Romano Nikolić, Dorotea Šušak: Kuća je velika, ne može se ona nosit, u produkciji Kazališta Marina Držića
Posljednjih nekoliko produkcija udruge Arterarij, osnovane 2015. godine, u režiji Romana Nikolića te dramaturgiji Dorotee Šušak, naročito ”Kućica za pse’ i ‘Lijepi interijeri’, postigle su izniman uspjeh kod publike i kritike, te privukle pažnju kazališne javnosti, označivši Arterarij kao važno mjesto na hrvatskoj kazališnoj mapi.
Napisala: Petra Jelača
Stoga je bilo više nego zanimljivo pogledati rezultate njihova rada u produkciji dubrovačkog Kazališta Marina Držića; prva im je to zajednička suradnja s ovom institucijom u funkciji redatelja i dramaturginje. Tema rata provlači se i ovom predstavom, kroz nešto omekšano, poetsko, mjestimično i melodramatsko tkivo.
U nešto širem smislu ostaju u domeni bavljenja marginaliziranim društvenim skupinama kroz dokumentaristički pristup temama i materijalima. Ovoga puta tema je demencija i zaborav, te oboljeli od Alzheimerove bolesti, mahom osobe starije životne dobi.
U procesu rada kreću od prikupljanja dokumentarnog materijala kroz suradnju s građanima, koji su s njima podijelili vlastite uspomene iz svakodnevnog života, svoje osobne priče, a sve su se događale na uvijek istim prepoznatljivim mjestima unutar Grada.
Predstava je smještena na komornu pozornicu, karakterističnu za Arterarijeve produkcije, na centralnoj pozornici Kazališta Marina Držića tako da publika dolazi na scenu i sjedi oko izvođača, čime se postiže atmosfera bliskosti, a doslovna, fizička blizina glumcima olakšava rad, omogućuje im snažno emotivno poniranje i dijeljenje s publikom.
Dramaturške se silnice teksta predstave stvaraju oko obiteljskog narativa, simulacije svakodnevnih situacija, tematiziranja prošlosti kroz sadašnjost.
Glavni odnos ipak je u sadašnjosti, onaj majke, Mirej Stanić, i sina, Edi Jertec. Kroz izvedbeno portretiranje njihovih svakodnevnih situacija ubrzo se na sceni formira lice Mirej Stanić u mladosti, u izvedbi Nike Matušić. Obje će biti na sceni do kraja izvedbe, potcrtavajući relativnost ali i protok vremena. Kao slika, eho iz prošlosti, pojavljuje se njezin suprug, u interpretaciji Nikole Radoša. Važna je karika i snaha, Angela Bulum, i njezina priča o tome kako je upoznala svog muža, kako su se zavoljeli, kako je pristala da njegova dementna majka počne s njima živjeti. Kroz stalnost bivanja na sceni Mirej Stanić dobiva se slika sadašnjeg i prošlog vremena, ali i ono najvažnije: u njezinoj se izvedbi vidi sve što je do sada proživjela, a nije verbalizirala, ali nam je unutarnjom proživljenošću dala do znanja da postoji.
Njezina prisjećanja tek u drugoj polovici predstave, pred kraj, dramaturški točno postavljeno za tempo ove predstave, donose traumu u pozadini demencije: njezin muž poginuo je u ratu. Stalnom emotivnom prisutnošću i predanošću na sceni Mirej Stanić zaista je glumački ispunila centralno mjesto ove predstave. Scena rata, pogibije muža i njegovog prijatelja (Nikola Vicić) iz mladosti, prikazana je plastično, realistično, brutalno; posve kontrira poetskom tonu ljubavne priče i važan je moment predstave jer označava kolektivnu traumu zajednice. Edi Jertec u ulozi sina, našao je točku u svom glumačkom biću, koja je, na tragu rada u skupno osmišljenom kazalištu, locirana u njegovo osobno životno iskustvo. Nismo do sada imali priliku gledati Edia Jerteca u ovakvom glumačkom izdanju koje je iskreno, povezano s njegovim osobnim iskustvom, točno i glumački jasno. Jasna Jukić kao susjeda i prijateljica postojana je, prisutna, svakodnevna potpora i tu je nosivu dionicu ove scenske melodije odlično iznijela. Scenografija i kostimografija Zdravke Ivandije Kirigin karakterno prati sva lica te stvara intimnu, emotivno nabijenu atmosferu, kao i skladana glazba Irene Popović Dragović, dizajn svjetla Lane Nežmah, te koreografija Linde Valjalo.
Kontrast rata i poetičnosti, a ponajviše jak emotivni rad predstave u koncentriranim i vrlo intimnim glumačkim izvedbama, ostavlja jak i dugo pamteći učinak na publiku, naročito dubrovačku koja nije navikla na ovakav tip predstava. Možda i zbog rada u okviru kazališne institucije, ali prvenstveno rekla bih uvjetovani prikupljenim dokumentarnim materijalom, Dorotea Šušak i Romano Nikolić ispričali su nam priču o Dubrovniku, o promjenama, o narušavanju ritma zajednice, o razarajućim posljedicama rata bolnima toliko da se o njima inače ne govori, ili se izbjegava govoriti. One ostaju zatvorene u četiri kuhinjska zida, tamo gdje ih nitko ne vidi i ne čuje. Tim više je emotivni učinak predstave važan za lokalnu zajednicu, ima oslobađajući efekt na publiku nenaviklu na scensko izlaganje neugodnih tema, na stanovništvo malenog grada gdje je potiskivanje nereprezentativnih sadržaja dio svakodnevnog funkcioniranja.
Jer, ‘Kuća je velika, ne može se ona nosit’ – skriveni tereti često postaju preteški.
I najposlije, ova predstava upravo je dragocjeno iskustvo za ansambl Kazališta Marina Držića, jer ovakav autorski, skupno osmišljeni način rada nastao iz dokumentarnog materijala otvara mogućnost za glumačko istraživanje, glumačko suautorstvo te otkrivanje mnogih do sada neiskorištenih potencijala.
