„Budi dobra“, „budi dobar“, govorili su nam kao djeci. Dobro, većini nas. Zahtijevala se pristojnost, pozdravljanje susjeda, dobre ocjene u školi, osmijeh na licu, urednost.
Napisala: Maja Vreća, tjelesno orijentirana terapeutkinja
Sve to jako lijepo izgleda, kao iz neke slikovnice, no stvarni život je nešto drugo.
Ili nije?
Svako dijete ima svoje impulse i želju za autonomijom i povezivanjem. O tome sam već i pisala. Nerijetko se djeca odreknu autonomije u korist povezanosti sa roditeljem. Jednostavno rečeno, odreknu se sebe, samo da bi pripadali, ako roditelj ne odobrava određenu vrstu ponašanja. Koliko smo se puta našli u trgovačkom centru i dijete je plakalo ili se ljutilo i čuli bismo roditeljsko „ne plači, što se ljutiš, budi mirna, nemoj me sramotiti“.
Dijete ne može opstati bez roditelja i zato se i odriče autonomije.
No, moramo li nužno nastaviti biti „dobra djeca“ u odrasloj dobi?
Jesmo li uopće svjesni uloge dobrog djeteta u nama?
Kroz profesionalnu terapeutsku praksu srećem puno „dobrih“ djevojčica i dječaka.
Dolaze sramežljivo na susrete, slijede upute, često stisnuti u tijelu i pretjerano pristojni.
Nakon određenog vremena i kad se osjete dovoljno opušteni i slobodni i sigurni unutar terapeutskog prostora, brzo uvide sami da ne žele biti dobri, nego svoji. I da im je DOSTA. Dosta im je toga da ih tijelo boli, da im je teško reći „ne“, da im je teško tražiti za sebe, dosta im je svoje anksioznosti, nesanice, raznih autoimunih bolesti, bolesti ženskih organa, štitnjače, dosta im je.
Žele se izraziti drugačije, žele probuditi ranjeno dijete u sebi, žele više od života.
Ono kako se predstavljaju na van najčešće nisu oni, nego slika koja ih predstavlja, njihova maska.
Nikad nisu dobili poruku da biti svoj/svoja ne znači da ne poštuješ druge, da si nepristojan/nepristojna, već biti svoj/a znači poštivati sebe, svoju autentičnost, svoju unutarnju istinu.
Tek onda možemo poštovati druge. Dolazi automatski sa istinskim, zdravim poštivanjem sebe i svojih granica. I to treba naučiti, tj. ponovo se podsjetiti.
Za početak u terapeutskom, sigurnom prostoru koji nakon određenog vremena širimo na vanjski prostor.
Nije poanta da smo svoji samo unutar terapeutskog prostora.
Ukoliko dobijemo oslonac u drugoj osobi na takvim susretima, u određenom vremenskom razdoblju razvit ćemo ga prirodno u sebi.
Dobar osjećaj sebe širit ćemo prirodno, izvan terapeutskog prostora. Susreti s terapeutom nam više neće trebati, jer ćemo se osnažiti iznutra, ojačati, podsjetiti se tko smo. Podsjetiti se onoga tko smo bili kao jako mali i što smo putem zbog različitih okolnosti zaboravili.
Vratit ćemo se sebi na zdrav način.
I TEK onda ćemo moći graditi zdrave, odrasle odnose. Iz vlastite unutarnje cjelovitosti.
