Reakcije na ogromnu razliku koju je Zoran Milanović u drugom izbornom krugu ostvario nad Draganom Primorcem posve su očekivane. HDZ-ovi čelnici, što bi stari rekli “ne daju na se”, iako im je teška knedla u grlu, a u SDP-ovu stožeru euforija – provala trijumfalizma koja je izbila van, a bila je spremna već za izgubljene parlamentarne izbore. No, u vremenu koje dolazi, bit će potrebno malo smiriti strasti i sve ovo što se dogodilo u drugom krugu predsjedničkih izbora svesti u realne okvire uzroka i posljedice.
Napisala: Lidija Crnčević
Što se tiče suradnje između Banskih dvora i Pantovčaka, teško da će je biti. Jako teško, ali će biti nužno da i jedan i drugi vođa malo smanji vlastiti ego, jer je pet godina predugo razdoblje da bi se u jednoj državi živjelo kao u cirkusu, zabavljajući se kako će jedan drugome “nešto spustiti”, nadmudriti ga ili izvrijeđati. Valjda je ovakva završnica drugog kruga predsjedničkih izbora dovoljan razlog za kraj jednog i početak nešto drukčijeg odnosa između dviju najvažnijih političkih figura u državi. Kontroverzni Milanović se više ne bi trebao mangupski dokazivati izvan svake mjere, a Plenkovića bi debeli izostanak podrške hrvatskih birača njegovom kandidatu trebao malo spustiti iz visina u koja se vinuo nakon treće pobjede na parlamentarnim izborima. Jer brojni analitičari se slažu da je Milanović prikupio brojne protestne glasove protiv HDZ-a, jer je uspjela njegova animacija da ne budu sva jaja u istoj košari. Izgleda da u zemlji u kojoj premijer uvjerava građane da žive bolje nego ikad, ipak oni ne osjećaju da teku te rijeke meda i mlijeka. Izgleda da u zemlji u kojoj vladajuće strukture stalno ističu svoju beskompromisnu netoleranciju na afere i korupciju, građani to baš i ne vide tako, kroz njihove ružičaste oćale i zamagljivanje stvarnosti.
Plenković bi, kao predsjednik stranke kojoj se, prema njegovim riječima Primorac sam “nametnuo” jer nije bilo drugih kandidata, iako se u javnosti spominju imena HDZ-ovaca koji su bili spremni na okršaj s Milanovićem, trebao ponovno malo spustiti s visina i prihvatiti da je stranačka vojska ovaj put vođi rekla – ne. Iako su na terenu “prvi među njima” odradili posao po zadanom im i naloženom PS-u. Obilazio se teren, održavani su stranački skupovi, predsjednici HDZ-a na svim razinama, župani, gradonačelnici, načelnici su putem društvenih mreža angažirano nabrajali vrline i prednosti svog blijedog kandidata. U najjužnijoj županiji svjedoci smo kako su stranački skupovi, prije drugog kruga osnaženi i dolaskom najiskusnijeg i najutjecajnijeg aktualnog političara iz ovog kraja, aktualnog ministra graditeljstva – pa, ipak je jug Hrvatske, uz masu nevažećih listića, uspio stranački žestoko “pocrvenjeti”. HDZ-ova izborna “vojska” je rekla – ne. Plenkovićev promašeni izbor kandidata za predsjednika – malo tko može povjerovati da se taj blagoslov dogodio mimo njega ili da mu je nametnut – ozbiljno je u javnosti narušio percepciju kako HDZ može njorgat do izbora, ali pred glasačkom kutijom stoje u stavu “zna se”. Tu bi poruku predsjednik Plenković trebao ozbiljno razmotriti i analizirati u tišini svog ureda, jer pred kamerama sigurno neće. Ovakvim nevjerojatno poražavajućim brojem glasova koje je ostvario kandidat iza kojega je formalno stajao HDZ ujedno je poslana i poruka da ni stranka, ali ni predsjednik stranke – jer vidjeli smo kako su dio Primorčeve kampanje odrađivali i premijer i Vlada – ne nose auru nepobjedivih. Koliko god htjeli njome i samouvjerenošću zračiti.
Ovakav ishod izbora pred još jedine preostale izbore u ove dvije godine, one lokalne, neke će probuditi, a drugima dati vjetar u leđa. Ipak valja reći – ovo jučer je bila pobjeda Zorana Milanovića i za SDP bi najpogubnije bilo da se s njome poistovjete i tako krenu u lokalne izbore. Svaki izbori stavljaju pred birače posve drukčije okvire razmišljanja. Predsjednički izbori, budimo realni, s ograničenim ovlastima i utjecajem koji ostvaruje, izravno se dotiče puno manjeg broja ljudi i puno manjeg broja umreženih ljudi. Pobjeda kandidata ljevice na predsjedničkim izborima i potop kandidata kojega je podržavao HDZ (jer ostali partneri su i tako privjesci) jest bunt, ali se ne bi trebalo olako razmišljati kako će se preliti i na svibanjske izbore koji su pred nama. Primorca, stalno valja imati na umu, HDZ-ovci nisu ni smatrali ni doživljavali izvorno svojim.
Za HDZ-ovce jučerašnji izbori su podsjetnik da nije ni za pobjedu na lokalnoj razini dovoljno uz ime i prezime kandidata samo “zalijepiti” naziv stranke. S jedne je strane za njih to izazov, a s druge se mogu i tješiti mišlju kako lošijeg kandidata od nametnutog Primorca na predsjedničkim izborima, na lokalnim razinama teško da je moguće uopće i pronaći. No, da će svim HDZ-ovcima ovakva pobjeda Zorana Milanovića biti kamenčić u cipeli, ne treba sumnjati. Na to koliko ih žulja, podsjećat će ih svako malo oporbenjaci koji kreću u osvajanje vlasti na lokalnim razinama. Bilo bi isto i da su uloge zamijenjene.
Kako drugdje, tako će biti i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Od kandidata za župana oko čijeg imena se u HDZ-u tek treba pronaći zajedništvo, do ostalih kandidatura za gradonačelnike i načelnike.
Ako ništa, jučerašnji izborni rezultati će u HDZ-u povećati razinu opreza, dok će oporbenjake – osobito u utrci za najprivlačnije, dubrovačko gradonačelnikovanje, valjda potaknuti da sjednu za isti stol i s egom smještenim u razumne granice odluče o mogućim koalicijama i kandidatu koji ima najviše izgleda za ozbiljan sraz s aktualnom vlašću.
Ne treba se predati osjećaju kako su stvari zacementirane i da se ne mogu mijenjati, ali još manje bi trebalo letjeti na tuđim krilima pobjede. A do svibnja će i ove uzburkane strasti s obje strane splasnuti, pa i na to valja računati.
