20.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 29 rujna, 2022
NaslovnicaLifestyleArhitektica Jelica Peković objasnila svoj projekt na Peskariji: sve je montažno i...

Arhitektica Jelica Peković objasnila svoj projekt na Peskariji: sve je montažno i lako uklonjivo…

Salve nezadovoljstva prostrujale su društvenim mrežama i negativnim komentarima na budući izgled prostora ispred Peskarije, koji već godinama koristi koncesionar i vlasnik konobe Lokanda. Željeli smo čuti i “drugu stranu” priče, nazvali smo projektanticu, arhitekticu Jelicu Peković, te joj postavili nekoliko pitanja o projektu koji je digao Grad “na noge”. Peković ističe kako je cijela konstrukcija montažna i lako uklonjiva, te kako je posve neprimjereni izgled kućice za Graničnu policiju i bio povod za izradu projekta, kojemu je naručitelj bila Lučka uprava. Kazala je i kako je prije pod “kućicama” bilo 100 kvadrata, a sada je svega 45, te kako je prijašnja taraca sa 420 kvadrata smanjena na 320 kvadrata.

Često naglašavate kako je ovo Vaš Grad i kako Vam je stalo i do struke i do licence, te ugleda kojega imate kao arhitektica i vlasnica tvrtke Omega engineering d.o.o.. Kad ste promišljali ovaj projekt za Peskariju, čime ste se rukovodili, te koje sve instance za dobijanje suglasnosti ste prošli?

  • Ovo jest moj Grad (i ne samo moj …. treb’o bi bit’ svijeh Nas), ali s obzirom na opseg poslova kojima se bavimo (svi u društvu Omega engineering d.o.o. pa i ja) uglavnom se odnosi na obnovu, očuvanje, sanaciju i restauraciju kulturnih dobara, ne samo u Dubrovniku nego, pa može se reći, po cijeloj Hrvatskoj osim u Osječko – baranjskoj i Virovitičko – podravskoj županiji, bilo da se radi o izradi konzervatorskih studija, izradi arhitektonskih snimka postojećeg stanja, projektiranja ili nadzora nad izvođenjem. Moje dopuštenje za rad na kulturnim dobrima ili popularno zvana, licenca, izdano je, ne samo za dokumentiranje i projektiranje, nego i za istraživanje kulturnih dobara, a za svako produženje treba dobiti suglasnost najmanje pet konzervatorskih odjela u Hrvatskoj na čijem sam području radila, i to svakih pet godina.

Dakle, na strpljivost sam naviknuta…. pogotovo zato što je bilo koji zahvat na svakom kulturnom dobru poseban i vrlo dugotrajan posao u kojem se mora pažljivo i polako procijeniti svaki potez. Međutim, kako bi se lakše shvatio taj proces, potrebno je, ukratko, objasniti osnovne stupnjeve metodološkog pristupa svakom kulturnom dobru – od izrade arhitektonskih snimki postojećeg stanja, preko izrade Konzervatorske studije ili minimalno opisa koji projektantu pomaže da “shvati” građevinu, preko projektiranja do konačne obnove, prezentacije i sl. Najvažnije u ovom postupki je “shvatiti” tj. upoznati “dušu” građevine jer je povijesna građevina kao stari čovjek, baš kako je rekao naš profesor s Poslijediplomskog studija “…. trebaš sve znat da bi postavio dijagnozu…” Za ovu “dijagnozu” potrebno je jako puno proučavanja, ne samo terenskog, na predmetnoj građevini ili lokalitetu, nego i arhivskog (što je za Dubrovnik vrlo specifično i prilično zahtijevno), pa treba pročitati puno objavljene literature i uz sve imati dovoljno tehničkog znanja o gradnji da bi se svi podaci povijesno “posložili”. E, pa dijagnoza je, u ovom slučaju, odluka na koji način i kako projektirati pa onda, konačno, i obnoviti. Takvim postupkom se prilazi svakom kulturnom dobru, a pogotovo zahvatima unutar UNESC-om zaštićenih cjelina, a što se odnosi i na Peskariju. Konačno, UNESCO je davno usvojio takav metodološki pristup jer onda “nema greške”, a to mogu potvrditi “iz prve ruke” budući da, mimo našeg hrvatskog dopuštenja, imam već pet pisama preporuke izdanih od UNESCA za provedene radove i studije kulturne baštine, ne samo u Hrvatskoj. Tom istom, istovjetnom metodologijom sa svim “predradnjama” je izrađen najprije Idejni pa onda i Glavni projekt za uređenje Peskarije.

Četiri bočna “kioska” su, kaže Peković, obavijena istim materijalom od kojega je i tenda

S kime se sve u ovako osjetljivim urbanim cjelinama, kao što je Dubrovnik, projektant savjetuje i tko se od struke, dakle, kolega najviše pita?

  • Odgovor na ovo pitanje proizlazi kao zaključak prethodnog razmatranja (odgovora na pitanje) o proučavanju i projektiranju na kulturnim dobrima i nije odgovor samo za Dubrovnik kao urbanu cjelinu, nego za svako pojedino kulturno dobro i to bilo gdje se ono nalazilo. Dakle, zaključak je da ukoliko projektant ima određeni stupanj znanja i iskustva, ukoliko je spreman usvajati iskustva drugih stručnjaka i drugih, pa i svjetskih primjera, ukoliko je u tako dobrom položaju da uvijek može pitati najbolje stručnjake s pojedinih područja – to je onda, ne samo dobar projektant, nego i dobar prenositelj svojih spoznaja na mlađe suradnike, koji u takvim procesima najbolje uče kako smo i mi poslije potresa, rata i svega što nas je snašlo…. na svim onim Komisijama za obnovu, popisima šteta i svemu što se tada radilo (bez posebne naknade).

Koliko je vremena prošlo od prvog idejnog projekta do izdavanja dozvole za početak radova, te koje je sve instance taj idejni i glavni projekt prošao, kroz struku, da bi bio odobren?

– Puno… Mislim da smo s projektom tj. s proučavanjem lokacije i mogućnosti bilo kakve intervencije započeli u ožujku 2017. godine. Nakon toga smo izradili Idejni projekt, koji je bio prezentiran u Ministarstvu kulture RH, pred pomoćnikom ministrice (ministra) Davorom Trupkovićem, i glavnim konzervatorom Tomicom Petrincem koji su oba arhitekti konzervatori s dugogodišnjim iskustvom. Nazočila je, po službenoj dužnosti i Žana Baća koja je dipl. arheolog i povjesničar umjetnosti. Nakon prezentacije (“obrane”) projekta izdato je Mišljenje Konzervatorskog odjela u Dubrovniku s osnovnim razlozima i smjernicama za izradu Glavnog projekta. Kako bi se glavni projekt završio tj. kako bi se moglo jamčiti izvođenje svih dijelova bilo je potrebno pronaći izvoditelja za čeličnu konstrukciju pa u suradnji s konstruktorom i projektantima instalacija (kojih nema na svu sreću puno) osmisliti detalje kako bi sve bilo što “lakše” i ne bi “opterećivalo” prostor. To je proces, otprilike od oko pola godine, nakon što je Glavni projekt predan na usvajanje, opet istoj stručnoj skupini. Potvrda Glavnog projekta dobijena je 23. prosinca 2019. godine. Dakle sveukupno, oko dvije i pol godine……

Može biti shvatljiva frustracija struke kada “laici” procjenjuju nečiji rad, bilo da je riječ o liječnicima ili arhitektima, jer da bi se argumentirano kritiziralo, treba, istina, dosta toga znati. Kako biste Vi “branili” ovaj projektni zadatak na Peskariji i ima li nešto što bi javnost trebala znati pa da se izazovu pozitivne reakcije, a ne gotovo pretežno negativne?

– Ma, frustracija može proizlaziti samo zbog toga što se ne želi shvatiti koliko je studioznosti i napora potrebno, prvenstveno da se “shvati” povijesna građevina koja je, dakako, slojevita, a zatim uopće ne želi znati koliko je različitih, pa i tehničkih, faktora potrebno uskladiti kako bi se došlo do rješenja. Ovaj dio Peskarije je, ukratko, povijesno nasuti prostor na kojemu su izvršena i zaštitna arheološka istraživanja (vodio ih je naš pok. kolega Ivica Žile, što moram spomenuti) i na kojemu je analizom ustanovljeno kako je, gotovo u svim povijesnim periodima nakon nasipavanja, nešto bilo dograđeno uz zidine ili montažno podignuto u novije vrijeme (sjetimo se kioska za suvenire, klizališta…..). Našim projektom je planirana montaža četiri, umjesto dosadašnjih sedam pa i više oblikovno različitih “kioska” koji su bili, što razbacani, što prislonjeni uz gradske zidine. Moram istaknuti kako je prije površina “pod kućicama” iznosila 100 kvadrata, a sada je riječ o svega 45 kvadrata. Također, taraca je prije iznosila 420 kvadrata, a s novim rješenjem je smanjena na 320 metara četvornih. Sva konstrukcija i tenda koju nose ove četiri montažne kućice mora biti odmaknuta od gradskih zidina 2,5 do 3,0 m tako da se uz zidine mora moći prolaziti. Isto tako, pogled prema sv. Ivanu s Vrata od Ponte više ne bi zaklanjala “šuma” visokih suncobrana s “deblima” i nosačima jer projektirana konstrukcija nema stupova i za 1 metar je niža od suncobrana. Konstrukcija “kioska” je čelična, omotana istom tendom koja štiti i od sunca. Jednu od njih bi koristila Granična policija MUP-a, što je zapravo i bio povod za izradu projekta, kojemu je naručitelj bila Lučka uprava. Moram ponoviti da je sve montažno i kao takvo uvijek postoji mogućnost lakog uklanjanja, što je u potpunosti i sa, pa čak i međunarodnim, smjernicama za UNESCO-vu baštinu.

Prijašnji izgled Peskarije

Često se čuju primjedbe kako konzervatori zainteresiranim ulagačima glatko odbruse “ne”, dok se s druge strane mnoga toga, neprimjerenog UNESCO-voj zaštiti Grada, odobri, pa se stječe dojam kako nema uvriježenih i istih kriterija za sve. Prema Vašemu iskustvu, jesu li konzervatori prilagođeni vremenu i izazovima u kojima živimo, je li ovaj Grad spreman na neke modernističke interpolacije u povijesnoj jezgri – spomenuli ste u razgovoru Louvre sa staklenom kupolom…

  • Ne znam jesu li prilagođeni, jer je to pitanje koje bi svaki pojedini službenik Konzervatorskog odjela morao sebi postaviti, jer iz pitanja i propitkivanja sebe, općenito, svaki čovjek pa i državni službenik može puno toga zaključiti. Ono što mogu reći, temeljem uspješne suradnje s gotovo svim konzervatorskim odjelima u Hrvatskoj, jest kako je najvažnije da ljudi hoće shvatiti i da poštuju nečije napore, važno je da hoće razgovarati, ne moraju usvojiti, ali bi mogli proučiti i razmisliti i pitati sebe: što bih ja učinio da mi je povjeren ovakav projektni zadatak? To naravno uključuje i druge, pa i inozemne primjere, pri čemu je uvijek najvažnije pitati se zašto jer jedino odgovor na to pitanje dovodi do smislenog odgovora u oblikovanju prostora. Najstrašnije je kad se ne postavljaju pitanja nego se “maše” državnim pečatom… onda to, u pravilu, razvija samoobranu, odnosno u konačnici sukob, a to nikako nije dobro.

Je li i zašto je bilo potrebno da budete i projektantica i nadzor?

  • U većini slučajeva, prilikom radova na kulturnom dobru, to je gotovo najvažnije zato što tijekom radova, skoro uvijek, dolazi do situacija koje se, uz najveći napor i najbolju namjeru, nisu mogle predvidjeti u onoj prvoj, najvažnijoj fazi koju sam nazvala “shvatiti” građevinu. Naime, te naše vrijedne stare kuće, baš kao i ljudi, pune su iznenađenja koje je potrebno svesti na što manju mjeru – zato i služi prethodno “shvaćanje” građevine, o čemu sam govorila. Osim toga ono što je najbanalnije: ako nemaš nadzor nad izvođenjem, često puta se dogodi da investitor sam nešto mijenja, dodaje ili dograđuje, pritom misleći da je tako bolje ili “rentabilnije” kako vole kazati, ali se u konačnici pokaže da niti je njemu niti ikome drugome to dobro, a najmanje “rentabilno” jer bude obustava, rušenja, vraćanja u zatečeno stanje itd. Osim toga, mi smo arhitekti možda malo i ljubomorni, pa te građevine gledamo kao svoje djelo. Ja osobno sam još “gora” jer ih, s obzirom na povijesni slijed i vrijednost, gledam kao djelo mnogih naših prethodnih generacija i mislim da to svi izvođači kojima sam u nadzoru dobro znaju. Na sreću!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KOMENTAR TJEDNA