22 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Knjige po izboru Mogao bi vas iznenaditi izbor knjiga dr. Antuna Cara

Mogao bi vas iznenaditi izbor knjiga dr. Antuna Cara

Jednostavno, nije lako izabrati 10 knjiga. Bilo je mnogih koje su mi značile puno ali ih se danas sadržajno i ne sjećam i od njih su  ostale samo atmosfera i vjerojatno neki moj stav. U raznim razdobljima bile su različite knjige, a čitanje knjiga koje su utjecale na mene  naveliko su remetile one koje sam morao čitati i znati zbog profesije kojom se bavim. A njih je bilo jako puno.

Kad netko radi u medicini skoro 40 godina, u našem zdravstvenom sustavu koji ne priznaje znanje, posvećenost ili žrtvu, jer svega toga kod običnih, pozivom i  entuzijazmom vođenih liječnika ima, potrebna mu je povremeno potvrda da „ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom“ kako je rekao Tin Ujević u » Pobratimstvu lica u svemiru« i skromno doprinose borbi za zdravlje čovjeka.Tako novi polet u bavljenju medicinom nalazim   knjizi The Greatest benefit of Mankind Roya Portera  koja govori o onima koji  su svijet zadužili svojim genijalnim rješenjima i doveli do medicine 21. stoljeća,  kroz dugu povijest borbe s uzročnicima bolesti, ali  više od svega sa stigmama.

Roberto Benigni me je nedavno podsjetio na povremeno vraćanje Bibliji.  Nedavno je  na Sanremu, taj sjajni tvorac osude nacizma u filmu „La vita e bella“ i tumač Danteove Božanstvene komedije govorio Pjesmu nad pjesmama.  Iz Biblije o ljubavi. Pjesma koja  o ljubavi i tjelesnoj i  duhovnoj se izdiže iznad običnog prozaičnog tumačenja ljubavi. Prije više od 2000 godina. Bibliji se tako s vremena na vrijeme uvijek vraćam, najčešće  polusnen, uvečer, željan duhovnog mira. Nikad nisam siguran u tumačenje nekog dijela ali važno je da svaku poruku osjećam kao  dobru i potrebnu. Ali više od svega potrebu za ljubavlju kao u Pjesmi nad pjesmama. Jasno da kao i u svakom djelu u kojem su bili posrednici, ako ne i stvaraoci, ljudi, postoje opasnosti pobjede predrasuda. Ali zato postoji i razum.  

Knjiga koja me je upozorila na opasnosti sutrašnjice ali i približila nevjerojatni značaj humanizma bila je Homo Deus Yuvala Noaha Hararija. Ta knjiga mi je omogućila da  sagledam stvari više »sub specie aeternitatis« i da postanem svjestan sve većeg gubitka humanizma, gubitka osjetljivosti i osjećajnosti, empatije. Ta knjiga te natjera razmišljati o Bogu na drugi način i  zašto mi svi postajemo bogovi, a zašto bogovi gube u raznim sredinama svoj značaj. Ali da i kao takvi, koji postajemo bogovi, imamo opravdani strah da će nas nesvjesni ali visokointelignenti algoritmi u budućnosti nadvladati.

Bivše države se sjećamo kroz našu mladost, roditelje, ljubavna pisma u školskim klupama, traperice iz Trsta i nekakav barem prividan socijalni sklad. I ja sam bio ona generacija koja je satima čekala litru mlijeka (kao i banane, kavu) iako neki tvrde da toga nije bilo, a ja iz želje da uljepšam prošlost kažem da je to bilo rijetko. Moja generacija nije znala za Bleiburg, istarske fojbe, Dakse jer je to sve bilo prije nas  a roditelji nisu o tome htjeli ili mogli pričati. Zato se danas idealizira  razdoblje komunizma u kojem je bio i pojam Golog otoka. Tu temu u svojoj maloj ali moćnoj knjižici za koju držim da bi bio  sjajan scenarij za film, napisao je sin velikog glumca Rade i velike glumice i pjevačice Olivere Marković, Goran Marković. Knjiga se zove Beogradski trio. I objašnjava zašto je i jedan intelektualac kakav je bio Koča Popović „pobjegao“ u diplomaciju. Zbog golog života. A današnje demokratske vlasti bi se trebale pokloniti svim žrtvama komunizma kao i nacizma ili fašizma. To ne zahtijeva puno, kako je rekao  Jure Kaštelan »ali za stajanje je dosta za dvije stope zemlje i jedan jarbol htijenja«.

Nema boljeg  poznavatelja čovjeka od Shakespeara. Njegov Hamlet je sigurno jedna od najdražih  knjiga kojima se vraćam, nekad samo zbog jedne rečenice. I tada se uvijek sjetim moga kolege dr. Jurice Bačića. Njime je on objašnjavao život. Taj Hamlet koji je postao dubrovački, koji živi na Lovrijencu i kojega razapinju u zadnje vrijeme pokušavajući mu dodijeliti političku ulogu u hrvatskom društvu i kojega  bezbožnički nadopisuju zato što to, kao, Shakespear nije znao napisati. A da nije znao ne bi bio tu.

Miris moje učiteljice iz prvog razreda osnovne škole pamtim po mirisu ljubičica. Iako sam davno pročitao knjigu Traganje za izgubljenim vremenom Marcela Prousta, od nje sam zapamtio samo mirise jer najčešće tako pamtim knjige i događaje.  Iako jedna od najdražih knjiga nije mi puno pomogla. Nisam imao gurua da bih tu knjigu pretočio u nešto drugo, u maksimalno ostvariv životni okvir. I ja spadam kao i Siddarhta Hermanna Hessea (opet jedna od meni najdražih knjiga) u one, koje će nazvati neinteligentnima,  koji su mnoge stvari trebali probati na svojoj vlastitoj koži i pri tome sasvim kršćanski opravdano patiti.

Moj otac i ja  smo se često raspravljali koji je bio bolji. Za njega Miroslav Krleža, za mene Ivo Andrić. Ali Tvrđava  Meše Selimovića je imala za mene neki biblijski značaj, i tekst se lako mogao zamijeniti sa svetim knjigama jer je ona na neki svoj način sveta. Sa svojim brojnim porukama kojih se najčešće  sjetimo u stanjima ugroženosti »da smo samo  zrnce pijeska u nesagledljivoj  pustinji svijeta« ali  i da »život postoji po nekom višem načelu a ne samo po besmislu, po zlu« .

Jedna od sigurno najnepravednijih odluka školstva bivše države bila je ukinuće Klasične  gimnazije. To je posebno teško palo jednome od mojih Učitelja, prof. Urošu Pasiniju kao što je svima nama koji smo završili tu školu bila  velika radost ponovno osnivanje Klasične gimnazije u Splitu. Napisao je svoj vodič po Heladi nazvan U zemlji  muza. Često se vraćam toj knjizi jer se sjetim tog nezaboravnog puta po Grčkoj, nekoliko mjeseci nakon grčko-turskog rata 1974. Sjetim se razbijenih tanjura u restoranima na Plaki, maslinika Peloponeza, Delfa, Epidaurusa i moga izvođenja pjesme „More“ Josipa Pupačića na centralno postavljenom kamenu sjajne akustike Polikletova teatra. I kako se sve više zaboravlja što se davno znalo, razni televizijski kvizovi me natjeraju da provjerim tko je bio Hefest ili Hekata. Ali što je najgore, ponovno zaboravim. I zato je „U  zemlji muza“ Uroša Pasinija, često uz mene.

Recitirao sam puno pjesnika u svojoj mladosti. Danas je to rjeđe ali godinama sam u trenutcima neke bolećivosti posezao za pjesnicima i čitao glasno pjesme. Ispovijest mangupa Jesenjina ili pjesme Tina Ujevića ali ipak najviše Antuna Branka Šimića. Kroz njega sam osjetio širinu Hercegovine i shvatio tugu kraja života kao i spoznao što znači doživljaj bolesti. U zadnje vrijeme uzeo  sam u ruke  »Sabrane pjesme« Luka Paljetka. I često pomislim na njegovu Anušku, i na vječnu ljubav koja postoji. I na Grad, skladan, kamen, koji postoji, u sjajnom stihu Luka. Veliki Grad. A vidi li taj isti grad veličinu Luka Paljetka?

FOTO: T. Plazibat

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Konavljani na na beciklu

Povijest ovog najodrživijeg vozila imenom bi + cikl (dva kotača) seže negdje u početak 19. stoljeća, a samo ime upotrebljava se...

Air Baltic – od sredine lipnja dva puta tjedno leti na relaciji Dubrovnik – Riga

Iako je Air Baltic planirao pokrenuti linija prema Hrvatskom u periodu od kraja ovog do kraja idućeg mjeseca, kompanija je odlučila pokrenuti...

Udruga hrvatskih sudaca na brojne kritike o ZDS reagirala priopćenjem

Bura reakcija nastala je nakon odluke Visokog prekršajnog suda koji je odlučio da uzvikivanje ''Za dom spremni'' u pjesmi Bojna Čavoglave nije...

“Kokoti” izloženi u gradskoj knjižnici

U suradnji Galerije Artur i Dubrovačkih knjižnica, otvorena je kolektivna izložba domaćih i stranih autora pod zajedničkim imenom “Kokoti” koja je postavljena u prizemlju Narodne knjižnice Grad.

Dubrovnktv.net

KRATKI REZOVI: prebacujemo se s druge strane Atlantika

Nakon čak 6 tjedana bavljenja europskom kinematografijom, ovo preostalo vrijeme prebacujemo se na drugu stranu Atlantika. To je dobra vijest...

Dubrovački turizam? – bez kruzera može, bez aviona nikako

Dubrovčani nemaju velika očekivanja od ovogodišnje turističke sezone. Otvaranjem granica i ublažavanjem mjera u nekim europskim zemljama nakon stagnacije brojke su počele...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić