28.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 23 lipnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljArhitektica Divna Antičević: trgovi ne smiju postojati samo za doček nove godine...

Arhitektica Divna Antičević: trgovi ne smiju postojati samo za doček nove godine i ugostiteljske sadržaje

Glavna urednica nagrađivanog časopisa za arhitekturu Mjera, kojeg izdaje Društvo arhitekata Dubrovnik i Udruga Mjera[DA1] , svestrana je osoba, po zvanju magistrica arhitekture, a po zanimanju knjigovotkinja, nastavnica, urednica, novinarka, kritičarka, a uz to i mama troje male djece. S Dubrovkinjom sa zagrebačkom adresom Divnom Antičević razgovarali smo o prostoru, arhitekturi, zakonodavstvu prostornog planiranja, a otkrila nam je i koje prostorne projekte u Dubrovniku smatra uspješnima.

Divna Antičević rodila se u Dubrovniku 1988., gdje je završila osnovnu školu i matematičku gimnaziju. Do trećeg razreda osnovne škole živjela je u Mokošici, a  kasnije na Boninovu. Nakon završenog studija arhitekture, ostala je živjeti u Zagrebu.  A  zašto je odabrala arhitekturu?

Iskreno, ne sjećam se trenutka u kojem sam izabrala studirati arhitekturu. Kada smo se selili na Boninovo, jako su mi zanimljivi bili nacrti i sheme, mali pravokutni kartončići koji su predstavljali namještaj koji je mama razmještala po papiru. Brat i ja smo preuzeli kontrolu nad svojim prostorom i svako malo pomicali krevete i ormara, nekad stvarajući prilično neupotrebljive konstelacije. Do drugog razreda srednje škole mislila sam da ću studirati matematiku kao i moji roditelji, i biti nastavnica matematike kao mama. Onda se to promijenilo. Mislim da je na moj odabir najviše utjecala želja da se odmaknem od sigurnog i poznatog. Arhitekturu sam istovremeno točno i potpuno krivo smatrala spojem umjetnosti i inženjerstva.

Je li Vas studij pripremio za praktični rad u struci?

Odgovor je složen – i jest i nije. Studirala sam po Bolonjskom sustavu. Bili smo druga generacija što znači da su neke stvari već isprobane, ali i dalje smo na neki način bili pokusni kunići. Nakon preddiplomskog studija imali smo obvezu odraditi 3 mjeseca prakse u nekom arhitektonskom uredu. Iskustva su bila različita: neki su na praksi kuhali kavu, neki slagali makete, neki radili natječaje. Kolegica Tamara i ja smo zahvaljujući njenoj inicijativi odrađivale praksu kod profesora Mladena Jošića i on se doista potrudio upoznati nas s aspektima arhitektonskog posla iz perspektive svog ureda. Tu smo saznale da smo tehnički dobro potkovane (sjećam se da su se stariji kolege čudili kako već znamo raditi plan oplate), ali i da ne znamo ništa o stvarnom svijetu ugovaranju poslova, vođenja ureda i ishodovanja dozvola. To je ujedno bio i moj zadnji doticaj s onim što smatramo radom u struci.

Svoj radni vijek započela je slijedeći majčine stope, kao nastavnica stručnih predmeta u srednjoj školi Bedekovčina.

-Kada sam diplomirala, 2012. stanje u struci je nakon krize bilo prilično loše. Nudila su se zloglasna stručna osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa za tada 1600 kn. Posla je bilo malo, radile su se uglavnom legalizacije. Počela sam studirati matematiku, no otvorila se prilika za zaposlenje u Bedekovčini i odlučila sam se prijaviti. Tamo sam radila nešto više od jedne školske godine, kasnije sam počela raditi i u ŠUDIGO-u (Školi za umjetnost dizajn, grafiku i odjeću) u Zaboku da nadopunim satnicu. Putovala sam iz Zagreba i vremenski je bilo dosta zahtjevno, ali iskustvo je bilo nezamjenjivo. Bila sam žena u muškoj struci, nedovoljno starija od tinejdžera da bi me shvatili ozbiljno i lagano pogubljena u svom idealizmu i klinci su me prvu godinu pojeli. Drugu sam se već naučila postaviti. Ponovila sam gradivo iz studija, neke stvari koje sam zbrzala na faksu konačno shvatila jer sam ih morala objasniti drugima. Također sam izašla iz uskog i zaštićenog kruga umjetnosti, koncepata i studentskog intelektualiziranja.

No buđenje svakog radnog dana u 4. sata ujutro, kako bi na vrijeme stigla na posao, bilo je poprilično naporno, pa je Divna uskoro potražila novi posao.

Kad mi je kolegica (opet Tamara!) rekla da u Orisu, časopisu za arhitekturu traže asistenticu uredništva, zainteresirala sam se. Uvijek sam voljela pisati, voljela sam čitati, područje kritike me zanimalo, a Oris je tada bio jedini časopis koji se bavio arhitektonskom kritikom kod nas. Također sam bila svjesna da sam kroz fakultet prošla u maglici Bolonje i stresa i da mi nedostaje istraživanja arhitekture. Prvo sam radila kao asistentica uredništva, dobila sam priliku i pisati, a kada je Oris Kuća arhitekture, arhitektonska galerija otvorena 2015. postala sam voditeljica programa. U Oris Kući arhitekture tempo je bio vrlo dinamičan. S obzirom da je trebalo biti stalno prisutan pred publikom u tom početnom periodu, postavljali smo izložbe domaćih i stranih autora, arhitekata i umjetnika, u prosjeku svaka dva tjedna uz ljetnu pauzu. Svaku izložbu pratio je katalog. Kroz tih nekoliko godina u Orisu imala sam prilike upoznati se s uređivačkim i izdavačkim procesom, puno sam naučila od glavne urednice, ali i od mojih kolega i kolegica, redom mladih ljudi koji su kao i ja učili u hodu.

S kime ste sve imali priliku surađivati u Orisu, koji su Vam projekti ostali posebno u sjećanju?

Kroz Oris i Oris Kuću arhitekture prošle su doslovno stotine arhitekata. Jedno od najdražih iskustva mi je bilo putovanje u Olot u Španjolskoj u posjet arhitektima RCR i posjet njihovim projektima. Vidjeti njihove projekte uživo, u jesenskoj mističnoj atmosferi, razgovarati s njima, slušati kako govore o arhitekturi je bilo baš formativno iskustvo. Također, jedno turbulentno iskustvo je bilo postavljanje izložbe naše velike umjetnice Jagode Buić u Oris Kući arhitekture. Bilo je prilično dobro surađivati (točnije, izvršavati naloge) žene koja zna što hoće i ne miče se od svog stava ni milimetra.
Organizacija izložba i predavanja i ugošćavanje brojnih autora uključivalo je i puno small talka i opuštenog razgovaranja o arhitekturi i koliko god klišejizirano se činilo svaki od tih razgovora obogatio me komadićkom nove kulture ili drukčijeg načina razmišljanja. Nakon nekih od tih razgovora bih danima hodala okolo opijena novim idejama. Smiljan Radic, čileanski arhitekt bračkih korijena je npr. na sve nas u uredu ostavio takav dojam.

Rad u kulturi i to kroz organizacije civilnog društva uz silne zanimljive, nosi i druge izazove, a prije svega nesigurno financiranje i minimalnu podršku institucija. Nakon odlaska iz Orisa, Divna je neko vrijeme radila kao tajnica Udruženja hrvatskih arhitekata, gdje se suočavala s istim problemima.

-Općenito, intelektualni i kreativni rad se slabo i nikako honorira. Izvori financiranja su malobrojni, a prevladava mišljenje da bi takav rad trebao biti ili volonterski ili komercijalno uspješan, a ako se na taj način ne može održati, ne treba ni postojati što mislim da je potpuno poražavajuće. Dok su insularni samoreferencirajući projekti priča za sebi, ipak vrijednost poduhvata u kulturi ne možemo mjeriti isključivo brojem posjetitelja. Kultura u nekim slučajevima može biti komercijalno uspješna, ali i ne mora i njen uvjet za opstanak ne bi trebao biti tržišna vrijednost i povratak ulaganja. Ali čini mi se da mi kao društvo imamo takav stav ne samo prema kulturi, već i drugim stvarima koje nam se čine sporednim poput ulaganja u predškolski odgoj, obrazovanje ili zdravstvo. To su sve područja u kojima tek s nekim vremenskim odmakom uočavamo posljedice sustavne devastacije.

Svestrana, kakva jest Divna je odlučila svoja znanja popraviti na području financija i računovodstva te je upisala RRiFov osnovni tečaj računovodstva.

-Nakon odlaska iz UHA-e tražila sam posao u arhitekturi, ali nisam imala iskustva u struci, a nisam bila ni kandidat za stručno osposobljavanje. Otvorila se prilika za rad u računovodstvu i znatiželja i nemir su opet prevladali. U početku sam bila oduševljena poslom koji uključuje rad od 8 do 16, bez prekovremenih, bez vraćanja u ured na otvorenja navečer, vikenda provedenih u korekturama, gdje egzistencija ne ovisi o prevrtljivim bogovima financiranja. No, nakon pet godina mogu sa sigurnošću reći da se ne radi samo o praktičnim prednostima već mi rad u knjigovodstvu i računovodstvu jednako hrani dušu kao i rad na projektima vezanim uz arhitekturu, kao što su Mjera ili rad na radijskom emisiji Stvarnost prostora urednice Eveline Turković.

Romano Dujić, Divna Antičević i Božo Benić na promociji časopisa Mjera – foto: Tomislav kristović

Posljednji je broj Mjere bio je posvećen zakonodavstvu u prostornom planiranju i gradnji. Koji su po Vašem mišljenju nedostatci trenutnih zakonskih propisa i koje su posljedice tih nedostataka, a koje su dobre strane i zašto?

Broj Mjere o zakonodavstvu u prostornom planiranju i gradnji je broj na koji smo uredništvo – Božo Benić, Romano Duić i ja posebno ponosni jer su u njemu autori koji su doista dobro upoznati s ovom temom i žive je kroz svoj rad problematizirali razne aspekte našeg zakonodavstva. Iskustvo u različitim radnim okolinama naučilo me da je lako kritizirati izvana, a da tek kad uđeš u sustav doista možeš spoznati kako ga treba mijenjati, no tada postoji opasnost da te isti taj sustav proguta.

Mislim da je, ako govorimo o konceptualnoj razini, jedan veliki problem naših zakonskih i podzakonskih akta što zbog svojih prečestih izmjena stvaraju ozračje pravne nesigurnosti. Drugi veliki problem je smatram što se prostor deklarativno štiti i promatra multidisciplinarno, ali u stvarnosti ne postoji odgovarajuća suradnja među nadležnostima i cjelovito sagledavanje prostora.

Dolazi do ili nedovoljnog ili pretjeranog propisivanja uvjeta za gradnju, čija su posljedica kaotični poluplanirani prostori i maksimalno iskorištavanje svih građevnih parametara.

Treći problem je manjkav sustav kontrole i neučinkovito postupanje pri utvrđivanju nepravilnosti. Ako zakonski okvir nije jasan, usmjeren smislenom gospodarenju prostora i na terenu ne postoje posljedice kršenja propisa, ne možemo očekivati uređeni kulturni krajolik. Na neki način smo i ovaj „ako prođe prođe“ sustav afirmirali pružanjem mogućnosti legalizacije nezakonito izgrađenih objekata.

Što se tiče nekih dobrih strana, pozdravljam svaki vid digitalizacije jer smatram da doprinosi transparentnosti, a i sam proces digitalizacije ukazuje na područja na kojima treba proraditi.

Kad gledate Dubrovnik, kao svoj rodni grad, kao prostor koji oblikuje ljude, možete li nam na nekim primjerima, koje Vi vidite, napraviti usporedbu nekad i danas?

S Dubrovnikom sam uvijek imala neki komplicirani odnos u kojem sam se povremeno osjećala kao da ne mogu živjeti bez njega, a povremeno kao potpuni stranac.  Ali mogu reći da se jako promijenio u 17 godina, koliko je prošlo otkad sam otišla na studij. U jednom trenutku nisam bila u Gradu tri godine i kad sam se vratila, imala sam osjećaj da to uopće nije grad kakav sam poznavala. Prometna rješenja, nove građevine, novi ambijenti. Promjene su naravno dio života, ali ako su usmjerene prema samo jednom cilju, a to je profitiranje od isključivo jedne gospodarske grane – turizma, onda imamo problem. Dubrovnik više nije grad usmjeren na stanovnika, već grad usmjeren na posjetitelja i to se osjeća.

Gentrifikacija i turistifikacija procesi su koji se događaju i u drugim obalnim i turističkim gradovima i na pojedinim primjerima možemo vidjeti gdje ćemo biti za pet ili deset godina. Prepuštanje prostora stanovanja kratkoročnom najmu bitno je utjecalo i na planirane prateće sadržaje koji se prilagođavaju turističkim namjenama pa imamo prilike čitati o uslužnim djelatnostima i obrtima vezanim uz stanovanje koji se gase.

Koje zgrade suvremenijih datuma smatrate uspješnim, a koje neuspješnim primjerima arhitekture i zašto?

Kao primjere uspješnih intervencija u prostoru navela bih one koje generiraju upravo sadržaj koji nije isključivo za potrebe turista. Pa bih tu istaknula kompleks Studentskog doma Sveučilišta u Dubrovniku, kao i urbanu preobrazbu prostora TUP-a. Što se neuspješnih intervencija tiče, jedan dragi kolega kaže da ne treba davati prostora lošim primjerima, već samo isticati dobre, a ja ću ipak nadodati da u Dubrovniku ima niz novih ambijenata, koji možda nisu strašno neuspješni, ali nisu doprinijeli ambijentu ono što su trebali. Dubrovniku kronično nedostaje ozelenjenih površina i javne parkovne arhitekture, a svaki centimetar prostora se opločuje.

U Dubrovniku je turizam znatno utjecao, kako na sastav stanovništva, tako i na iskorištavanje prostora, pri tom mislim i na gradnju, ali i na zauzimanje javnih prostora. Neki ljudi smatraju da se na javnim prostorima, trgovima ionako nema što raditi, ako nema ugostiteljskih sadržaja. Što Vi o tome mislite, kakvu ulogu u gradu imaju javni prostori i zašto su oni važni za zajednicu?

Odnos prema javnim prostorima bez ugostiteljskih sadržaja vidim kao odnos prema kulturi o kojem sam ranije govorila. Mislim da, ako smo postali društvo kojem jedini način bivanja u javnom prostoru uključuje konzumaciju komercijalnih sadržaja, moramo sebi postaviti neka ozbiljna pitanja.

Javni prostori ne postoje samo kao prostori iskorištavanja nego kao prostori interakcije i socijalizacije. Preduvjet za to ne bi trebao biti ugostiteljski sadržaj. Šetnja, sjedanje na zidiću i blebetanje, odmaranje na suncu, skrivanje pod nadstrešnicom kad nas iznenadi pljusak, sve nam to naš grad treba omogućiti.

Također, slobodnim bivanjem u javnom prostoru normaliziramo niz aktivnosti koje grade društvo – vriska djece koja se igraju, mačke koje se pletu pod noge, čitanje na klupi, grickanje marende na otvorenom umjesto za istim stolom za kojim ste proveli zadnjih nekoliko sati. Trgovi ne žive samo za doček Nove godine. No da bismo na smislen način koristili javni prostor, odgovarajući projekt nije jedini preduvjet. Mislim da je još važnije obrazovati se o prostoru i u ovom slučaju ugledati se na mlađe generacije – djeci i tinejdžerima nije bitno gdje su, oni si zabavu nađu bez kune u džepu i bez slobodnog stola.

Surađujete u časopisu Mjera s pročelnikom Benićem, koji upravo vodi dosta zahtjevan, ali i dug proces izrade novog GUP-a PPU-a Dubrovnika. Sudjelujete li i Vi na neki način u tom projektu? Što smatrate da bi trebale biti bitne odrednice tog novog plana?

Izrada novog GUP-a i PPU-a Dubrovnika provodi se po zakonom definiranim pravilima. Ne sudjelujem u tom projektu, no htjela bih istaknuti da su prvi put kroz fokus grupe i neovisni stručnjaci i građani uključeni u proces izrade plana. Na tragu svega prethodno rečenog o stanju u Dubrovniku mislim da je bitno da novi plan zaustavi proces podređivanja grada monokulturi turizma i započne preobrazbu Dubrovnika u grad po mjeri stanovnika.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Moj glavni hobi je započinjanje barem tri različita projekta u isto vrijeme i, ako bude sreće, završavanje barem jednog, napola. Tako na zimu histerično pletem, na ljeto odlučim da ću naučiti šivati, u međuvremenu radim na Mjeri ili Stvarnosti prostora, napišem neki esej. U principu ne znam reći ne zanimljivom projektu, a svi su mi zanimljivi. Imamo troje male djece pa mi je trenutno ipak glavni interes otkrivanje svijeta kroz njihove oči uz brojna veselja i frustracije koje to donosi. Ako se navečer ne onesvijestim besciljno skrolajući, igram World of Warcraft sa suprugom.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA