Richard III jedna je od prvih Shakespeareovih drama u kojoj se prepoznaje rukopis budućeg velikog dramatičara. Tematizira mehanizme loše vlasti, samovolju vladara, pojedinca koji je na sve spreman da bi se domogao pozicije moći, a još više stavlja naglasak na okolinu koja mu zbog pasivnog pristajanja neko vrijeme to i omogućuje. Drama nije izvođena na hrvatskim pozornicama često, možda zbog krvavosti tematike koja je uvijek aktualna u prikazivanju cinizma, prijetvornosti i manipulacije kao osnovnog mehanizma vlasti, pretvarajući naslovno lice Richarda III u sam arhetip zla. Nastala je prema britanskim povijesnim kronikama, obrađuje tematiku stvarnih vladara i događaja za vrijeme Rata dviju ruža, tridesetogodišnjeg sukoba dvaju ogranaka kraljevske dinastije Plantagenet, York i Lancaster, za englesko prijestolje.
Napisala: Petra Jelača
U Tauferovoj režiji predstava je smještena u povijesno vrijeme dvoraca kojemu Lovrjenac pravi izvrstan okvir, premda je pretvoren u pozornicu zbivanja, a ne u dvorac sam, što mu je u kazališnoj povijesti bila funkcija. Scenograf je Branko Hojnik, a oblikovatelj svjetla, koje se režijski nekoliko puta namjenski okreće prema publici, je Tomislav Maglečić.
Novi prijevod teksta potpisuje Andy Jelčić, vrlo svjež i suvremen, dok službeni dramaturg nije potpisan, ali za zaključiti je da su songovi Mate Matišića imali ulogu u redateljevoj adaptaciji teksta.
Komentar koji njegovi songovi preuzimaju, a sam ih izvodi, u otvorenoj, slobodnoj maniri, na duhovit i svima razumljiv način, uvode gledatelja u dramu, njezine interpretacije, reperkusije, ali je, što je i najvažnije, dovode u eksplicitan dodir sa suvremenošću. Ima u njima nešto od karaktera dvorske lude koja se o svemu usudi pjevati, no ipak, sve ostaje u okvirima suvremenog duhovitog komentatora s električnom gitarom, a osim songovima, radnju prati zajedno s glazbenicima Damirom Josipovićem i Darkom Terlevićem, energičnim glazbenim brojevima, koji joj izvrsno pristaju i potcrtavaju je.
Redateljska rješenja su zaokružena, strukturalno jasna, scene pamtljivo i naglašeno vizualno izrežirane. Namjerno su pompozni, ali i povijesno realistični prikazi dvorske svite koja se pojavljuje svako nekoliko, jer je osnovna tema prikazivanje i propitivanje mehanizma vlasti, ali i proizvodnje pristanka podanika, jer bez toga vlasti ne bi ni bilo. To su i jako lijepe, vizualno dojmljive slike, režirane po principu živih slika, prema scenariju prikaza dvorskih svita s poznatih platana starih majstora.
Jedna od tema koju kroz songove spominje narator i komentator radnje Mate Matišić, kako tijelo utječe na psihu, ogleda se, osim u motivaciji Richardovog lika, i u predimenzioniranosti kostima. Pomno promišljeni, stilizirani povijesni kostimi bitno karakteriziraju predstavu, jer je kroz namjerno paunoliko oponašanje elizabetinske slike svijeta odnosno dvora, kostimograf Alan Hranitelj dao i komentar slike vlasti – prenaglašene i prevelike u vlastitim očima, a opet teške za nošenje, micanje i za scensku igru. S primjesama devetnaestostoljetnih elemenata, s puno kože i šiljaka, te aluzijama na darkere i heavy metal poklonike, okarakterizirali su tamu i zlo kojim se predstava bavi.
Kako ovakvoj redateljskoj koncepciji i priliči, nosiva snaga predstave su uloge koje su glumci ovdje zaista i napravili. U prvome redu to je mladi glumac Filip Vidović koji je uspio izgraditi jednu od zahtjevnijih uloga u šekspirijanskom repertoaru. Nimalo lak zadatak interpretiran s lakoćom, jasnoćom, dosljednošću, portret lika koji se zna savršeno pretvarati ali i biti savršeno iskren i postojan kada je u pitanju zlo, baš kao njegov arhetip. On je mladi vladar, rođen invalidan, obilježen, Shakespeare kaže nakazan: ima grbu, vuče jednu nogu, ruka mu je usahla. Od svih oduvijek odbacivan, jedinu realizaciju nalazi u zločinu, u prelaženju svih mogućih granica ljudskosti da bi došao do vlasti i trajno je osigurao. Uvjerljiv i neposredan, dječački izobličenog lika, stvorio je zaista pamtljivog Richarda III.
Ansambl obiluje izvrsnim kreacijama, poput one Igora Kovača u ulozi Vojvode od Buckinghama, Dušana Bućana kao grofa do Derbya, ironijski do maksimuma profiliranog Marinka Leša u ulozi Lorda Hastingsa, te kora nesretnih kraljica koje proklinju, predvođenih Margaretom u izvedbi Helene Minić.
Kraljica Elizabeta Ane Begić Tahiri posjeduje uobičajenu čvrstinu svojstvenu njezinu glumačkom rukopisu, ali i ljudskost i krhkost u situacijama neopisive boli; Mirta Zečević nesretna je majka Richarda III koja ga na kraju proklinje, a Iva Jerković Oreški kraljica Ana, prisiljena da mu postane suprugom, nijema od situacije na koju je primorana.
Ironija lakoće ubijanja i lakog zaborava savjesti koja se sporadično javlja kod ubojica, dolazi do izražaja u ostalim muškim ulogama ansambla, a svi su dio dvorske svite koja tvori cjelinu ove predstave i niza njezinih pamtljivih slika, primjerice, kada duhovi umorenih progone Richarda u snu. Tu je i slika nadbiskupa jorkširskog, igra ga Ivan Colarić, koji sa zlatnom mitrom blagoslivlja dvorske zločine, te Gorana Grgića u dvostrukim ulogama, kralja Edvarda IV i Vojvode od Clarencea. Žive dvorske slike svakako upotpunjuju kraljevski brat i sestra, dječak i djevojčica, Tomo Matijević i Lara Šincek.
Redatelj Vito Taufer nije radikalno dramaturški zadirao u Shakespeareov tekst – odlučio ga je čitati u povijesnom kontekstu, prepustivši dramaturšku funkciju osuvremenjivanja korskom komentaru songova i benda predvođenih Matom Matišićem, i time je napravio dobar redateljski potez, jer netremice pratimo lica i radnju koja nam postavlja povijesno zrcalo, kako bismo se suočili s uvijek istim i uvijek aktualnim procesima preslagivanja vlasti i moći.
I što je još važnije, a nadam se da će kroz bogati sloj lijepih povijesnih kostima jasno doprijeti do publike: ne smijemo zaboraviti, da dok se mi penjemo na Lovrjenac gledati predstavu, suvremeni Richardi ubijaju djecu svojih podanika, u velikim brojevima, na nekoliko otvorenih ratnih žarišta u svijetu. I zato je ovaj naslov odličan repertoarni odabir.
