9.8 C
Dubrovnik
Petak, 3 veljače, 2023
NaslovnicaNaša čeljadU našem stiluMarijan Fragić, iskreno: volio bih da ne moram raditi slike po narudžbi

Marijan Fragić, iskreno: volio bih da ne moram raditi slike po narudžbi

Sve se rjeđe susreću toliko iskreni ljudi kao što je Marijan Fragić, slikar amater iz Konavala čiji se radovi mogu naći po cijelom svijetu. Izuzev na Antartici. Rođen je 22.12.1963., osnovnu školu je završio na Grudi, a srednju u Dubrovniku, sa svojom suprugom Katijom i dvoje djece živi u Konavlima, zaseoku Brajkovići. Slikarstvo je kao svoj jedini egzistencijalni put izabrao prije desetak više godina, rado se okušao u oslikavanju rodoslovnih stabala, a ilustrirao je i nekoliko zbirki konavoske poezije…Sve je rjeđe čuti toliko iskrenosti o životnom i umjetničkom putu, bez ikakve mistike, preuveličavanja i uljepšavanja. A, slikarstvo Marijana Fragića se ljudima sviđa. Kako bi drukčije od njega mogao živjeti?

A, završio je srednju za instalatere.

Pa, zar nitko nije vidio Vaš talent i već u osnovnoj barem natuknuo nešto o tome vašim starijima?

Prepoznali su, dakako, u osnovnoj školi. Tadašnji moji crteži i sličice bili su redovito izlagani po školskim oglasnim pločama. Ali dalje od toga nije se išlo, a nije ni moglo. To je polovica sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ne postoje umjetničke škole u svakom većem gradu kao sad. Iz tog perioda pamtim moju nastavnicu likovnog, gospođu Biseru Knežević. Ona je meni predavala likovni i glazbeni odgoj. Jednom prilikom mi je rekla da je ona bila zamjena nekome i predavala likovni samo jednu godinu, a tog drugog ili drugu ja ne pamtim. Zahvaljujući njoj ja sam eto zavolio to likovno izražavanje. Bila je u svom pristupu, nekako, drugačija. Sjećam se da smo npr. na satovima glazbenog pjevali i slušali “Hey Jude” i “Yesterday” od The Beatles. To je “Šuvarovo vrijeme”, srednja škola 4 godine. Prve dvije opći program a druge dvije strukovne. Imao sam ja neku ambiciju. Postojao je kulturno umjetnički smjer, ali samo 30 mjesta. Morali ste imati sve petice da biste se tamo ugurali. Ili biti neki “tatin sin”. I tako sam ja finuo među instalaterima za centralno grijanje. Samo sam jednu godinu u životu radio kao instalater. Možda ne bi ni tu jednu godinu da nisam bio stipendist “Metala”, odavno ugašene firme. Oni su došli u školu i nudili stipendije, koje su bile prilično visoke. Sjećam se da sam mogao fino se provodit s tom stipendijom cijeli mjesec. Međutim bili smo obavezni nakon škole se zaposliti kod njih. Poslije sam radio svašta. Nosio, montirao, prodavao namještaj, radio u građevini itd.


Kad ste otkrili puni kapacitet svog afiniteta i sklonosti prema
slikarstvu i tko Vam je pomogao da ustrajete u nakani da živite ne za umjetnost, jer to radite, nego od umjetnosti, što je puno teže, osobito amaterskom slikaru, autodidaktu?

Kako nisam upisao ništa vezano za umjetnost, ja sam potpuno prestao o tome razmišljati. Završila je škola, otišao u JNA, vratio se, počeo raditi. Plaće su bile dobre. Izlazilo se, rock koncerti, zabave, tulumi. Deset godina nisam ni crticu povukao na papiru a kamoli slikao. To je bilo daleka prošlost za mene. A onda, u praskozorje rata, u Luži se otvorila velika butiga slikarskog materijala. Jednom prilikom sam tamo ušao i osjećao se kao kad dijete uđe u butigu od igračaka. Odjednom se sve vratilo. Nakupovao sam papira, tuševa, boja, penila i počeo se doma igrati. Ali bez ikakve ambicije da se ja sad nešto s tim ozbiljno bavim. Ubrzo zatim je stigao rat. Sve se pretumbalo. Odjednom sve izgleda potpuno drugačije, prioriteti se mjenjaju, budućnost ne postoji, ili blago rečeno vrlo je neizvjesna. I kad smo se vratili doma ’92. godine našao sam one moje boje i kistove, jer kuća srećom nije bila spaljena, već samo temeljito opljačkana. Nisam našao nijedan moj rad iz tog perioda. Valjda su ovi što su pljačkali mislili da to vrijedi tko zna koliko. I tako, ja bih 4 dana na čuku a četiri doma i crtao, kratio sebi vrijeme. To je vidjela moja rodica kojoj je kuća bila izgorjela pa me je zamolila da joj nešto nacrtam da stavi na zid. To su tada bili akvarelizirani tuševi. Onda je to kod nje vidio njen susjed, pa da napravim i njemu. Zatim je Božo Mortižija krenuo u obnovu svog kafića na Grudi koji je također spaljen u ratu i zamolio me da mu nešto nacrtam da objesi na zidove u kafić. I tako je to krenulo. Ljudi su me počeli zvati da im nacrtam njihove spaljenje kuće. Ali to je još uvijek bio samo hobi. Nije tu bilo ni primisli da bih ja se s tim trebao baviti ozbiljnije.

Bizarno, ali da nije bilo rata ja se vjerojatno nikad ovim ne bih bavio. Međutim jednog dana sam odnio neke radove u Blaženka Ogreste da mi napravi okvire i tu se našla pokojna gospođa Katija Braut i predložila mi da napišem molbu i da se učlanim u njihovu umjetničku udrugu. Ispočetka nisam uopće htio pisati molbu, ali sam na kraju ipak napisao i tako postao član tadašnjeg ULIPUD a. Tu sam upoznao mnoge izvrsne slikare, iako amatere i prvi put se našao u okruženju koje razmišlja umjetnički i živi umjetnost. Nekoliko godina kasnije sam napustio tu udrugu jer se nisam želio ni mogao uklopiti u njihov način rada. Bilo je prilično nemotivirajuće, barem za mene. Svjestan toga da nemam adekvatno znanje, počeo sam kupovati knjige o umjetnosti, razne priručnike, sakupljati iskustva od kolega i učiti. To je 1998. godina. Negdje u to doba se u Konavlima pojavila Antonija Rusković Radonić. To je bilo nešto novo. Do tada se sve uspoređivalo s pok. Mijom Šišom Konavljaninom. Jednom prilikom kad smo se upoznali bio sam zatečen njenom srdačnošću. Kasnije nebrojeno puta kad sam od nje tražio bilo kavu pomoć ili savjet uvijek je rado pomagala. Ona je svakako jedna od osoba kojoj se trebam zahvaliti što se eto još bavim slikarstvom. Moje akvarela i crteže je vidjela jednim prilikom i gospođa Tea Batinić pa sam jedno vrijeme surađivao s Galerijom ARTUR koju je ona vodila.

Ona mi je napravila i jednu izložbu u prostorijama Croatia Airlinesa na Pilama. Tada se negdje rodila ideja da možda počnem samo to raditi. Slikati i od toga živjeti. 2004. godine sam napustio tadašnji posao,” socijalno, zdravstveno i redovnu plaću”, i zaputio sam se u svijet slikarstva. Danas, iz ove perspektive, bio je to pomalo nepromišljen potez. Ja sam imao sreću da su to bile godine kad je Hrvatska bila Eldorado za turiste svih vrsta. Stranci su trošili, Irci kupovali nekretnine po našoj obali. Ja sam ugrabio tada dio tog kolača, ali malo je tu bilo umjetnosti, a mnogo trgovine. Podilaziš kupcu, slikaš što on želi i tako preživljavaš.

Možete li se sjetiti da Vam je možda neki rad označio prekretnicu u osobnom poimanju sebe kao slikara koji se treba baviti samo slikarstvom?

Ne mogu reći da je neki rad bio prekretnica. Više mi se čini da su me pojedini događaji vodili prema ovome što danas radim i tko sam uopće. Postojali su u nekim momentima radovi koji su se taj trenutak činili kao nešto posebno, ali to je samo privid jer već možda slijedeći je još posebniji. Čini mi se da je više umjetnost tražila mene, nego ja nju. Ja sam samo prolazio kroz vrata koja su se ispred mene otvarala i ne sluteći gdje to vodi. Često mi ne biramo stazu nego staza izabere nas i onda smo dužni tom stazom ići do kraja.

Što su Vam najdraži motivi i zašto Vas akvarel prati na cijelom putu kao najvjerniji suradnik?

Ispočetka sam volio slikati stare kuće, iskrivljene od vremena ili možda već takve, iskrivljene, i napravljene, Stare pojate, gumna. Valjda sam podsvjesno osjećao, kroz te motive, taj dah prošlosti i prolaznosti. S vremenom sam to iscrpio do kraja. Trenutno volim slikati more. Tu je bezbroj varijacija, svaki put je drugačije. Neiscrpno je. Udarac vala i njegovo rasprsnuće svaki put je drugačije.

Volim slikat i cvijeće, nedavno sam “otkrio” ortence. Mogu bit jako zanimljiv motiv, čak i kao apstrakcija. Zašto akvarel? Mislim da se nitko ne bi smio nazvat slikarom a da nije nikad radio akvarel. To jednostavno ne može biti. Akvarel je najteža tehnika. Tu nema popravljanja. Uljanu sliku ili akrilnu možete prebojiti pa na njoj iznova raditi. Kod akvarela toga nema, ako si pogriješio, bacaj papir pa ispočetka. Korekcije su minimalno moguće i to odmah. Već slijedeći trenutak je kasno. Ali istovremeno akvarel nudi niz iznenađenja. Nikad ne znate kakav efekt će se dobiti, dobar ili loš. Vrlo ga je teško iskontrolirati do kraja. Recimo, bijela boja nije dozvoljena kod akvarela. Papir treba ostati čist na tim djelovima i on “glumi” bijelu boju. Ja sam jednostavno morao to savladati. Barem koliko mi moje mogućnosti dozvoljavaju. Stvar je u tome da morate poznavati materiju s kojom radite. Kao što stolar mora znati sve o drvu. Jednom mi je u atelier ušao jedan stariji gospodin, Englez. Samo je promatrao moje akvarele. Kasnije kad smo razgovarali doznao sam da je profesor u mirovini s neke umjetničke škole u Velikoj Britaniji. Pohvalio mi je akvarele, možda iz čiste pristojnosti. Ostali smo u u nekoj vrsti kontakta preko svemoćnog Faceboka.

Nedavno smo radeći reportažu o Villi Si u Konavlima naišli na odabir vas kao slikara čijim su slikama opremljeni interijeri te prelijepe kuće…koliko vam znače te narudžbe i šire li one glas o vama? Imate li zainteresiranih kupaca izvana ili je pretežno interes od domaćih, ljudi iz Konavala?

Najviše bih volio kad ne bih trebao raditi po narudžbi. Narudžbe sputavaju. Previše tada razmišljam o tome da zadovoljim naručitelja, a manje da stvorim lijepu sliku. Ako već mora tako, onda nastojim “nametnuti” svoje ideje što više. Najbolje je kad ja samo slikam, a netko pronađe na slici nešto što mu se sviđa i poželi je imat doma. Mada su rijetki oni koji kupuju za sebe. Najčešće je to poklon za neku prigodu. Jedino što ljudi poklone sebi je obiteljsko rodoslovlje. To sam sasvim slučajno počeo raditi. Jedna  gospođa  je došla s idejom da joj to napravim. U startu nisam imao pojma kako to napraviti da bude zanimljivo oku. Kasnije sam to malo po malo razradio i iskreirao lozu, maslinu, hrast itd.

Većinom moje radove kupuju ljudi s našeg područja, iako ih ima na svim kontinentima osim na Antartici. Prije par godina mi je došao čovjek i rekao da mu treba 20 slika za apartmane koje oprema, i da neće nikakve printeve, replike ili što već, nego orginalne slike. Da budem iskren, na prvu sam mislio da me zeza ili da želi iskamčit najpovoljniju cijenu, ali nije. Čak je bilo više od 20 slika. Samo je tražio da motivi budu naši, lokalni, vezani uz more, Cavtat, Dubrovnik, Konavle. Srećom došao je na vrijeme, par mjeseci prije zamišljenog otvaranja, tako da sam ja imao slobodu. Ja bih naslikao par komada pa ga zvao da izabere, i tako sve dok sve dok nije izabrao sve što mu treba. Što se tiče Ville Si, ja nisam ni znao da su slike za Villu. Gospođe koje su vlasnice ville bi povremeno došle kod mene i ako bi im se nešto svidjelo one bi kupile. Ili bi vidjele da sam neku objavio na mom FB profilu i zvale da im je rezerviram. Tek kasnije, kad je već bilo sve pri kraju i Villa je trebala ići u iznajmljivanje, tada smo se već i dogovarali za neke vezano za format i okvire itd. Uz taj poslovni, razvili smo i jedan lijepi prijateljski odnos, pa smo ja i supruga imali čast biti pozvani i na vjenčanje Roberta i Rozalije. Bio sam ugodno iznenađen, i naravno da sam tu priliku iskoristio da im kao svadbeni poklon naslikam crkvu Sv.Vlaha, jer u njoj su se upoznali i kasnije vjenčali. 

Svaka slika koja se udomi, na bilo koji način širi glas, dobar ili loš. Svojim potpisom stojim iza tog rada. Naravno uvijek želite da je glas dobar. Ukusi su različiti i nekima je važno samo da oni prepoznaju što je na slici dok drugi traže i nešto više. Nastojim da ne budem banalan, da pokušam koliko mi um i ruke dopuštaju proizvesti barem nagovještaj umjetnosti. Koliko god se možda čini lako, vrlo često i nije. Kod likovnog djela ima problema koje moraš riješit kao i u životu uostalom. U svakom slučaju lijep je osjećaj kad se netko iskreno oduševi s nečim što napravim. Taj osjećaj je nenaplativ. To je onaj pravi motiv koji tjera dalje. Trgovci možda ovo neće razumjeti, ali oni koji prave umjetnost hoće, često je taj osjećaj puno vrjedniji nego novac koji ste dobili za svoj posao.

Je li u Vašoj obitelji i prije Vas bilo kreative?

Koliko znam, nije u obitelji bilo nekoga sklonog slikanju. Ali tko zna. Tko je u prošlosti mario za to, bilo je važno preživjeti, a ne tamo nešto “mazat”. Ustvari, svatko je kreativan. Stvoreni smo da budemo kreativni. Jedan dio mozga je rezerviran za kreativnost, međutim, zbog načina života i odgoja, a i obrazovanja, koje ne potiče kreativnost, prevladala je ova “razumska”. Uostalom pogledajte djecu u vrtiću. Svi su nevjerojatno kreativni, pravi mali umjetnici. Ali kad počne škola, gotovo. Samo talent nije dovoljan, zvuči kao otrcana fraza, ali je to istina. Treba stalno raditi. Stalno održavati tu vezu između oka, mozga i ruke. Jednom mi je slikar i kipar Ivanović, kad sam se sasvim slučajno s jednim prijateljem zatekao kod njega u ateljeu, rekao da je slikanje kao i pucanje trice u košarci. Milijun puta opališ na koš da to postane rutina. 

Rekli ste prije nekoliko godina u jednom intervjuu kako vam je želja samostalna izložba… kojim biste se motivima najradije predstavili publici?  

Davno je trebala bit ta samostalna. Spomenuo sam prije da se bila ta jedna samstalna i održala, davne, mislim 2002., i ne sjećam se više točno. Nikad nisam “spreman”, nikako da skupim dostatan broj po mom sudu zadovoljavajućih slika. Od prije 6 ili 7 godina, član sam DULU, dubrovačke udruge likovnih umjetnika. Mi imamo po pet, šest skupnih izložbi godišnje. Te su izložbe na vrlo visokom umjetničkom nivou s obzirom da smo većina amateri iako ima i akademski obrazovanih slikara i slikarica, naročito mlađe generacije. U prosincu ćemo imati vrlo zanimljivu izložbu u Lazaretima. Tema je vrlo neobična i bit će u medijima najava kad sve bude pripremljeno. Veći dio tih izložbi je žiriran od strane eksperata i autoriteta u struci, akademskih slikara ili povjesničara umjetnosti. Nekad slika i ne prođe. Tako da na taj način kompenziram nedostatak samostalnog izlaganja. Nadam se da ću ipak u skorije vrijeme i samostalno izlagati. A čime se predstaviti, ne znam, možda neki morski krajolici na neki drugačiji način. Vidjet ćemo.

Koliko Konavle, kao kraj u kojemu živite utječe na Vaš umjetnički
rad?

Svakako utječe dosta. Tu me ljudi manje više poznaju, ja poznam ovaj mentalitet, dio sam ovog mentalnog sklopa. Tu se osjećam sigurno u svojoj koži. Definiran sam svojim okruženjem Ne odlučujem se lako izaći iz te zone komfora pa se ponekad uhvatim kako, ustvari, recikliram jednu te istu stvar. Volio bih kad bi to bilo drugačije.



Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA