22.8 C
Dubrovnik
Utorak, 21 svibnja, 2024
NaslovnicaLifestyleIvica Hajdić: Neka naš Grad bude primjer, zabranimo mobitele u svim osnovnim...

Ivica Hajdić: Neka naš Grad bude primjer, zabranimo mobitele u svim osnovnim školama

Profesor Ivica Hajdić ususret novoj školskoj godini napisao je osvrt na korištenje mobitela u osnovnim školama i štetu koju buljenje u ekrane, umjesto igre uživo, nanosi našoj djeci. On predlaže da Dubrovnik postane primjer drugim gradovima u Hrvatskoj i već od ove godine potpuno zabrani upotrebu mobitela i pametnih satova u učionicama i tijekom velikog i malih odmora. A zašto? Saznajte u njegovom osvrtu, koji prenosimo u cijelosti.

Petar je urlikao i bacao se po podu dok mu je mama čupala mobitel iz ruka. Nije ga bilo briga niti imalo sram što je ispred škole.

Ana je cijeli šesti razred svaki odmor koristila za snimanje nekih gluposti s prijateljicama, i to redovito objavljivala na tik-toku.

Bucmastu Ines su snimali dječaci iz 5.C kako jede veliki sendvič i ismijavali je mjesecima u jednoj od grupa. Taj je video imao najviše lajkova. Stručna služba je tek iduće godine za to doznala, a u Ines se uvukla velika nesigurnost i tuga koja je pratila godinama.

Petra ide drugi razred i nema mobitel pa su joj se cure rugale da je jadna jer one imaju najnovije mobitele i redovito se fotografiraju s onim patkastim osmijehom. Petra se osjećala tužno i izopćeno. I ona je željela mobitel, ali su njeni roditelji rekli da je to suludo za nekoga od osam godina.

Stjepan je svaki test iz matematike, engleskog i kemije fotografirao, i dijelio kroz razne grupe i pri tome ismijavao „glupe profesore koji ne kuže foru s pametnim satom“.

Nekad su se djeca igrala i gledala oči u oči preko odmora, danas su im oči uglavnom uprte u ekrane.

Mnoge su zemlje shvatile štetnost i posljedice mobitela, koje tek izlaze na vidjelo, u osnovnim školama posebno, i u potpunosti su ukinule pravo nošenja mobitela i pametnih satova za vrijeme nastave, ali i za vrijeme odmora.

I sve je veći broj zemalja sa zabranom. Znanstvena istraživanja pokazuju da se nakon zabrane djeca više druže, ostvaruju socijalne kontakte, pomažu jedni drugima, smiju se, društveniji su, koncentriraniji i smireniji. Sretniji su.

Dolazi vrijeme kad će nastupiti apsolutne zabrana nošenja mobitela u razrede osnovnih škola globalno gledano, samo je pitanje trenutka.

Svaki početak školske godine je prilika za nešto bolje. Bilo bi poželjno da se konačno zabrani nošenje i upotreba mobitela u apsolutno svim našim dubrovačkim osnovnim školama unutar učionica (osim kad zdravstvena potrebe ili neke druge okolnosti to zahtijevaju) i da se to definira školskim pravilnicima, aktima, čime god, ali i jasno definiranim sankcijama oko nepridržavanja unutar školske zgrade. Ali ne samo formalno i deklarativno, kao što je do sada bilo, nego odlučno i dosljedno, tako da nastavnici i profesori konačno prestanu biti detektivi mobitela, kako bi učionice bez mobitela postale realnost i normalnost, a mobitel u učionici tek možebitni izuzetak.

Da ih barem kroz par školskih sati sačuvamo od imaginacije, zatupljenosti i površnosti koja ih dehumanizira. Našu djecu, umjesto nas, odgaja tik-tok, snapchat i instagram. Uz sve blagodati i prednosti virtualnog svijeta, tako mala djeca ne mogu i ne smiju toliko toga besmislenog konzumirati bez ikakve kontrole, nadzora i selekcije.

Da su roditelji djelomično svjesni posljedica za djecu ranog konzumiranja svijeta odraslih, vjerujem da bi se makar borili srčano za dobro svoje djece.

Ovdje ne pišem o mobitelu kao funkcionalnoj i operativnoj potrebi, pojednostavljivanju dijeljenja nastavnih materijala, potrebi roditelja za organiziranjem djeteta i njegovih obaveza, što je normalno i poželjno (da me ne bi netko krivo razumio), nego o mobitelu koji se 98 % koristi za besmislenost i površnost, i koji tiho i bez pitanja krade dječju dušu, jer djeca ne znaju gdje je granica, ako im je niste pokazali, ako ih niste opomenuli i zaustavili.

Kada govorimo zabrani nošenja mobitela u učionice, potrebno je naravno da se naprave pretinci u našim školama, što zasigurno nije veliki trošak, gdje bi se odlagali mobiteli na početku dana i gdje bi ih učenici uzimali na kraju škole.

Naravno da se kao uzori djeci i svi profesori jednako pridržavaju pravila o nekorištenju mobitela za vrijeme nastavnog procesa.

Sjetimo se samo, prije nego što rečemo „ma ne može se to, to je nemoguće“, koliko nam je bilo nezamislivo, prije nekoliko godina, vezati se pojasom u autu, staviti kacigu, ili ne pušiti u kafiću, restoranu, autobusu. Danas se svi najnormalnije toga pridržavamo automatizirano. Možemo, ako zaista želimo!

Za promjene treba hrabrost, a za hrabrost treba odlučnost, dobra volja i jasan cilj. Siguran sam da bi se u suradnji s većinom roditelja, koji bi bili za, i s motiviranim nastavnicima i učenicima, koji trebaju strukture i pravila, ostvarili ono što će kroz par godina biti zabranjeno.

Ove će generacije djece podnijeti najveći teret ekranizacije u kognitivnom, emocionalnom i psihosocijalnom aspektu, zato je potrebno djelovati sad. Odmah. Rajt nau.

Još od vrtićke dobi roditelji guraju mobitel u ruke djeci da bi u miru popili kavu ili obavili spenzu, jer je već stasala generacija virtualno ovisnih roditelja, tako da već imamo začarani krug.

Djeca ovisnički razvijaju potrebu za hormonom sreće koje im daje virtualni svijet i žele još, još i još. Anksioznost, razni poremećaji u ponašanju, izrazita razdražljivost, slabovidnost, deficit pažnje, smanjene govorne kompetencije, smanjena kognicija, motorički razvoj, asocijalnost, manjak empatije…samo su neki od simptoma uzrokovanih ekranom.

Nažalost mnogi, puno opasniji, simptomi i posljedice pokažu svu brutalnost ekrana puno kasnije.

Djeca se mogu voljeti jasnim pravilima i preuzimanjem odgovornosti. Vrijeme je za hrabre i odlučne odluke.

Neka naš Grad bude primjer ostalima u Hrvatskoj i s početkom nove školske godine napravimo makar taj mali pozitivni pomak u našim osnovnim školama, koji bi mnogoj djeci vratio osmijeh duše koji im je ukraden onim nestvarnim, nerealnim, neopipljivim svijetom. Iščupano im je ono dječje u njima nekom bezdušnom iluzijom.

Neka škole Dubrovnika postanu „lokomotiva dobra svim našim školama“ koja vraća dječju igru preko malog i velikog odmora bez buljenja u ekran.

Sačuvajmo dignitet škola i zdravlje naše djece. To smo dužni našoj djeci. Dajmo im šansu.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA