28.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 21 kolovoza, 2025
HomeNaša čeljadKnjige po izboruPREPORUKE KNJIŽNIČARA: Jamaica Kincaid - Autobiografija moje majke

PREPORUKE KNJIŽNIČARA: Jamaica Kincaid – Autobiografija moje majke

Ovotjednu preporuku knjižničara “Zrnca knjige od pijeska” donosi Matija Nenadić

Jamaica Kincaid: Autobiografija moje majke

Ne, uistinu nije. Nije ovo knjiga za ljetne omorine. Previše je u njoj onog tamnog, crnog vjetra što od prve stranice puše za leđima protagonistice. Previše je tu neljubavi, usamljenosti, boli, neke neizlječive ogorčenosti, surove odlučnosti koja zbunjuje i plaši. Sve je u njoj tek mračna soba svijeta i hod k onom neumitnom. Uostalom, ionako svi putevi dođu do kraja, a svi su krajevi jednaki; odvode u ništa; čak se i jeka jednom utiša.

Dugi monolog u prvome licu od kojega je satkana „Autobiografija moje majke“ životno je izvješće sedamdesetogodišnje Xuele Claudette Richardson, žene čiji je prvi udah ujedno bio i posljednji izdah one koja ju je donijela na svijet. Otac će je – malenu i bez majčine zaštite ostavljenu svijetu – zajedno sa svežnjem prljava rublja ostaviti na čuvanje pralji, ženi koja će joj pružiti brigu, ali ne i ljubav. U svijetu u kojemu je brutalnost jedino pravo naslijeđe, a okrutnost jedina stvar koju se ne kupuje, Xuela će biti jedna od poraženih, ali i jedna od onih koje zahtijevaju da ih se čuje. U takvome svijetu ona nije posjedovala ništa, nije bila bijela i nije bila muškarac – bila je žena i za to je imala kratku definiciju, opis koji u svojoj biti ima čin vladanja sobomdvije dojke, mali otvor između nogu, jedna maternica; nijedan od tih dijelova ne varira i uvijek je na istome mjestu. U svijetu poharanome željom za posjedovanjem, imati sebe bit će Xuelino jedino poslanje, a njezino žensko tijelo postat će  izvorom njezine moći – bit će temelj njezina užitka i njezine subverzije. Rukovodeći se  makijavelističkim principom, bit će okrutna, bešćutna, nesalomljiva i neumoljiva; bit će voljena i bit će omražena; u svojoj utrobi nosit će djecu ali im nikada neće postati majkom; udat će se za muškarca kojega neće voljeti, no neće pristati biti ženom onome kojega je voljela – jer, tko je on zapravo bio? I tko su bili žena od koje je naslijedila ime i crte lica i muškarac od kojega je naslijedila prezime i volju za moć? Odgovore na to pitanje tražit će cijeloga života ispreplićući priču o osobnom porazu i gubitku s pričom o porazu i gubitku zemlje iz koje dolazi i kulture kojoj pripada.

„Autobiografija moje majke“ jedna je od onih priča o rodu, rasi, klasi i samorefleksiji. Priča je to o samostvaranju žene koja zadanu povijesnu scenografiju i podjelu uloga na pozornici kolonijalne Dominike, malenoga otoka u Karipskome moru, neće poremetiti – velika povijest događa se izvan i mimo nje. Priča je to o ženi čija je pobjeda ujedno i njezin poraz, no povijest je fiksirana točka, budućnost je otvorena. „Autobiografija moje majke“ ujedno je i priča je o kolonijalnom identitetu i moći. Priča je kći majke Karibljanke i oca afričko-škotskih korijena. Njezinim venama teče krv onih poraženih i istrijebljenih, onih poraženih ali preživjelih, i onih prilagodljivih. Izvan nje svijet je bijelih osvajača i pobjednika. Njima je, jednim dijelom svoje krvi i vlastitim izborom, pripadao i njezin otac, onaj čija je koža bila boje korupcije. U takvoj konstelaciji Xuela je jedna od onih rodno, rasno i jezično marginaliziranih, no još kao djevojčica zavoljet će sebe iz prkosa, iz očaja, jer nije bilo nikoga drugoga. Slijedeći svoj instinkt – njezin impuls je nagon za dobrim, a njezino dobro je služiti samoj sebi – neće prihvatiti niti jedno društveno pravilo koje bi je obespravilo. U kolonijalnoj i patrijarhalnoj Dominiki vlastitom voljom progovorit će tek u četvrtoj godini i to na jeziku ljudi koje nikad neće voljeti – šutnjom i jezikom otočana koristit će se tek kako bi uskratila i kaznila. U toj i takvoj Dominiki odbit će pripadati rasi, odbit će prihvatiti narod, a zahtijevajući pravo na seksualni užitak i kontrolu, odbit će biti majkom, iako će godinama, svakoga mjeseca, njezino tijelo lagano oticati oponašajući stanje majčinstva, žudeći da začne, oplakujući odluku njezina srca i uma da nikada na svijet ne donese dijete.

Netipična autobiografija „Autobiografija moje majke“ snažna je priča o evoluciji jedne žene viđena jednim pogledom i ispričana u jednome glasu – pogled je prodoran, glas je snažan i pribran, dovoljno jak da zaječi višeglasjem, jer u Xueli je i glas koji nikada nije čula, lice koje nikada nije vidjela, biće od kojega je potekla. U njoj su glasovi koji su iz nje trebali izići, lica kojima nikada nije dala da se uobliče, oči kojima nikada nije dala da je vide. Xuelino izvješće je izvješće o osobi kojoj nikada nije bilo dano biti i izvješće o osobi kakvoj nije sebi dopustila postati.

I ne, uistinu nije. Nije ovo knjiga za ljetne omorine. Kako bi to mogla biti knjiga u kojoj je smrt jedina realnost, jer je jedina izvjesnost, neizbježna svim stvarima? Možda joj je jesen pravo vrijeme – možda će karipsko sunce tada manje peči, dominikanska noć biti manje crna, a kiša manje nepodnošljiva.

Preuzeto s Dubrovačke knjižnice

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA