U prostoru Dominikanskog samostana u četvrtak 21. svibnja 2026. otvorena je izložba „Milost“ autorice Žane Bajić u organizaciji udruge Et Ješua. Izložbu je otvorio pater Stipan Jurič, a na otvaranju su uz autoricu svojim glazbenim prinosom sudjelovali Aljoša Lečić, Ani Stjepanović i Erika Kesovija.
Žana Bajić završila je Assenza Art Academy te je članica HULU Split i predsjednica Hrvatskog društva umjetnika Nanael. Sudjeluje na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a „Milost“ je njezina 22. samostalna izložba.
U prigodi otvaranja pater Stipan Jurič podsjetio je na Svetog Luku Evanđelista koji je prema jednoj jeruzalemskoj predaji naslikao prvu sliku Djevice Marije s Isusom te istaknuo kako su slike Žane Bajić „njezino duboko osobno svjedočanstvo“ kojim ona kroz slikarski medij „izražava ono što riječi ne mogu dočarati i objasniti“.

Govoreći o svom nadahnuću i nastajanju slika za ovu izložbu autorica je kazala: „Izložba ‘Milost’ nastala je iz trenutka kad sam bila na rubu života, kad sam priključena na respirator, osjetila dah nestajanja, ali i tiho prisustvo Milosti koja me sačuvala. Taj trenutak katarze nije me ostavio istom. Vratio me stvaranju s novim pogledom i umjetničkim izričajem: željom da slikam ženu kao Božansko biće, majku i svetost.“
Naziv izložbe upućuje nas na jedan od temeljnih pojmova kršćanske duhovnosti – na Milost kao Božji dar čovjeku, izraz Božje ljubavi i blizine koja nas osnažuje, liječi i preobražava. Milost nije tek apstraktna ideja ili teološki pojam, nego živo iskustvo susreta s Bogom koje vjernik može prepoznati u trenucima kušnje, patnje, obraćenja, ali i u svakodnevnim iskustvima nade, mira i zahvalnosti. Milost djeluje tiho i nenametljivo, a njezini se plodovi očituju u obnovljenoj vjeri, unutarnjoj snazi i sposobnosti da se život promatra novim očima.

U tom kontekstu ova izložba nije samo likovna prezentacija nego je i osobno svjedočanstvo autoričina iskustva života, patnje i duhovne obnove. Slike nastale nakon iskustva bolesti i suočavanja s vlastitom krhkošću progovaraju o čovjekovoj ranjivosti, ali i o nadi koja se rađa iz povjerenja u Božju prisutnost. Kroz motive žene, majčinstva, svjetla i svetosti autorica nastoji prikazati ljepotu života promatranog kroz prizmu milosti – one koja podiže, obnavlja i otvara prostor novom početku.
Izložba tako poziva i na osobno promišljanje o trenucima u kojima smo i sami mogli osjetiti djelovanje milosti – onoga tihog, ali snažnog dara koji mijenja čovjeka iznutra i otkriva dublji smisao njegova života.








