Postoje ljudi koji ne znaju tko su. S jednima su malo ovo, s drugima malo ono. To ne znači da su lažni. Oni se samo prilagođavaju. Postaju pomalo sve ono što drugi od njih očekuju.
Napisala: Maja Vreća, savjetodavna terapeutkinja integrativne tjelesne psihoterapije
Na kraju dana ni sami više ne znaju tko su.
To prilagođavanje nije nastalo jučer. Nastalo je davno, još u djetinjstvu, kada su naučili da će biti voljeni, prihvaćeni ili sigurni samo ako se prilagode. Tako nastaje pojam kameleona – osoba koja nesvjesno mijenja svoje ponašanje, stavove i način izražavanja kako bi se uklopila i pripadala. Promatra druge, osjeća njihove potrebe, mijenja boje i postaje ono što misli da treba biti kako bi bila prihvaćena.
Kasnije se taj obrazac često razvije u suovisnost (codependence). Čovjek više ne živi iz sebe, nego kroz druge. Toliko se navikne tražiti svoje mjesto u tuđim očekivanjima da izgubi kontakt sa sobom. Više ne zna što osjeća, što želi ni tko je bez tuđeg odobravanja.
U samoj biti čovjeka postoji snažna potreba za pripadanjem. Pripadanjem naciji, religiji, kulturi, organizaciji, tvrtki, obitelji… Tome se čovjeka uči od najranijeg djetinjstva. Jer ako je čovjek potpuno svoj, teže ga je oblikovati prema očekivanjima okoline.
Od mnogih se očekuje da ne izdaju svoje pleme, svoju kulturu, zajednicu ili instituciju.
I mnogi tako funkcioniraju. Bore se za ono što smatraju svojim, gotovo uvijek protiv nekoga drugoga.
Stalno su u nekoj borbi, a ta borba često ima veze upravo s gubitkom sebe.
Istovremeno, u svakom čovjeku postoji jednako snažna želja da bude svoj. Da zna tko je.
Ali već u djetinjstvu mnogi odaberu pripadnost prije autentičnosti. Jer bez pripadnosti dijete ne može preživjeti. Kao da ne mogu imati oboje. Kao da moraju birati: ili će pripadati i biti vezani ili će biti svoji.
Zato mnogi i danas žive jednu od tih krajnosti, iako jedno bez drugoga ne može postojati.
Ako im je najvažnije da ih ljudi vole i da negdje pripadaju, njih samih često nema u toj priči. Prilagođavaju se, mijenjaju boje poput kameleona i zaboravljaju tko su.
A ako cijeli život forsiraju samo svoju neovisnost i bune se protiv svega i svih, ni tada nisu slobodni.
I jedno i drugo je zatvor.
Pripadnost sebi, svojoj nutrini i Božanskoj iskri u sebi jedini je način da se istinski povežu i s drugima.
Ako su vezani uz druge i ovise o njihovim mišljenjima, stavovima i odobravanju, žive u zatvoru.
Ako su isključivo samodostatni i u stalnom otporu prema drugima, također žive u zatvoru.
Sloboda nastaje kada osjete pripadnost u sebi. Kada se povežu s Božanskom iskrom u sebi. Tada se s drugima mogu povezati u svoj njihovoj ljepoti – bez očekivanja, bez potrebe da budu nešto što nisu i bez straha da neće biti prihvaćeni.
Paradoks je u tome što tek kada pripadaju sebi, mogu istinski pripadati i drugima.
To je sloboda.
I tome teži svako ljudsko biće.
Nažalost, rijetki do nje dođu.
