13.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 25 travnja, 2024
NaslovnicaLifestyleZašto je pedijatrica, dr. Mirela Čurlin prešla u Polikliniku Marin Med?

Zašto je pedijatrica, dr. Mirela Čurlin prešla u Polikliniku Marin Med?

Nakon što je obznanjeno da dr. Mirela Čurlin napušta pedijatrijsku ambulantu u Župi dubrovačkoj i prelazi u Polikliniku Marin Med, mnogi su tamošnji roditelji izrazili zbog toga tugu smatrajući kako im odlazi dobra i stručna liječnica. Ni dr. Čurlin nije bilo lako donijeti takvu odluku. Što je presudilo i zbog čega je odlučila okrenuti novu stranicu? Što ističe kao najveću poteškoću u komunikaciji s roditeljima i zašto se prihvatila biti jedna od promotorica cijepljenja, te kakve savjete ima za roditelje u ovom vremenu covid izolacija? Na sva ta pitanja dr. Čurlin je odgovorila otvoreno i iskreno, zacijelo progovorivši o temama i osjećajima koje dijeli sa svim svojim kolegama.

Vjerujem da je prelazak rada iz “javnog” zdravstvenog sustava u privatni ipak nešto o čemu liječnik puno razmišlja. Je li tome tako bilo u Vašem slučaju?

To je sigurno tako, a kod mene je razmišljanje trajalo još i više nego što je uobičajeno. Iskreno, kada sam završila medicinu nikada nisam mislila da ću raditi u privatnim vodama. Jednostavno nisam takav tip. Ali evo, čuda se događaju. Kroz život se mijenjaju okolnosti, pa tako i neki stavovi.

Što je bilo presudno u Vašoj odluci da napustite “svoju” pedijatrijsku ambulantu u Župi – na žalost brojnih roditelja koji su Vas u komentarima jako hvalili – te da pređete u Polikliniku Marin Med? Novac, uvjeti rada, manja birokracija?

Novac nikada nije bio presudan u donošenju mojih odluka. Odgajana sam da poštujem sustav, da budem vrijedna i odgovorna, da se odnosim odgovorno prema svojim zadacima. Znala sam da je svaki profesionalni put građen od raznih stepenica koje se moraju preskočiti. I tako nikada nisam očajavala niti odustajala. Nakon završenog fakulteta i odrađenog staža, radila sam u izbjegličkom naselju u Čepinu, kao i u drugim ambulantama po slavonskim selima. Nakon toga sam se udala i preselila u Dubrovnik, pa sam onda otišla raditi na Lopud. U tadašnje vrijeme je bilo teško dobiti bilo kakav stalan posao ili specijalizaciju po želji, pa sam radila u ambulantama opće prakse na zamijeni. Obzirom da je pedijatrija bila moja stvarno željena specijalizacija, a tada nije bilo u planu da se raspiše niti jedna specijalizacija iz pedijatrije ni za bolnicu ni za Dom zdravlja, odlučila sam da ću započeti specijalizaciju o vlastitom trošku i o trošku svojih roditelja. To je trajalo 2,5 godine, kada je moje dalje školovanje preuzeo DZ Dubrovnik. I nakon završene specijalizacije bilo je administrativnih problema tako da nisam odmah mogla početi raditi u ambulanti, nego sam završila na Hitnoj medicinskoj pomoći, kao spec. pedijatar. Iz svega ovoga možete zaključiti da novac nije bio razlog mog odlaska.

Kada sam konačno dobila “svoju” ambulantu u Župi bila sam jako sretna. Ispunio se moj san. Skupljala sam svoje pacijente od prvog do zadnjeg. Župa je bila rastuće naselje sa puno mladih obitelji i visokim natalitetom. Znala sam ih sve. Mame, tate, braću, sestre, tete u vrtiću, učiteljice. I sama sam u to doba bila majka još uvijek male djece i uvijek sam pristupala prema pacijentima prijateljski i blagonaklono, razumjela sam njihove brige i strahove i pokušavala sam im roditeljstvo ipak nekako olakšati, da u njemu u većoj mjeri uživaju.

Kakva su Vaša iskustva u komunikaciji s roditeljima, o čemu bi svi oni koji postaju roditelji trebali voditi računa, je li među njima više paničara i “internet stručnjaka” ili onih koji su spremni poslušati savjet liječnika?

Nažalost edukacija o zdravlju i prevenciji bolesti je zakazala. Ima puno google doktora, ali nažalost u google tablicu ne znaju upisati važne simptome kako bi dobili dobru dijagnozu. Roditelji dolaze na pregled sa već spremnom dijagnozom koju bismo mi samo trebali potvrditi. Kada ih pitam što je s vašim djetetom, kažu npr. ima upalu grla ili uha. A kad ih pitam kako su im pokušali pomoći, tu zakažu. Nisu im skinuli povišenu temperaturu, nisu im nakapali nos ili poprskali grlo, nisu čak dali ni lijek protiv bolova. A kad ih pitam da li bi oni uzeli tablete za bolove ako ih boli glava, odgovor je naravno svima poznat.

Pokušavala sam ih učiti da djecu moraju osjećati, da je najvažnije njihovo opće stanje, da li se ponašaju normalno. Pokušala sam ih naučiti da nije najvažnije dobiti dijagnozu već pomoći djetetu, a da to najčešće mogu i roditelji sami. Većina dječjih bolesti srećom nije teška i djeca se od njih oporavljaju bez nekih većih posljedica, a odmah vam to svojim ponašanjem i pokažu. U tome i jest ljepota pedijatrije. Ali potrebno ih je ćutiti. Taj osjećaj da na takav način osjetimo svoju djecu elektronički mediji su nam nažalost oduzeli i tome nas ne uče.

Gomilanjem takvih, često i bespotrebnih pregleda, pedijatrijske su čekaonice uvijek prepunjene. Liječnici rade kao na traci. Izgubilo se vrijeme koje je potrebno za komunikaciju s roditeljima. S druge strane, mladi roditelji kao da su izgubili povjerenje u stručna mišljenja, njima je važnije što o nekoj temi kažu facebook grupe i vrlo malo mare o tome što kažu pedijatri. Važnije im je da se dijete što brže “osposobi” za svakodnevni uobičajeni život, kako bi i oni mogli nastaviti sa svojim aktivnostima.

Uslijed svega toga, stvarno bolesna djeca dobivaju jednaku količinu vremena i pažnje kao i ona koja ustvari nisu bolesna. A zdravstveni sustav se izrabljuje i iscrpljuje. I stvara se jaz nezadovoljstva i kod nas liječnika i kod roditelja i naših pacijenata. Zadnjih godinu dana bilo mi je jako teško raditi. Bilo mi je teško zadovoljiti vlastite kriterije u onome što sam htjela naučiti i dati toj djeci i kriterije roditelja koji su imali svoja očekivanja. Pritisak i odgovornost na poslu su bili ogromni. Kada bih uvidjela da roditelje nisam uspjela naučiti nekim osnovnim stvarima kojima mogu pomoći svojoj djeci, a da ne moraju dolaziti u ambulantu, često bih dolazila doma nezadovoljna i tužna. Kao i većina liječnika, nikada nisam bježala od rada, jer naš posao nije uobičajen posao sa radnim vremenom, ali osjećaj da se ništa ne pomiče s mjesta, a da te sustav opterećuje sa sve većim brojem pacijenata, obaveza i da te nikada neće zaštititi je bio presudan u mojoj odluci da promijenim posao.

Smatram da mogu dati više, možda sada manjem broju pacijenata, ali sam sigurna da će to što budem radila biti kvalitetnije, posvećenije i potkrijepljenije. Sada ipak imam pristup laboratoriju, brzim mikrobiološkim testovima, radiološkim pretragama, a i suradnja sa drugim kolegama je važna.

Bili ste jedna od promotorica obveznog cijepljenja za djecu… s
kakvim su Vam strahovima od cijepljenja dolazili roditelji? Koliko je poslušati savjet pedijatra stvar povjerenja i zašto je, u tom segmentu cijepljenja, toliko narušen taj odnos? Ne znam kako drukčije to objasniti kao i činjenicu da je najveći otpor bio baš u našoj županiji….

Teška tema. Pogotovo na našim prostorima. Smatram i čvrsto vjerujem da je cjepivo jedno od najvažnijih medicinskih dostignuća. Nikada me nitko neće uvjeriti ni u kakvu teoriju zavjere farmaceutske industrije, Billa Gatesa i drugih. Postoje znanstveno potkrijepljeni dokazi o važnosti i djelotvornosti cjepiva, a ne linkovi koji vam dolaze na mobitel kao za kupnju cipela ili kaputa. Zato sam se i angažirala u promoviranju cijepljenja. Pokušavala sam roditeljima objasniti kako cjepivo djeluje i što izaziva u organizmu, ohrabrivala sam ih da se odluče i cijepe svoju djecu, ali u zadnje vrijeme je sve veći broj roditelja dolazio sa svojim nepokolebljivim stavom o necijepljenju. A sada to više nije samo cijepljenje, sada su tu već i razni drugi važni medicinski preparati koji se odbijaju i koji su došli u istu skupinu sa cjepivom. I kroz to se vidi koliko je na mlade ljude jači utjecaj drugih medija nego struke.

Kako se – kao roditelj – ponašati prema djeci u ovo doba preporučenih korona izolacija a da se sačuva njihovo zdravo odrastanje i psiha?

Za sve nas je ova godina izazovna i u profesionalnom, obiteljskom, socijalnom i emotivnom smislu. Djeci je oduzeto normalno djetinjstvo. I oni su socijalna bića kojima je potrebno druženje. U vrtićima ne smiju grliti svoje prijatelje. Okolina je jako zabrinuta da se netko ne razboli, pojačana je higijena, sjede u klupi, a između njih i prijatelja plexiglas. Svi nosimo maske, a bebe ne vide više naše grimase, niti da li se smijemo ili smo tužni. Sve će to sigurno utjecati na njihovo zdravlje. Ali moram naglasiti da, ukoliko se dijete osjeća sigurno i zaštićeno u obitelji, većinu tih promjena neće ni primijetiti. Zato apeliram na roditelje da ovo vrijeme koje OSTAJU DOMA posvete sebi i svojoj djeci i da će se to sigurno isplatiti.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA