19 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Ljudi Nazbilj VID VELJAK: Kao dijete sam, poput Jimija Hendrixa, pokušao čelo svirati zubima...

VID VELJAK: Kao dijete sam, poput Jimija Hendrixa, pokušao čelo svirati zubima i polomio ih

Vid Veljak ima samo 23 godine, a već je voditelj dionice čela u Dubrovačkom simfonijskom orkestru. Rodom iz Rijeke, odrastao je u glazbenoj obitelj te već u maminom trbuhu, kaže, bio okružen glazbom. S 12 godina ozlijedio je ruku i njegova glazbena karijera dovedena je u pitanje, no on nije odustao. Uporno je vježbao i svega dva mjeseca kasnije pobijedio na državnom natjecanju. Dugo se opirao ideji sviranja u orkestru, no kad je shvatio da tako može puno naučiti o svojoj drugo glazbenoj ljubavi – dirigiranju, prijavio se na dubrovačku audiciju.

Veljak je već izdao album s kompozicijama suvremenih hrvatskih autora za čelo, a ove jeseni izaći će i njegov drugi album. Karantenu, koju je u cijelosti proveo u Dubrovniku, iskoristio pripremajući se za snimanje te odmor od stalnih putovanja. U šali kaže kako se upravo zahvaljujući karanteni i čestim šetnjama po Lapadu, sad osjeća pravim Dubrovčaninom.

Iako su mu tek 23 godine Veljak je posljednjih godinu i pol vođa dionice čela u Dubrovačkom simfonijskom orkestru. A kako je odlučio karijeru nastaviti u Dubrovniku?

– Nisam imao želju ići u orkestar, iako me uvijek fascinirao taj zvuk i funkcioniranje kolektiva. Cijeli život sam išao prema solo vodama, a onda sam shvatio da u orkestru postoji pozicija na kojoj se može svirati puno solo dionica, s tim da je to još viši nivo, na kojem postoji kolektivna odgovornost. Upravo zbog te odgovornosti ponekad mi se čini da je lakše svirati solo koncerte. Kad je u pitanju moj trenutačni angažman u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, radi se o specifičnoj situaciji. Prati me orkestar, bez dirigenta, pa sam svejedno za sve odgovoran. Naravno, tu je i koncertna majstorica, fantastična Đana Kahriman, koja sve vodi.


Glazba ga je pratila od začeća kroz djetinjstvo i odrastanje.

– Tata svira kontrabas, dvije sestre sviraju violinu, a mama je kao mala svirala klavir, no nije nastavila. Od malih nogu oko mene su se održavale probe, a ja bi im se pridružio tako da bi uzeo prvi instrument koji bi mi došao pod ruku i lupao po njemu. Imao sam plodno tlo za razvoj, a roditelji su se trudili glazbu mi dodatno približiti kroz igru. Već s tri godine sam počeo odlaziti na satove kod profesorice Tatjane Skljarenko. Moram ponajprije zahvaliti roditeljima na strpljenju, bio sam užasno zaigran kao dijete. Pet minuta bi svirao, a zatim bih dvadeset minuta radio kolutove i slično. Kao dijete uvijek sam volio vježbati pred drugima, ako nije bilo publike, ne bi svirao. To mi je ostalo do danas. Najljepše mi je svirati pred publikom i dijeliti glazbu s drugima. S jedanaest godina bio sam, skoro pa u potpunosti, posvećen glazbi, ali sam uz glazbu trenirao karate, gimnastiku i nogomet. Čak sam bio golman u NK Rijeka, obožavao sam nogomet.

Lom prsta u 12 godini života, natjerao ga je da donese konačnu odluku o svom životnom usmjerenju. Ljubav prema glazbi je prevladala nogomet.

– Mali prst mi je bio potpuno slomljen i dva mjeseca sam imao gips. Sam sam sebi rekao ili hoćeš ili nećeš. Saznao sam da se za tri tjedna održava regionalno i državno natjecanje. Išao sam na terapije, doma sam uporno vježbao i na kraju sam pobijedio na natjecanju. To mi je bio vjetar u leđa. Svirao sam bolje, jer sam sve uzeo u svoje ruke i ponovno izgradio tehniku lijeve ruke. S četrnaest godina sam upisao Muzičku akademiju, a potom i Međunarodnu muzičku akademiju u Liechtensteinu. Nakon par godina, a prije diplome u Zagrebu, upisao sam i usavršavanje u Parizu. Stalno sam putovao, usavršavanje sam nastavio i nakon diplome u Zagrebu.

S ozlijeđenom rukom, suočen s činjenicom kako možda nikad više neće moći svirati violončelo, razmišljao, što ako…Našao je rješenje u dirigiranju, koje ga i dalje privlači.

– Bavljenje dirigiranjem je jedan od mojih dugoročnih planova. Dirigentom se ne postaje nakon završenog fakulteta, za to je potrebno jako puno sviranja i vremena. Moj boravak Dubrovniku i sviranje s orkestrom je neprocjenjivo iskustvo u tom smjeru. Moram pohvaliti orkestar koji je sve bolji i bolji, stalno raste.

Veljak ističe kako je naporan rad osnova svakog uspjeha. Nakon ozljede budio se u pet sati ujutro kako bi vježbao ljestvice i opet ovladao instrumentom.

– Kako život ide dalje,uz razne druge obaveze imam sve manje vremena za vježbanje. To je jedna druga realnost u kojoj, često ne stignem vježbati svaki dan po osam sati, ali zato kad uhvatim par dana bez obaveza u potpunosti ih iskoristim za vježbanje. Najveći dio posla događa se zapravo u glavi, uz proučavanje partiture razmišljam što ta određena glazba želi reći, koja je moja uloga u izvedbi, jer sam nekad solist, nekad sam u ulozi pratnje. Glazba je uvijek razgovor, a moj je zadatak znati s kim (drugim instrumentom) razgovaram.


Kako je došlo do vašeg angažmana u Dubrovačkom simfonijskom orkestru?

– Pri kraju usavršavanju u Parizu, bavio sam se mišlju gdje i što dalje. Djevojka i ja samo bili u tom trenutku u Zagrebu. Ona je studirala, a ja sam snimao album. Tri tjedna prije audicije, dva dana prije roka za prijave, vidio sam natječaj za vođu dionice čela. Taman sam planirao ozbiljnije proučavati dirigiranje i ići na probe. Shvatio sam da bi mi to mjesto desne ruke dirigenta zapravo bilo idealno, kako bi mogao naučiti sve partiture, proučiti psihologiju orkestra. Vođen time prijavio sam se na audiciju i prošao. Tu sam već godinu i pol dana.

Veljak smatra da je kod glazbenika jednako bitna fizička i mentalna priprema. Haydenov Koncert za violončelo i orkestar br.2 u D-duru, za kojega se intenzivno pripremao u vrijeme našeg razgovora, a izveo ga je u petak navečer u Kneževu dvoru, smatra izuzetno fizički napornim.

– Tog koncerta se svi nekako boje, a tražen je na svim audicijama, a zapravo se jako rijetko izvodi. Koncert je iznimno virtuozan, a muzika je predivna. Za ovaj koncert je potrebno svaki dan vježbati. Smatram se privilegiranim što se uopće bavim glazbom na ovaj način.

Ponovno nastupate pred publikom. Vjerujem da ste jedva dočekali taj trenutak.

– Jesam, ogroman je to gušt i zadovoljstvo, nadam se da neće doći do ponovnog ukidanja koncerata. Čak i da se sve ponovno zatvori, mi na otvorenom imamo predivne lokacije. Tako smo prošlu nedjelju održali koncert ispred crkve sv. Vlaha i bilo je jako lijepo. Naravno, poštovala se socijalna distanca, a vjerujem da smo se vi skupa organizirali i bolje nego inače, kako bi i unatoč koroni mogli održavati koncerte.

Kako ste proveli vrijeme u karanteni?

– Bilo mi je zapravo super. Svirao sam koncerte doma, za svoju dragu, a kako je i ona glazbenica, i ona ih je svirala za mene. Svi su izvodili online koncerte, ja sam se odlučio malo odmoriti. Prije svega ovoga snimio sam album s kompozicijama za čelo suvremenih hrvatskih autora, a sad snimam i drugi album. Karantenu sam iskoristio za pripremu. Drugi album izaći će do početka rujna. Odmorio sam dušu. Inače stalno putujem, a tijekom karantene uživao provodeći duže vrijeme na jednom mjestu. Neposredno prije preselio sam se u Lapad, tako da je to ispalo savršeno.

Kad su u pitanju glazbeni uzori, mladi violončelist ističe kako ih ima jako puno, a sve ovisi o tome u kakvom je „filmu“ u određenom trenutku.

– Kad se vratim u same početke mog sviranja, kad sam polomio zube svirajući čelo, onda je to Jimi Hendrix. Odrastao sam na mjuziklu Jesus Christ Superstar. Imao sam i faze otkrivanja raznih violončelista, na primjer Mstislav Rostropovič, jedno vrijeme sam gledao sam njegova videa. Zatim, Steven Isserlis, od kojeg sam također mnogo pokupio. Nikad nisam imao konkretnog uzora, kojeg sam u potpunosti kopirao, ali sam kod dosta glazbenika pronašao inspiraciju i pretvorio je u nešto svoje. Tu su i moji profesori Valter Dešpalj i Romain Garioud. Naučio sam puno i od svojih studenata. Nemam vremena za stalni posao, a volim pedagoški rad, pa držim privatne sate.

Prošlog tjedna tijekom održavanja programa Kultura u điru u Mokošici, Veljak je okupljenoj djeci, objašnjavao kako se svira čelo.

Naš Vid Veljak – Cellist zaintrigirao je najmlađe u Mokošici svojim violončelom. Neki su već odlučili krenuti u muzičku školu. 🙂#kulturauđiru

Objavljuje Dubrovački simfonijski orkestar / Dubrovnik Symphony OrchestraPetak, 19. lipnja 2020.

– Djeca jako vole čelo i uvijek se oduševe njime. Tko sam ja da im ne pokažem instrument? Vjerojatno će neki od njih htjeti upisati glazbenu školu. To je naša misija na kraju. Ljudi imaju krivu percepciju kako je klasična glazba dosadna, a to je potpuno krivo. Osobno ne vidim veliku razliku između Haydena i rocka. Radi se o različitim žanrovima, ali svaki stil glazbe ima određene parametre i pravila. Rock možda i izraženija od klasike. Iako je to ljudima nepojmljivo, barokna glazba i rock imaju jako puno sličnosti. Percepcija slušatelja ovisi i o izvedbi. Svemu treba dati šansu. Mnogi vole filmsku glazbu, za koju možemo reći da je ustvari klasična. Klasika zaista nije za elitu, u njoj svatko može uživati, na nama glazbenicima je da dobro sviramo i zainteresiramo ljude.

Kao jedan od dražih trenutaka svoje karijere, pamti sudjelovanja na turneji 2Cellosa u Italiji.

– Na turneju su išli u pratnji Zagrebačkih solista, čiji se prvi čelist Smiljan Mrčela razbolio pa sam ja uletio. Luku Šulića i Stjepana Hausera znam i otprije. Kad sam sa sedam godina upisao Osnovnu glazbenu školu u Rijeci, Hauser je kod profesora Maura Šestana, koji je i meni predavao, završavao školu i odlazio u London. Družili smo se neko vrijeme, jer su klase uvijek kao velika obitelj. Šulić je akademiju završio kod mog profesora Valtera Dešpalja. 2Cellos su zaslužni za popularizaciju čela, uz to su izvrsni muzičari, a pokazali su da nema granica u žanrovima te da se sve može svirati na izrazito zanimljiv način. Poseban je osjećaj nastupati s njima. Fascinantno je kako oni stvore atmosferu među publikom. Oni su me inspirirali i potaknuli na određene projekte.

Što u budućnosti možemo očekivati od vas?

– Plan mi je svirati što više. Puno sam se bavio suvremenom glazbom. Na prvom albumu sam izveo suvremene izvedbe hrvatskih skladatelja, a sad namjeravam snimati djela stranih kompozitora. Jedan projekt zove se Musica Iberica, a riječ je o španjolskoj i portugalskoj glazbi. Promocija prvog albuma se trebala održati u ožujku, ali je zbog koronavirusa odgođena. Na jesen planiram promociju oba albuma. Dugoročni plan mi je naravno i dirigiranje, kao i nastavak usavršavanja. Želim se graditi u svom smjeru, bez pretisaka. Plan mi je živjeti u Dubrovniku i putovati odavde. Ovaj grad je jedna jako lijepa baza, u kojoj mogu vježbati, raditi i odmoriti se. More je uvijek tu i uvijek je predivno.

S malo godina i puno truda stvorili ste lijepu glazbenu karijeru, no često se događa da mladi talenti zbog nedostatka podrške odustanu od svojih snova.

– Imao sam tu sreću da sam od samog početka imao punu podršku svojih roditelja. Nisam kretao od nule. Apeliram na sve roditelje talentirane djece da ih podrže. To je ključno. Jako puno znači otići kod dobrog profesora na Master Class, kao i upoznati druge ljude, izmijeniti znanja i iskustva. Tako se najbolje uči i napreduje. Tako se stvara jedan krug, a to se upravo sad u svijetu događa. Standard glazbe raste, a naš orkestar prati taj trend. Ljudi nakon korone drugačije sviraju i percipiraju probe, to se osjeća posvuda.

Čime se bavite kad ne svirate čelo? Imate li uopće vremena za to?

– Imam vremena i to mi je zapravo jako bitno. Makar to bila noć. Crtanje me jako opušta, od malena se bavim time. Kao i svi ljudi mojih godine obožavam „gutati“ serije na Netflixu, uostalom, u posljednje vrijeme one su iznimno kvalitetne. Volim i čitati. Doduše, ne mogu se pohvaliti da sam jako puno knjiga u životu pročitao, ali nekima se iznova vraćam, poput Orwella, Kafke, Camusa. Volim se bacati u neke druge svjetove i raditi druge stvari, to mi zapravo pomaže da bolje sviram. Ipak najviše volim slušati glazbu, od elektronske sa zanimljivim ritmovima, preko popa. Proučavam trendove u svijetu glazbe. Jako me zanima u kojim smjerovima se glazba razvija u odnosnu na ono što je bilo prije. Tako proširujem vidike i crpim inspiraciju, a ponekad mi je dovoljno prošetati Uvalom ili sjesti uz more.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KRATKI REZOVI – FESTIVALSKO IZDANJE: Laureati Dana hrvatskog filma, frankofoni filmovi

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte osvrt na 29. izdanje Dana hrvatskog filma koji su završili dodijelom nagrada najbojim novim domaćim kratkim...

KRATKI REZOVI: “Mater”, “Mulan”, 15. Trash Film Festival …

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte osvrt na film "Mater" - naslov najboljega filma regije na beogradskom FESTu, nagrada za najbolju glumicu...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić