Nikoleta Miljević, srednju je medicinsku školu upisala s namjerom da nastavi obrazovanje u smjeru stomatologije. Međutim, životni i profesionlani put usmjerio ju je u sestrinstvu, gdje i otkrila svoju životnu strast – svijet hitne medicine. Iako se kroz godine rada, kako kaže nagledala svega, pronašla je i poziv koji ju ispunjava kao osobu i pruža osjećaj svrhe koji ne bi mijenjala ni za jednu drugu granu medicine.
Miljević je, uz kolegicu Iris Kurtović, jedna od prvih medicinskih sestara koja je završila specijalizaciju iz hitne medicine. Radi se o prvoj vrsti ovakve specijalizacije u Hrvatskoj, velikom iskorakom i modernizaciji sestrinstva kao struke, koja medicinskim sestrama i tehničarima daje veće ovlasti i pravnu samostalnost u radu, ali i veću odgovornost, dok za pacijente ovo znači brži prolaz kroz sustav i bržu realizaciju terapije.
Što nam je kazala o sestrinstvu, radu na vrlo često stresnom Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu, važnosti komunikacije s pacijentima, stresu na radnu mjestu i odluci za se odluči na ovakvu vrstu specijalističkog usavršavanja pročitajte u intervjuu.
– Rad na OHBP-u je izuzetno težak i lagala bih kada bi rekla da nije stresan. U ovih 13 godina rada na odjelu uistinu sam se nagledala svega – od najtežih ljudskih sudbina do situacija u kojima sekunde odlučuju o životu. Pacijenti nam dolaze u teškim stanjima, često uplašeni ili u bolovima i to od čovjeka traži golem angažman. Taj pritisak nikada ne nestane, bez obzira na to koliko ste dugo tamo. Razlika je samo u tome što nakon određenog vremena naučite funkcionirati unutar tog stresa – kaže Miljević.
Nosite li taj stres i situacije koje ste doživjeli na poslu kući?
– Stres nikada ne ostaje iza zatvorenih vrata bolnice. S godinama čovjek razvije profesionalni štit, ali neke situacije vas jednostavno pogode ravno u srce i u tim trenutcima ne možete se potpuno isključiti i normalno je da o tome razmišljate još danima. Ipak,moj najveći ispušni ventil su moji kolege,“moji ljudi“ s odjela. O teškim situacijama otvoreno komuniciramo, dijelimo teret i jedni drugima smo podrška. Bez takvog tima i međusobnog oslonca, rad na OHBP-u bi bio nezamisliv.
Koliko je u vašem poslu važna komunikacija s pacijentima, lijepa riječ, utjeha, pogotovo kad su ljudi u strahu? Koliko se na taj način zbog obujma posla imate vremena posvetiti pacijentu?
– Komunikacija na OHBP-u je jednako važna kao i sama medicinska skrb, iako je stvarnost takva da imamo kroničan nedostatak vremena. Zbog golemog opsega posla nemamo luksuz dugih razgovora, ali godine iskustva vas nauče kako to vrijeme učiniti kvalitetnim. Komunikacija u hitnoj medicini mora biti brza, jasna i ciljana, ali i topla. Ponekad su dovoljni jedna smirena rečenica i jasan pogled u oči da pacijentu ulijete sigurnost i smanjite njegov strah. Miran pristup je ono što pacijentu u tom kaosu pruža osjećaj da je siguran i zbrinut.
Cjeloživotno obrazovanje je nešto na što se danas itekako stavlja naglasak, a vi doslovno shvatili – nakon što se stekli naziv prvostupnice sestrinstva – završili ste i to među prvima u našoj bolnici specijalizaciju iz hitne medicine. Zbog čega ste se na to odlučili?
– Kada mi je ponuđena specijalizacija, odmah sam pristala jer je hitna medicina područje u kojem se vidim i u kojem želim ostaviti trag. Cjeloživotno obrazovanje smatram ključem uspjeha, a ova specijalizacija je bila idealan način da svoje dugogodišnje iskustvo osnažim novim ovlastima i znanjem za dobrobit pacijenata.
Koliko je bilo izazovno usklađivati posao, smjenski rad i ponovno vraćanje u školske klupe?
– Usklađivanje cijele specijalizacije je bila prava umjetnost organizacije, posebno uz dvoje djece kod kuće. Bio je to tempo koji je potrošio mnogo energije, ali cilj je bio previše važan da bi odustala. Danas sam neizmjerno ponosna, ali i zahvalna svojoj obitelji, kolegama i prijateljima. Ta mreža podrške bila je moj najveći oslonac i ovaj uspjeh pripada i njima.
Po završetku specijalizacije stekli ste kompetencije za samostalan rad u hitnoj medicinskoj službi. Što to konkretno znači za pacijente?
– To znači da je naše dugogodišnje iskustvo sada formalno priznato kroz veće ovlasti. Pacijent dobiva brži pritok kroz sustav i bržu realizaciju terapije jer imamo pravnu samostalnost u radu.
S novim zvanjem i stečenim kompetencijama, raste i vaša odgovornost, jer se ovako dio ovlasti liječnika po prvi put prenosi na medicinske sestre. Jeste li spremni za takvu odgovornost?
– Spremna sam i ne bojim se te odgovornosti. Kroz godine rada i ovu edukaciju prošla sam sve kritične situacije. Prenošenje ovlasti ne znači da radimo odvojeno od liječnika,već da postajemo još čvršći tim.
Nadate li se da će još vaš kolegica i kolega krenuti vašim stopama i odlučiti se za ovu specijalizaciju?
– Iskreno se nadam i vjerujem da hoće jer unutar našeg tima ima jako puno kvalitetnih i ambicioznih ljudi koji žele napredovati. Specijalizacije su povijesni iskorak za hrvatsko sestrinstvo i put prema modernizaciji naše struke.
