“Danas ne ispraćam samo svoju majku, najdivnije biće koje je krasilo ovaj svijet u svojoj punoj snazi i sjajnom zdravlju treće dobi. Danas se suočavam s tišinom koja boli i težinom pitanja na koja neumorno tražim odgovore. U trenucima kada bismo trebali osjećati najveću sigurnost, podsjetili smo se koliko je život krhak i koliko je važno da kao društvo ustrajemo u pažnji i odgovornosti jedni prema drugima. Teško je prihvatiti da se jedan blistavi život može ugasiti u trenutku nepažnje, ostavljajući nas da preispitujemo vrijednosti koje kao zajednica dijelimo.
Bila je starosjedioc dubrovačkog Gruža i starosjedioc Cavtata, pripadajući obiteljima koje su pedagogijom, edukacijom, finim odgojem i pomorstvom dokaz da se prave vrijednosti u čovjeku prvo doma stiču.
Cijeli Dubrovnik gubi, ne samo moj dom!
Bila je humanistica, zaštitnica čovjeka i životinja, najbolja majka što se poželjeti dade – ne samo meni, nego svima koje je učila. Bila je Svjetionik koji je svijetlio pojavom, riječju, djelom i primjerom.
Podučila me ljepoti, sunčanosti, dobroti, ustrajnosti, izdržljivosti, herojstvu, trpljenju, etici, domoljublju, dubrovačkom jeziku, dala mi glazbu koja mi je prvi materinji jezik. Naučila me radu, praštanju, ljubljenju, ljubavi, nježnosti, brizi, pažnji, smijehu, osmijehu, pravdi. Podučila me i da je u najvećoj boli moguće grliti. Tako je one kobne noći, gubeći svijest, blago podigla prvo jednu pa drugu ruku, želeći me još jednom obujmiti svojom beskrajnom ljubavlju, smionošću i blagošću. Taj zagrljaj nosim kao svoj vječni štit.
Hvala mnoštvu divnih ljudi što je toliko vole. Pretužnog srca zahvaljujem vam svakome ponaosob.
S Bogom, najdraža moja. Tvoja pravda i tvoja svjetlost ostaju moja najvažnija misija i Svjetionik.
Tvoje sve,
Ivana Marija i Toni”, napisala je dubrovačka pijanistica i pjesnikinja, Ivana Marija Vidović.
