9.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 24 travnja, 2024
NaslovnicaVijestiNiko Kapetanić: Konavoska buna (2) - od svih pobunjeničkih kuća spaljene su...

Niko Kapetanić: Konavoska buna (2) – od svih pobunjeničkih kuća spaljene su samo Magudova i Mujova

Nova, dvojezična (englesko-hrvatska) knjiga Nika Kapetanića “Konavoska buna 1799-1800.” s podnaslovom “Nećete pro Zvekovice” o kojoj smo s autorom razgovarali za dubrovnikTV.net izazvala je veliki interes čitatelja, stoga smo se odlučili za objavu završnog poglavlja pod nazivom “Sva konavoska stoljeća”. Osim glavne teme kojom se Kapetanić bavi, kako i sam naslov knjige govori, Konavoskom bunom kao jednim od fenomena u kojemu su konavoski domaćini pokazali zajedništvo i gotovo pokorili dubrovačku vlastelu, autor iznosi čitav niz veoma zanimljivih povijesnih činjenica o Konavlima, ali i mentalitetu stanovništva koje je o(p)stalo do dana današnjega.

Niko Kapetanić: Konavoska buna ili Nećete pro Zvekovice (1)

Ustanici ne samo da nisu ustuknuli već su i pooštrili svoje zahtjeve. Nemogućnost dogovora sa Senatom natjerala ih je da se obrate austrijskim vlastima u Boki kotorskoj, tražeći da ih austrijski car uzme pod svoju zaštitu i uključi Konavle u sastav svoje države.

U to je vrijeme, u strahu za svoj život, iz kneževa dvora u Pridvorju knez pobjegao u Grad. Cavtat s Obodom ostaje vjeran Vladi, tako da je cavtatski kapetan nastavio s radom. Dubrovčani se obraćaju Osmanlijama, tražeći intervenciju turske vojske u Konavlima, tako da se sukob internacionalizirao. Uz Osmanlije i Austriju, u sukob se, više diplomatski, uključuju Rusija i Francuska, ali i neke druge zemlje poput Pruske ili Crne Gore. Iz sačuvanih dokumenata proizlazi da su Austrijanci odlučili pripojiti Konavosku župu, a zatim i čitavu Republiku. Izravan dokaz tome je odgovor vojnog zapovjednika Dalmacije, generala Rukavine, po molbi Senata da pošalje vojsku na konavoske granice. Rukavina 22. srpnja 1799. izjavljuje da će priteći u pomoć s kraljevskim četama na njihov teritorij samo onda ako prihvate carski suverenitet ili ako tako nešto slično učine. U tu svrhu buna se „spontano” širi na Plat i Pelješac. Sredinom kolovoza u Konavle iz Boke dolazi dvoje ljudi koji borave u franjevačkom samostanu u Pridvorju. Prethodno su proveli neko vrijeme u župnom uredu u Pločicama, koji im je poslužio kao baza.[1] Dubrovčane je najviše zaprepastilo što su se obojica služili punom sudskom vlašću raspolažući s ključevima kneževa dvora u Pridvorju, pozivajući se pri tome na ime i ugled austrijskog generala zapovjednika Boke. Austrijanci, kako u Kotoru tako i u Zadru, pomažu Konavljanima sastavljati dopise caru u Beč u kojim ga obavještavaju o teškom jarmu koji trpe od dubrovačke gospode. Zanimljivo je da u tim pismima Konavle nazivaju župom, a ne conteom, contradom, knežijom ili kneževinom. Zaključimo: u sjećanju naroda još je živio naziv za konavosku političku jedinicu s početka 15. stoljeća, prije uspostave dubrovačke uprave.

Dubrovačka je Republika tih dana bila pred slomom. Spas je došao iznenada i neočekivano. Svakako treba (manji) dio zasluga pripisati dubrovačkoj diplomaciji, ali su ključni bili događaji koji su se zbili u Švicarskoj. Tamo je francuska vojska postigla više uspjeha potiskujući Austrijance. Uz to je odlučeno da se znatni austrijski vojni odjeli iz Zadra pošalju prema italskoj obali zbog blokade Ancone. Sve je to utjecalo na odluku Austrije da pripojenje Konavala i Dubrovačke Republike ostavi za neka bolja vremena.

Dubrovačku pobjedu možemo nazvati pirovom. Sve kolovođe bune osudili su na smrt, ali nijednu osudu nisu izvršili jer su svi osuđenici našli zaštitu u austrijskoj Boki kotorskoj. Iako je odlučeno da se spale sve njihove kuće, spaljene su samo kuće Maguda i Muja, dok se od uništenja ostalih odustalo. Na kraju nije provedena ni odluka o otkupu soli.

Ono što nije uspjelo Austrijancima 1799., realizirali su Francuzi koji su 1806. okupirali, a 1808. i ukinuli dubrovačku državu. Na kraju se ipak radovala Austrija kad joj je na Bečkom kongresu 1815. pripojen teritorij Dubrovačke Republike.

Ovdje je potrebito nešto reći o fenomenu konavoske „plave krvi”. Za čitavo vrijeme trajanja feudalnog poretka legalizirana je podjela na vlasnike zemlje (vlastela) i bezemljaše (kmetovi) koji obrađuju imanja zemljoposjednika. Tako i u Konavoskoj župi sve do uspostave dubrovačke vlasti postoje vlastela i kmetovi. Ovo je pojednostavljen prikaz, jer uz krupnu vlastelu postoje i sitni feudalci (vlasteličići), slobodni seljaci, kao i siromašniji ili bogatiji kmetovi. Ovakva općeprihvaćena podjela narušena je u trenutku kad Dubrovčani sve Konavljane pretvaraju u kmetove. Od tog trenutka počinje borba bogatijih Konavljana, kako je u tekstu već navedeno, za povratak na prethodno stanje. Svi oni potomci razvlaštenih vlasteličića iz 15. stoljeća, uspješnih trgovaca, pomoraca ili hajduka iz 16., 17. i 18. stoljeća, žele biti poput dubrovačkih patricija, odnosno opet postati konavoska vlastela. Takvim željama ide u prilog i činjenica da nije bilo izmjene stanovništva. Smanjenje ili povećanje broja stanovnika uvijek se odvijalo bez značajnijeg useljavanja, što je pogodovalo održavanju tradicije, pa tako i svijesti o nekad slavnoj prošlosti kad su im predci bili vlasnici svekolike konavoske zemlje. Taj fenomen da vjerojatno još od 9. st. nema značajnije izmjene stanovništva, a dokazano od 14. st., stvorit će snažnu i specifičnu tradiciju ponekad s ekstremnim i pomalo karikaturalnim pojavnim oblicima.

Tijekom gotovo četiri stoljeća dubrovačke vlasti, Konavljani su, iako kmetovi, uspjeli stvoriti jednu vrstu klasno-kastinskog društva na čelu s takozvanim „velikim kućama”. Takvu „feudalnu piramidu” uz velikokućane kao pandam vlasteli, sačinjavale su dobrostojeće kuće (nekadašnji slobodni seljaci) i sirotinjske kuće (kmetovi u pravom smislu te riječi). Pripadnici obitelji velikih kuća žene se gotovo isključivo međusobno.

Za postizanje potpune slobode trebalo je steći vlasništvo nad zemljom i kućama. Osnovni preduvjet za to bio je nestanak Dubrovačke Republike, tada već preživjele feudalne tvorevine. Ukinućem Republike te uspostavom austrijske vlasti počinje borba Konavljana za ponovno stjecanje konavoske zemlje. Bila je to borba koja će obilježiti čitavo 19. stoljeće. Austrijske se vlasti plaše razvlaštene vlastele koja još gaji nadu u obnovu Republike i svojih privilegija, te se u zemljišnim sporovima stavljaju na stranu Konavljana. Bio je još jedan znatno važniji razlog zašto vlastela i bogati građani prodaju zemlju Konavljanima, koje pogrdno nazivaju širokogaćanima. Sitni posjedi, česte krađe, sječa vinograda kao i razvijena mediteranska trgovina i uvoz robe bez zaštite nekadašnje države znatno su smanjili prihode od zemlje. Drugim riječima, Dubrovčanima se isplati prodavati posjede u Konavlima te dobiveni novac ulagati u unosnije poslove. Postavlja se pitanje zašto onda bogati Konavljani kupuju takvu nerentabilnu zemlju? Na to pitanje sam već djelomično odgovorio, ali za potpuno razumijevanje potrebito je detaljnije obrazloženje.

Konavle su oduvijek bile neka vrsta corpus separatuma u odnosu na sva susjedna područja, pa i šire. Uzroci tome su višestruki. Sam položaj na moru, između Boke kotorske na jugoistoku, Dalmacije na sjeverozapadu, kao i Bosne na sjeveru pogoduje razvoju trgovine. S druge strane, obilje plodne zemlje premrežene brojnim izvorima i rijekama omogućuje unosnu poljoprivrednu proizvodnju. Ne treba zaboraviti ni stočarstvo koje je zahvaljujući Površi i Planinama imalo sve uvjete za sezonsku ispašu i razvijeno stočarstvo. Na jedinstvo stanovništva u velikoj je mjeri utjecalo geografski kompaktno područje izolirano od susjedstva gdje je većina naselja smještena uz plodno Konavosko polje bila u neposrednom dodiru. Sve je to tijekom dugog vremenskog trajanja stvorilo poseban mikrokozmos koji se razlikuje od okolnog stanovništva. Konavljani dobivaju osjećaj samodovoljnosti, a da toga često nisu ni svjesni. Pritom prilike u okruženju često zanemaruju smatrajući ih nebitnim.

Navest ću nekoliko primjera. Kad je u potresu 1667. godine Grad bio potpuno razoren, Republika na koljenima, a okolno stanovništvo spremalo pljačku Konavala, neki konavoski vojni odredi ubijaju preko dvadeset hercegnovskih Turaka koji su se u Komaje sklonili pred Venecijancima bez namjere za pljačkom. Uslijedili su osvetničko-pljačkaški napadi u kojima su izginuli deseci ljudi. Primjer tome je i sama buna iz 1799., koja je mogla završiti s katastrofalnim posljedicama. Naime Senat je Turcima obećao ne samo snositi sve troškove vojne intervencije, već je dozvolio i pljačku. Postoje i noviji, još karakterističniji primjeri. Kad se Austro-Ugarska raspala nakon poraza 1918. i stvoreno je Kraljevstvo Srba Hrvata i Slovenaca, prosrpska vlada donosi odluku o novom tečaju austrijske krune u odnosu na srpski dinar, po kojem je kruna izgubila 75 % vrijednosti. Naime, umjesto dotadašnjeg pariteta 1 : 1, određen je novi od 4 : 1. Rijetki koji su se u čitavoj novopečenoj državi tome službeno suprotstavili bili su Konavljani (iz Čilipa). Delegacija se iz Beograda, na njezino veliko čuđenje, vratila neobavljena posla. U isto vrijeme Mrcinjani odlučuju da neće služiti vojsku u novoj državi. Epilog: dobili su višegodišnje kazne i otpraćeni su u Zenicu na izvršenje kazne. Navest ću samo još jedan primjer.

Nakon sloma njemačke vojske, jugoslavensko-komunističke snage ulaze u Konavle i Dubrovnik, napredujući dalje prema Splitu i Zagrebu. Upravo u tom razdoblju 1944./1945., kad je svima jasno da je Njemačka zajedno sa svojim saveznicama izgubila rat, dolazi do poznatog škriparskog pokreta. U Konavlima je pokret bio među najvećim u Hrvatskoj te su se mnogi Konavljani tek tada pošli boriti u šumu protiv komunističkih vlasti.

Postoje i mnogi drugi oblici koji dokazuju postojanje konavoskog mikroetnikuma. Takvo je i teško prihvaćanje promjena. Promjene su Konavljani prihvaćali dugo vremena nakon svih susjeda, kad su ovi već prihvatili još novije. Tako su Konavljani „osigurali” razlikovanje od svih susjeda u svim razdobljima. To se najbolje vidi u promjenama na nošnji i običajima. Previše bi vremena i prostora pošlo na elaboriranje toga, pa ću navesti samo nekoliko jednostavnijih primjera. Đuro Ferić iščuđava se Konavljanima krajem 18. st. koji u Grad jedini dolaze naoružani do zuba, s kuburama, džeferdarima, jataganima i štiletima. Izgledaju kao divljaci, piše Ferić, ali ipak se ispravlja tvrdeći da se nakon razgovora s njima uvjerio da se radi o miroljubivim i kulturnim ljudima. Iz istog razloga Konavljani su u Dubrovniku dobili pogrdni nadimak bricani. Bilo je to nakon što su posljednji u dubrovačkoj okolici sedamdesetih godina 19. stoljeća počeli brijat perčine. Slično se izrugivanje dogodilo kad su krajem 19. stoljeća posljednji počeli brijati brkove.

Sad je puno jasniji odnos Konavljana prema zemljišnom posjedu. Uz želju da ponovno steknu zemlju oduzetu početkom 15. stoljeća, njezinu vrijednost polovicom 19. st. uglavnom precjenjuju i idealogiziraju. U svakom slučaju do početka Velikog rata 1914. najveći dio posjeda bio je u konavoskim rukama. Broj kmetova je više-manje ostao isti. Razlika je u tome što su dubrovačku vlastelu u najvećem dijelu zamijenili konavoski zemljoposjednici. Tako je, na primjer, samo jedna konavoska veleposjednička obitelj kupila posjede preko 180 obitelji konavoskih kmetova. Možemo zaključiti: dok feudalizam u Europi propada, dok je kmetstvo formalno ukinuto, konavoski bogataši, pripadnici novog sloja velikih kuća, kako onih starih tako i najnovijih, nastalih u 19. st., bjesomučno kupuju zemlju i stotine kmetskih posjeda.

Na prvi pogled za većinu se Konavljana nije ništa promijenilo. Ipak razlike ima. Konavoski se zemljoposjednici trude organizirati suvremenu poljoprivrednu proizvodnju, uvode nove sorte i tehnologije, osnivaju zadruge. Činjenica je da Konavle nikad nisu bile toliko obrađene kao krajem 19. st. Statistički podaci govore, za današnje prilike, o nevjerojatnim količinama proizvedenog vina, ulja, smokava, kukuruza, pšenice i povrća, kao i broja uzgojenih svinja, goveda ili ovaca. Dok je dubrovačko plemstvo upravljalo zemljom, rezultati su bili višestruko gori. Takvo stanje najbolje opisuje francuski konzul Le Maire 1766. godine: Plodovi su svi divlji. Ne znaju što je to kalemljenje. Beru ih prije nego sazriju i tkogod se boji jake kiseline ne smije ih jesti. Samo su smokve izvrsne jer stablo ne iziskuje nikakvu obradu. Ima i bijelih trešanja koje bi bile odlične kad bi ih pustili dozreti. Vino prave tako nemarno da se jedva može održati šest mjeseci. Smatra se srećom ako ostane zdravo do kraja godine. Nema uopće podruma, … u čitavoj dubrovačkoj državi ne bi se našao ni jedan čep od pluta. Zatim izravno opisuje ulogu plemstva u razvoju poljoprivrede: Ima više vrlo siromašnih plemića koji bi lako udvostručili svoje prihode kad bi htjeli provesti šest mjeseci godišnje na svojim imanjima, tu praviti povrtnjake i uzgajati voće. Sami gospodari trebali bi osobno poučiti i potaknuti seljake koji su slabo vični ovoj vrsti posla. Ali oni umrtvljeni ljenošću i puni neke lude taštine koja kod njih stvara uvjerenje da bi seoski život i bavljenje nedužnim seoskim radovima degradiralo njihovo plemstvo, više vole ostati dokoni u gradu i trpjeti glad i studen nego živjeti u blagostanju koje bi im osigurao tako jednostavan i pošten rad. Ovakvom opisu, pa makar bio samo dijelom točan, ne treba nikakav komentar.

Klasa konavoskih zemljoposjednika, kako je to i inače uobičajeno, nastoji se što više razlikovati od ostatka stanovništva. Nabavlja se skupi stilski namještaj, u uporabi je suvremeno kuhinjsko posuđe i pribor. To je detaljnije opisao Mato Vodopić u svojoj „Mariji Konavoki.” Uz uobičajene promjene u nošnji koje donosi novo vrijeme, treba razlikovati one koje uvjetuju velike kuće u želji da se što više i po izgledu izdignu iznad ostalog stanovništva, a koje se često ne razlikuju puno od skupog kiča, pa makar to bili i zlatovezi.

Tako je krug zatvoren; vlasnički feudalni odnosi iz 15. stoljeća obnovljeni su u 19. stoljeću. Bio je to anakronizam koji neće dugo potrajati. Nestat će u ratovima i revolucijama koje će donijeti 20. stoljeće. Postavlja se pitanje je li pritom nestala i nikad precizno definirana konavoska malicija?


[1] Župnik Pločica bio je Ivan Taraš iz Ljute. U to vrijeme je jedini svećenik u Konavlima koji je i rođen u Konavlima. Mislim da nije slučajno da baš on pomaže ustanicima oko secesije i pripojenja Kneževine Austriji. Slično se ponovilo prigodom sloma Austro-Ugarske Monarhije krajem 1918. Svi konavoski župnici zalažu se za pripojenje Kraljevstvu SHS, osim jednoga. Bio je to župnik Miho Arbulić iz Čilipa, koji je pak bio jedini među njima iz Konavala.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA