17.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 24 listopada, 2021
NaslovnicaVijestiNiko Kapetanić: Konavoska buna ili Nećete pro Zvekovice (1)

Niko Kapetanić: Konavoska buna ili Nećete pro Zvekovice (1)

Nova, dvojezična (englesko-hrvatska) knjiga Nika Kapetanića “Konavoska buna 1799-1800.” s podnaslovom “Nećete pro Zvekovice” o kojoj smo s autorom razgovarali za dubrovnikTV.net izazvala je veliki interes čitatelja, stoga smo se odlučili za objavu završnog poglavlja pod nazivom “Sva konavoska stoljeća”. Danas donosimo prvi dio, dok ćemo sutra objaviti drugi. Osim glavne teme kojom se Kapetanić bavi, kako i sam naslov knjige govori, Konavoskom bunom kao jednim od fenomena u kojemu su konavoski domaćini pokazali zajedništvo i gotovo pokorili dubrovačku vlastelu, autor iznosi čitav niz veoma zanimljivih povijesnih činjenica o Konavlima, ali i mentalitetu stanovništva koje je opstalo do dana današnjega.

Nakon sloma antičkog svijeta u 7. stoljeću, na istočnoj obali Jadrana i njenom zaleđu, uz nekoliko bizantskih gradova koji su preživjeli seobu naroda, nastaju prve politički organizirane cjeline. Bile su to kneževine, odnosno arhontije na čelu s arhontom (knezom): Hrvatska, Paganija, Zahumlje, Travunija, Konavle, Duklja i Srbija. S obzirom na bizantski utjecaj i vrhovništvo, primjereniji je izraz arhontija. Konačno se oblikovavši u 8., svoj procvat većina od njih doživljava u 9. stoljeću. Bilo je to vrijeme kad je zbog slabljenja bizantske vlasti konavoska arhontija potpuno nezavisna i suverena. U prvoj polovici 10. stoljeća Konavle ponovno priznaju vlast Bizanta. Arhontije će u kasnijim stoljećima doživjeti različite sudbine. Dok jedne nestaju, druge se teritorijalno šire na susjedna područja.

Konavoske granice od 9. do 21. stoljeća

Arhontija Konavle prvi se put spominje u titularima bizantskih careva u 9. stoljeću. Polovicom 10. stoljeća Konavle su u nekoj vrsti konfederacije s Travunijom. Iako ih najčešće navodi u sklopu Travunije, Porfirogenet jasno ističe da i Konavljani, poput Travunjana, imaju svog arhonta.

U 11. stoljeću Konavle zajedno s Travunijom i Zahumljem postaju dio Duklje, da bi krajem 12. stoljeća svi zajedno ušli u sastav Srbije. Raspadom srpske države polovicom 14. stoljeća, Konavle postaju sastavni dio Altomanovićeve oblasti (1367. – 1373.), zatim kratkotrajno Balšićeve Zete (1373. – 1377.).

Od 1377., poput okolnih teritorija, i Konavle ulaze u sastav bosanske države čija će vlast potrajati do 1419., odnosno 1426. godine. Čitavo to vrijeme Konavle, u odnosu na susjedne župe Dračevicu, Vrsinje i Trebinje, uživaju poseban status. Na čelu im je župan koji zajedno s ostalom konavoskom vlastelom upravlja župom, obnašajući političku, upravnu i sudsku vlast. Tako u drugoj polovici 12. stoljeća za vrijeme vlasti bizantskog cara Manojla (1163. – 1178.) darovnicu izdaje Devesije, gospodar Konavala i Žrnovnice, ustupajući svom zetu i kćeri neke zemlje u mjestu Breno u Žrnovnici. Godine 1253. konavoski knez Črnomir traži od dubrovačkog kneza da spriječi svoje podanike u pljački i otimanju robova u Konavlima od Captata do Molunta. Temeljem ovog dokumenta gotovo svi povjesničari koji su se bavili Konavlima, Črnomira smatraju gospodarom kneževine Donje gore koja se prostirala od Captata do Molunta i dalje do granica Vitaljine. Takav zaključak ne može biti točan jer je Molunat, zajedno s Đurinićima, Mikulićima i Pločicama bio u sastavu stare župe Vitaljine, a Donja se gora prostirala samo do Poljica. S obzirom da su područja Captata i Molunta bila jedina mjesta na konavoskoj obali, uključujući ostatak Vitaljine sve do Prevlake, s kojih se moglo kretati u pljačkaške pohode po Konavlima, jasno je da knez Črnomir traži od Dubrovčana prestanak pljačke po cijeloj njegovoj kneževini, a ne samo po Donjoj gori. Donja gora bio je regionalni, a nikako ne politički pojam.

Čak ni stara povijesna župa Vitaljina nema nikakvu samoupravu već je i ona svedena, poput Površi i Planina, na zemljopisni pojam, odnosno naslovnu župu. Naravno, radi se o lokalnoj samoupravi jer je vrijeme arhontije odavno prošlo. Ipak treba istaknuti kako utjecaj nekadašnje političke samobitnosti nije ni izdaleka potpuno nestao. Znatan dio 14. stoljeća Konavljani se ponašaju, a takvim ih i susjedi smatraju, kao poseban mikroetnikum sa specifičnim kulturnim i političkim izričajem. Godine 1313. Dubrovčani se izravno obraćaju konavoskom knezu, što najbolje potvrđuje autonomiju Konavoske kneževine. Najkasnije od 1322. na čelu Konavala je župan Poznan Purčić. Vodio je samostalnu konavosku politiku. U početku je često u sukobu s Dubrovčanima, da bi od 1327., želeći se odmetnuti od srpske vlasti, postao saveznik bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću koji je u to vrijeme osvojio Zahumlje. Car Dušan mu je zbog toga oduzeo svu imovinu te ga zajedno sa ženom i djecom, bacio u tamnicu gdje ostaje sljedećih desetak godina.

Slijedi gotovo četiri stoljeća dubrovačke vlasti koja će potrajati od 1419. do siječnja 1808. godine. Konavoska župa postaje kneževina, a umjesto konavoskog župana Dubrovčani iz redova vlastele imenuju svog konavoskog kneza. Tih prvih godina nove vlasti dogodio se ključan trenutak koji će ostaviti traga na političke prilike u Konavlima sve do danas. Konavoska vlastela iz Sandaljeve polovice usprotivila se odluci po kojoj su potpuno razvlašteni, a sva njihova imovina treba pripasti dubrovačkoj vlasteli. U pobunama koje su uslijedile, Konavljani predvođeni županom Bogetom Rugićem i sinom Radmanom Bogetićem pune četiri godine uspijevaju spriječiti otimačinu svoje zemlje više puta teško porazivši dubrovačku vojsku. Tek je 1423. postignut kompromis i dogovor po kojem konavoskoj vlasteli, uz formalno kmetski status, ostaje kuća s okućnicom, kao i 3 do 12 zlatica zemlje. Zahvaljujući tome, znatnim je dijelom sačuvan sloj bogatih Konavljana koji se nastavljaju baviti proizvodnjom i trgovinom formirajući političku elitu koja, štiteći svoje interese, vodi posebnu konavosku politiku.

Još se jedan događaj iz 15. stoljeća pokazao prevažnim za Konavle u vremenima koja su slijedila. Bila je to odluka o projektiranju, izgradnji i naseljavanju Cavtata. Ideja dubrovačkih vlasti bila je da svi stanovnici Konavala budu isključivo kmetovi koji će obrađivati zemlju, dok bi se budući Cavtaćani bavili trgovinom, pomorstvom, ribarstvom ili brojnim zanatima. U tu svrhu je, na tada nenaseljenom dijelu konavoske zemlje, gdje su se još nazirale ruševine antičkog Epidaura, izgrađen gradić kojeg su u posljednjim desetljećima 15. stoljeća napučili doseljenici, kako iz Konavala tako i iz svih drugih dijelova dubrovačke države. Dualizam koji je time nastao (grad – selo, slobodnjaci – kmetovi, pomorci – zemljoradnici) onemogućio je znatniju međusobnu integraciju Cavtata s ostatkom Konavala. Može se reći, Cavtat je sve do pada Republike bio izvjesni corpus separatum u Konavlima. Uostalom, čim je Cavtat naseljen, krajem 15. stoljeća, izdvajanjem iz Konavoske kneževine, osnovana je Cavtatska kapetanija. Za razliku od Cavtata, Obod je postojao kao naselje. Stoljećima je, kao dio dubrovačke Astareje, bio odvojen od Konavala. U toj činjenici treba tražiti odgovor zašto Obođani nisu nikad nosili konavosku nošnju.

Stekavši Konavle, dubrovačke vlasti, uz ukidanje konavoskih mjernih jedinica i uvodeći svoje, ukidaju i nešto puno važnije, staru i u znatnoj mjeri autonomnu Konavosku Crkvu sa sjedištem u Svetom Đurđu, kojoj je tada na čelu bio prezbiter Radin. Njezin postanak treba dovoditi u vezu sa stvaranjem autonomne konavoske arhontije u osmom i devetom stoljeću, te predstavlja prežitak kasnoantičke crkvene organizacije na epidauritanskom području. Današnje naselje Popovići dobilo je ime po potomcima popa Radina.

Početkom 16. stoljeća broj stanovnika Konavala doseže svoj vrhunac od oko 12 000 ljudi. Taj će se broj do kraja stoljeća smanjiti na nekih 8 000 žitelja. Uz nova naselja (Cavtat, Močići, Dubrava u zapadnom dijelu Čilipa, Kuna) koja nastaju, više je zaselaka nestalo, dijelom zbog uspostavljene granice (Crnoglav, Zlodlaci, Takmići), dijelom zbog kuge (Kukavica, Kovačići).

Uslijed usitnjavanja zemljišnih posjeda smanjuje se broj imućnih potomaka onih vlasteličića kojima je 1423. ostavljena zemlja, tako da su mnogi od njih u praksi izjednačeni s ostalim kmetovima. Za konavoskim političkim kormilom djelomično će ih zamijeniti obitelji koje su se obogatile baveći se pomorstvom ili kopnenom trgovinom. Bila je to posljedica uspona dubrovačke trgovačke flote, kao i monopola koji dubrovački trgovci uživaju trgujući na teritoriju Osmanskog Carstva. Dokazano je da u 16. stoljeću neki Konavljani imaju i svoje kmetove Konavljane. Važan dokaz ponovnog uspona i postojanja uglednih i bogatih konavoskih obitelji potječe iz 1525. u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju, kada je najmanje šest obitelji iz okolnih naselja dalo izraditi nadgrobne natpise po uzoru na bogate dubrovačke građanske obitelji. Uvid u imovinsko stanje tadašnjih bogatijih Konavljana omogućuju nam brojne oporuke sačuvane u serijama Državnog arhiva u Dubrovniku.

Pad stanovništva započet u 16., nastavio se i u 17. stoljeću. Od nekadašnjih 12 000 stanovnika početkom 16. stoljeća, u Konavlima krajem 17. stoljeća živi manje od 4 000 stanovnika. Uzroci tomu su višestruki. Uz česte bolesti, naročito kugu, koje desetkuju stanovništvo po čitavoj Europi, godine 1667. dogodio se razorni potres koji je uništio veći dio grada i okolice, usmrtivši pritom tisuće stanovnika. Dugotrajni ratovi između Osmanlija i Mlečana, Kandijski (1645. – 1669.), Morejski (1684. – 1699.) i Mletačko-osmanski (1714. – 1718.), također utječu na smanjenje stanovništva. Teritorij Konavala je, uz ostale dijelove dubrovačke države, postao poligon za mletačko-osmanlijska razračunavanja. Mletački podanici, inače kršćani (Bokelji, Korčulani i dr.), pljačkaju Konavljane i ostale Dubrovčane tvrdeći da su saveznici Osmanlija, dok pravoslavni ili muslimanski stanovnici zaleđa pljačku opravdavaju tvrdnjom da Dubrovčani tajno pomažu svoju katoličku braću, samo hineći vjernost Turcima. U toj sveopćoj nevolji mnogi Konavljani otkazuju poslušnost dubrovačkim vlastima, odajući se pljački stanovništva s druge strane granice. Bilo je to vrijeme kad u Konavlima nastaju hajduci, jedna nova klasa stanovnika koja bolji život želi osigurati pljačkom. Iako su neke od njih dubrovačke vlasti uhvatile i pogubile, s hajdučijom se nastavilo i u 18. stoljeću.

Završetkom mletačko-osmanskih ratova nakon Karlovačkog (1699.) i Požarevačkog mira (1718.), stanovništvo se Konavala počinje oporavljati, tako da je do kraja 18. stoljeća udvostručeno, dosegavši broj od oko 7 500 stanovnika. Nagli uspon dubrovačke pomorske trgovine, uz ubrzanu izgradnju trgovačkih brodova i porast broja pomoraca, koji su odlukom Senata morali biti dubrovački podloženici (državljani), znatno je utjecao na prilike u Konavlima. Mnogi se Konavljani ukrcavaju na brodove, dok se drugi bave trgovinom opskrbljujući dubrovačka brodogradilišta drvom koje se izvozilo preko konavoskih improviziranih luka. Pred kraj Republike postoji više takvih tzv. trgovačkih pristaništa, poput onih u Radovčićima (Pendža) i Popovićima (Maćina). Od onih pomoraca koji su se obogatili postavši kapetani i brodovlasnici, kao i od uspješnih trgovaca drvom, nastala je nova klasa bogatih Konavljana. Mnogi od njih potječu od starih uglednih obitelji koje su već izborile status velikih kuća (velikokućani), ali se pojavljuju i novopečeni bogati Konavljani, skorojevići, koji im se žele pridružiti. Upravo će ta podjela utjecati na događaje s kraja 18. stoljeća kad je došlo do poznate Konavoske bune.

Povod buni bila je odluka Senata iz svibnja 1799. o obveznoj kupnji državne soli po nepovoljnim cijenama. Već početkom lipnja na Narodnom zboru u Konavoskom polju okupilo se 800 domaćina koji su se zakleli da odluku o otkupu soli neće provesti. Narodni je zbor srednjovjekovna institucija sastavljena od svih domaćina koji zajedno donose važne odluke. Dubrovčani ga ukidaju nakon uspostave vlasti sredinom 15. stoljeća, tako da konavoski knez naredbe stanovništvu prenosi preko nekoliko desetaka kaznaca. Narodni zbor, koji možemo usporediti s današnjom skupštinom, izabrao je privremenu vladu. Fascinira da je nakon više od tri i pol stoljeća ponovno uspostavljeno stanje koje je postojalo prije dubrovačke uprave.

Ovdje treba nešto reći o uzrocima bune. Visoke državne cijene soli bile su novi udar na većinski siromašniji dio stanovništva. Smatram da su njihovo nezadovoljstvo vješto iskoristili dobrostojeći Konavljani, trgovci drvom i pomorci, nastojeći poboljšati svoj ugled i utjecaj u odnosu na već etablirane pripadnike tzv. velikih kuća. Tome u prilog najrječitije govori sastav vođa bune. Od njih pet, čak četvorica pripadaju skorojevićima (Koprivica, Mujo, Švago, Ucović), dok peti, velikokućan Miho Magud, ujedno i kolovođa bune, potječe iz stare ugledne obitelji. Njegovim izborom za vođu dan je legitimitet i univerzalnost buni. Postavlja se pitanje zašto se Miho Magud pristao staviti na čelo pobune. U to vrijeme neodijeljena zadruga Maguda broji preko 30 ukućana, da bi se 1806. taj broj popeo na 42. Radi se vjerojatno o najmnogoljudnijoj konavoskoj zadruzi u kojoj se vrlo teško bilo izboriti za mjesto domaćina. Sklon sam mišljenju da je Miho, kad se već nije uspio izboriti za čelnika svoga klana, odlučio svoju ambiciju ostvariti kao čelnik pobunjenika.

Činjenica je da Konavljani u početku ne postavljaju neke velike i nerješive zahtjeve želeći samo ukidanje odluke o obveznom otkupu soli. U Grad šalju pregovarače koji su trebali Senatu iznijeti zahtjeve Konavljana. Tada se dogodilo nešto zbog čega je sve izmaklo kontroli. Pregovarači su uhićeni, strpani u zatvor i mučeni. Vlastela jednostavno nije bila spremna pregovarati sa svojim kmetovima, smatrajući to nedostojnim poniženjem. Uz to su računali da će ovakvim oštrim i nemilosrdnim postupkom prestrašiti Konavljane. Postigli su potpuno suprotan učinak. Slijedi novo dolijevanje ulja na vatru. Senat šalje vojsku sastavljenu od soldata pod zapovjedništvom senatora-providura Jakova Natalija. Negdje između Zvekovice i Pridvorja dolazi do sukoba s konavoskim ustanicima. Dubrovački soldati, potpunoma razbijeni, potražili su spas bijegom u Cavtat. Na Zvekovici se formira linija razgraničenja koju je čuvao dio od 1 000 naoružanih Konavljana. Dubrovačka vojska koja maksimalno broji 300 do 400 vojnika više nema snagu napasti ustanike. U to je vrijeme nastala ona poznata izreka „Nećete pro Zvekovice.”


[1] Iako nema izravnih dokaza za navedene granice Konavala u 10. stoljeću, postoji niz indicija koje na njih ukazuju: a. župa Dračevica s Konavlima čini prometnu cjelinu. Jedini karavanski put koji Dračevicu spaja sa zaleđem išao je kroz Konavle preko Prijevora (Malta), Gunjine, Vodovađe, Mrcina, Prapratna i dalje prema Travuniji; b. Prijevor je područje koje se proteže s jedne i druge strane granice. Isti naziv terena s obje strane ne mora biti slučajan; c. Konavoske planine za ispašu sve do 1426. zajednički koriste stanovnici Konavala i Dračevice. Ulaskom Konavala u sastav Dubrovačke komune i uspostavom čvrste granice s Dračevicom, dolazi 1428. do graničnog spora. Zajedničko povjerenstvo presudilo je da se dio Planina (Đurin i Ruišta) prepusti Dračevici. Pretpostavljam da je zajednička ispaša na tom velikom i (tada) nenaseljenom području bila posljedica stanja od prije više stoljeća kad su obje župe bile u sastavu iste političke cjeline. Godine 1428. podijeljen je i taj posljednji dio zajedničke imovine. Slična argumentacija je i u slučaju trebinjskog dijela Površi. Vidjeli smo da obje župe, Konavle i Dračevica, posjeduju dio brdsko-planinskog terena na sjeveru za ispašu stoke. Analogno tome može se pretpostaviti da i župa Žrnovnica (danas: Župa dubrovačka) ima takav pojas. Površ se na zapadu protezala od granica Zahumlja pa sve do sjeveroistoka Konavala gdje iznad Dunava i Mrcina prelazi u Završje. U prilog ovakvoj tvrdnji govori i podatak da je Žrnovnica do 12./13. stoljeća sastavni dio Arhontije, poput Planina, koje su izgubljene nakon 1482. Travunjani se nisu zadovoljili stjecanjem Dračevice i zapadnog dijela Površi, već osvajaju i veliki dio Žrnovnice, uspostavivši kod Solina uskim koridorom izlaz na more. Dubrovčani 1357. stječu i sjeverni dio Žrnovnice te ga uključuju u sastav svoje Astareje.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić