Prvi tjedan nove školske godine je iza nas. Najuzbudljiviji, a ujedno i najizazovniji zasigurno je bio prvašićima i njihovim roditeljima. Najmlađe učenike OŠ Lapad u produženom će boravku od ove godine voditi tri mlade učiteljice – Dora Milošević, Ivana Violić i Andrea Sentić.
Kako izgleda jedan tipičan dan u produženom boravku, koje izazove donosi, kako i što se s djecom radi te koje bi vrijednosti željele usaditi ovoj i budućim generacijama učenika, otkrile su nam u razgovoru.
I dok su Dora, čija je baka također bila učiteljica, i Andrea od malih nogu znale da žele biti učiteljice, Ivana je odluku o svom karijernom putu donijela tek na kraju srednje škole.
„Ne možete raditi ovaj posao ako u sebi ne nosite ljubav prema njemu i prema djeci. Imala sam i super učiteljicu, učiteljicu Patriciju, koja me potaknula prema ovom zanimanju, a s kojom danas dijelim 1. d razred. Ona je u jutarnjoj, ja u popodnevnoj smjeni“, priča Andrea.
Nakon nekoliko godina rada u osnovnom školstvu, od radnih mjesta asistenta u nastavi, nestručne i stručne zamjene u razrednoj nastavi do rada u produženom boravku, učiteljice su ove godine dobile “svoje” razrede u produženom boravku. S njima će, i to kao prvašićima, provesti njihove prve dvije godine osnovnoškolskog obrazovanja.
„Djeca u produženom boravku izvrše sve one obaveze koje imaju u danu, a koje bi inače radili doma. Raditi u produženom boravku je izazovno jer moramo misliti na sve potrebe djece. I uvijek se sve odvija spontano, nikad ne možemo dan detaljno planirati. Djeca su u školi od 8 do 16:30. Sve ovisi o njihovom umoru, količini domaćeg rada koji imaju. Sve određujemo u hodu kako bi oni bili zadovoljni i odradili ono što trebaju, ali da bismo i mi bile zadovoljne“, opisuje Andrea.
„Kada bismo govorili o savršenom danu – prvo bismo se igrali, bilo na školskom igralištu ili u učionicama, onda ručali i nakon ručka krenuli s obrazovnim dijelom produženog boravka, nakon čega bismo prolazili nešto na čemu želimo dodatno raditi. No, to gotovo nikad nije tako, već im se maksimalno prilagođavamo, pogotovo ovih prvih školskih dana kad nakon opuštenog ljeta budu jako umorni“, ističe Dora.
I upravo je tako ovim novim generacijama lapadskih prvaša protekao prvi tjedan škole – u igri i međusobnom upoznavanju. A za što jednostavniju prilagodbu djece na prijelaz iz vrtića u školu, novu okolinu, obaveze i prijatelje potrebno je puno razumijevanja i vremena da im se sve to slegne, savjetuju učiteljice.
„Najviše radimo na tome da se oni upoznaju, da se osjećaju sigurno i prihvaćeno, da steknu povjerenje u svoje nove prijatelje i u nas. Taj prijelaz im onda uglavnom ne padne tako teško“, govori Andrea.
„Nekad mi se više čini da su roditelji ti kojima teže padne prijelaz iz vrtića u školu. Roditelji su ti koji su više pod stresom, a sve samo treba polako i s vremenom će se prilagoditi“, naglašava Dora.
A djeca su zapravo, tvrde učiteljice, uzbuđena zbog polaska u školu. U razredu učiteljice Ivane svi su složni – bolje im je u školi nego u vrtiću.
„Cijelo ljeto su pričali o školi i jedva su dočekali da vide tu školu, učionice, učiteljice. Oni su sad veliki, pogotovo oni čija braća i sestre još uvijek idu u vrtić“, priča Ivana, uz smijeh kojem su se pridružile i Andrea i Dora.
Iako rad s najmlađim uzrastima iziskuje puno strpljenja, nagrađuje dječjom iskrenošću i toplinom.
„Dođu pa nas zagrle, dijele s nama sva svoja iskustva. Ono što je možda najzahtjevnije je stvoriti pravu atmosferu u razredu. Ne smijemo u početku biti prestrogi, a niti preblagi. Ne želimo da na prvu razviju negativan odnos prema školi. Ono što želimo je kreirati im poticajnu atmosferu, a upravo je u razredu s velikim brojem djece to i najteže postići jer svatko od njih ima neke svoje potrebe i želje. Ali bez obzira na sve to, prekrasno je s njima raditi“, govori Ivana, a Dora dodaje da je lijepo sudjelovati u njihovim prvim školskim iskustvima.
U svakodnevnom radu od iznimne im je važnosti, suglasne su, komunikacija s učiteljicama razredne nastave, kao i iskusnijim kolegama i kolegicama te stručnim suradnicima. Oni im prenose koje su gradivo djeca na nastavi obrađivala, na čemu treba posebno raditi, što treba dodatno vježbati, ali i je li tog dana bilo kakvih drugih problema ili okolnosti koje bi učiteljice u produženom boravku trebale znati.
„Mi koji smo tek ušli u obrazovni sustav dođemo u škole s novom energijom i idejama, a te naše ideje ne bi bile izvedive bez iskusnijih kolega. Naša mladenačka energija i njihova iskustva koja s nama nesebično dijele – to je dobitna kombinacija za uspjeh. Uvijek volim čuti povratnu informaciju, bila ona pozitivna ili negativna, kako bih znala kako radim i što trebam poboljšati“, govori Ivana.
Iako produženi boravak nije obavezan, velika većina, bolje rečeno gotovo svi lapadski prvašići, u njega ide.
„Iz generacije u generaciju povećava se broj učenika u produženom boravku. Većina roditelja radi, a i bake i djedovi su sve mlađi. Djecu nema tko čuvati, sve je u odnosu na vremena kad smo mi išle u školu drugačije, ubrzanije… Sve je više djece u produženom boravku i u drugim gradskim školama. Produženi boravak dosta olakša roditeljima, ali netko od nas ne voli da se produženi boravak gleda iz te perspektive, da je to samo čuvanje djece. Produženi boravak je puno više od toga, postoji plan i program rada“, ističe Ivana uz odobravanje kolegica.
Ubrzani životni ritam i tehnologija, na koju se u svakodnevnom životu sve više i više oslanjamo, unijeli su promjene i u učionice, pogotovo u usporedbi s prijašnjim generacijama.
„Danas gotovo svako dijete u razredu ima pametni sat, ako već nema i mobitel. Naravno, pravilo je da nema javljanja dok traje sat, tek kad se izađe iz učionice. Dobro je što se mogu javiti roditeljima, ali su dosta manje samostalni“, navodi Dora, dok Andrea ističe sve veći problem manjka pažnje kod djece.
„Oni su navikli na kratke videe od 10 do 30 sekundi koje gledaju na raznim društvenim mrežama. Nakon tri minute nekog videa koji im mi u razredu pustimo njima bude dosadno, stoga moramo stalno mijenjati aktivnosti kako bi oni zadržali fokus“, govori Andrea, a Ivana naglašava da bi roditelji djeci trebali ograničiti vrijeme koje provode na ekranima.
„Tehnologija sama po sebi nije loša, ima jako puno prednosti i može se koristiti i u edukativne svrhe, ali neke granice djeci ipak treba postaviti. Na primjer, preko tjedna mogu koristiti mobitel 30 minuta dnevno, a vikendom nešto duže. Bilo bi jako dobro izbjegavati da dijete cijelo popodne ima mobitel u rukama, a roditelji bi svakako trebali i nadzirati aktivnosti djece na internetu“, smatra Ivana, na što Dora dodaje da se djeca moraju igrati i s drugom djecom te da je jako dobro da dijete tu i tamo osjeti da mu je dosadno kako bi samo osmislilo čime će se zabaviti i tako razvilo svoju kreativnu stranu.
Ovih dana Dora, Ivana i Andrea preuzele su svoje prve generacije lapadskih prvaša. S njima će biti do kraja drugog razreda. A ono što im je najbitnije nisu ocjene i školski uspjeh kao takav, već da se ti razredi i dalje drže zajedno, da i dalje ostanu prijatelji, da se međusobno poštuju i da nitko među njima niti u jednom trenutku ne ostane izostavljen.
„Koliko god mi podučavamo djecu, toliko, ako ne i više, mi učimo od njih. Koliko god mi damo njima, oni nam to višestruko vrate. Oni nama pružaju toliko ljubavi, topline, sreće. To je bit cijelog našeg posla – da mi učimo od njih. Sve teške dane, a kojih ima, sve zaboravimo kad vidimo da su oni sretni i da su nešto naučili. Kad vidimo da su oni prijatelji, da se oni slažu, tad smatram da sam u svom poslu uspjela. Kad mi se sad već starije generacije, koje su prošle kroz moj razred, na hodniku jave, meni bude srce kao kuća. Mi smo u njihovim očima, dok su ovako mali, toliko bitni i toliko važni, i to je nešto što također moramo osvijestiti. Najvažnije nam je da razviju osjećaj empatije i zajedništva i da izrastu u dobre ljude“, istaknula je za kraj našeg razgovora Andrea.
