaka u Banovini provede radno mjesec – dva, sve bismo popravili. Nije to ništa što se ne može, ali netko to treba organizirati. Netko treba napraviti plan obnove prema potrebama ljudi koji tamo žive. Obnova mora biti napravljena tako da sve građevine budu što je moguće više otporne na potrese.

Paulino kaže kako je iznenađen uvjetima života u kojima se na Baniji živi, bez obzir na potres?

-Ono što me zgrozilo je da su tri trafostanice srušene u potresu i sad, već dva tjedna iza, ljudi još nemaju struju, pa da HEP nije mogao poteći ljude sa svih strana i to popraviti dosad? Ne znam koliko novaca tamo dobivaju gradovi, općine i županija, ali vidim da nema cesta, nema javne rasvjete, nema nikakve infrastrukture. Nisam dosad, i bez potresa, mogao zamisliti da u Hrvatskoj ljudi žive u takvim uvjetima. Da se ovaj potres nije dogodio, mislim da njih tamo nikad nitko ne bi ni obišao i da bi ostali zaboravljeni od svih.

-Mi smo se zabijali u ta sela i zaseoke, nismo ni znali kako do tamo doći i hoćemo li se s autom moć okrenut. Dolazimo u selo u totalni mrak, nema rasvjete. To je 20-ak kilometara udaljeno od Zagreba od Metropole, a ljudi žive kao prije 100 godina. Po meni je tu potres svaki dan. Meni se čini da tamo uopće nema lokalne vlasti. Ako tamo dolaze novci iz državnog proračuna to se na ničemu ne vidi. Ne znam tko tamo vlada i upravlja tim područjem, ali ono što znam je da vode krivu politiku, odnosno nikakvu.

Ipak dobrota običnih ljudi koji su punih ruka i kamiona, krenuli prema Petrinji razbila je sav taj jad i čemer.

Ljudi su dolazili odasvuda, donosili svašta, pomagali u svemu. Ipak moram reć da se ovaj naš primorski kraj posebno razmahao u pomaganju od Istre, Rijeke, Primorja, do Dalmacije i Dubrovnika. E, kad bi mi Hrvati bili ovako složni uvijek, gdje bi nam bio kraj, zaključuje Paulino čija je tvrtka u područjima pogođenim potresom sanirala 20-ak kuća, a dodaje kako u organiziranoj obnovi neće sudjelovati, već isključivo kao volonteri u vlastitoj organizaciji.

3 KOMENTARI

  1. Usluge Ren Money daju mi ​​hitni zajam od 83.000 eura kako bih očistio sve svoje dugove koje sam posudio od banke u roku od 48 sati nakon što sam ih kontaktirao za bilo koju vrstu zajma putem (Renmoneyserives@gmail.com) WhatsApp + 192-03-063- 228

  2. zahvaljujući uslugama Ren Money što su mi pomogli s zajmom od 200 000 USD da pokrenem vlastiti posao u roku od 24 sata, savjetovat ću sve da ih kontaktiraju putem e-pošte ili WhatsAppa, brzi su i pouzdani s dobrim kamatama od 2% podaci za kontakt su: (Renmoneyserives @ gmail.com) WhatsApp + 192-03-063-228

  3. Tako sam sretna danas nakon 5 godina traženja financijskog zajma, dobila sam pravog zajmodavca koji mi posudi iznos zajma od 80 000 USD putem: (renmoneyservices@gmail.com) ILI WhatsAppa za hitan odgovor na + 192-03-063-228

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

DUTVNET Mozaik: korona i tržište nekretnina/ Časne Dančarice obnavljaju crkvu/ Slučaj bolnica

Korona je usporila, mnoga tržišta ugasila, ali čini se da na tržište nekretnina nije previše utjecala … Kako se razvija je situacija...

SUSRETI UTORKOM: dr. Rikard Lenz: svi se zalažemo za što bolju zdravstvenu uslugu u nasem gradu

O razlici upravljanja zdravstvenom ustanovom u javnom i privatnom vlasništvu, propustu u dubrovačkoj bolnici i ostavci ravnatelja, odlascima kvalitetnih liječnika -...

ETO NAS: S članovima Hpd Sniježnica

S članovima planinarskog društva Sniježnica planirali smo snimiti priču prije dva tjedna, ali kao i mnogi volonteri iz cijele hrvatske neki od...

KRATKI REZOVI: Zombiji u kinodvoranama

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte: više nego bilo koja druga kriza u ovome mileniju, pandemija koronavirusa je lani prouzročila dramatične...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić