15.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaLifestyleUZ DAN POMORACA Kapetan Marijan Maro Brajac: Nakon 60 godina na svjetskim...

UZ DAN POMORACA Kapetan Marijan Maro Brajac: Nakon 60 godina na svjetskim morima, ostala je tuga za još jednim vijađem

Kapetan Marijan Maro Brajac je rođen 12. prosinca sad već davne 1946. godine u Dubrovniku. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u dubrovačkoj pomorskoj školi te pripada generaciji Nautike 1962 – 1965. godine. Napisao je napisao tri knjige vezane uz godine koje je proveo na moru. Prvu, naslova „Deko bude petan broda (dečko bude kapetan broda)“, posvetio je unucima, drugu „Moje trajno pijanstvo“,  kćerima, dok je treću knjigu „Kad duša pukne“, posvetio uspomeni na rano preminulog sina. Trenutno priprema i četvrtu knjigu „Miris samoće“, a koju će posvetiti praunuku Petru. Porazgovarali smo s kapetanom uz Dan pomoraca, kojega čestitamo svima koji su bili, jesu ili namjeravaju postati pomorci.

Na pitanje kako se odlučio za karijeru u pomorstvu, kaže da je od najmlađih dana volio gledati more i brodove s tarace stana na Konalu.

– Pričali su mi da sam jako kasno progovorio, a da je moja prvo kompletno izgovorena rečenica bila: „Deko bude petan broda“, u prijevodu dečko će biti kapetan broda. Očito je da je „nešto“ postojalo. Volim reći da je to bio poriv da se vidi i da nađem što je iza. Poslije se to uvuklo. Ostalo je zavazda, danas s tugom što neću moći napraviti još jedan vijađ.

S tek navršenih 15 godina, po prvi se put ukrcao na brod. Naime, još tijekom školovanja svako je ljeto plovio u zvanju đaka na brodovima Atlantske plovidbe. Zimi je pak radio kao lučki radnik u portu. Tu je kako mi je ispričao, naučio kako radi psiha lučkih radnika, što mu je, tvrdi, kasnije iznimno koristilo.

Kako su izgledali vaši početci? Jeste li od samog početka bili dojma da je „to to“, ili ste se dvoumili?

– Moj prvi ukrcaj  je bio u svojstvu đaka na praksi po završenom prvom razredu Nautike, na brodu „Beograd“ Atlantske plovidbe. Na prvom putovanju more mi je jako škodilo. Nekako, na račun ruganja starijih htio sam napraviti još jedno putovanje. Obavio sam ga bez problema. Tad sam podsvjesno osjetio da me more uzelo i da povratka više nema. Iza svakog završenog razreda išao sam na ljetnu praksu. Po završenoj maturi imao sam već šest mjeseci navigacije.

S obzirom na to da su mu tankeri bili posebno izazovi, po završetku školovanja zaposlio se na ondašnjoj Jugoslovenskoj tankerskoj plovidbi iz Zadra. Zanat na brodovima za rasute terete pekao je na brodovima pomorskog društva Dabinovic S.A – Monaco, a za prvog časnika palube postavljen je 1974. godine.

– Radilo se o brodu bivše Prekookeanske Plovidbe iz Bara koji je prevozio generalni teret za luke Kube. Mlad, početnik, nisam se libio pitati starije kolege za pomoć i savjet. Moje prvo krcanje tereta započelo je u Rijeci, a očekivalo nas je nekih pet, šest iskrcajnih porata u Kubi. Trebalo je znati ukrcati 724 partije tereta. Sjećanje na to je kopija pisma predstavnika kubanske vlade s pohvalom za odlično složen teret iskrcan bez ikakvih oštećenja.

U dobi od nepune 34 godina postao je zapovjednik na brodu „Marko Polo“, na brodu hladnjači, ondašnje Mediteranske plovidbe iz Korčule. U tom svojstvu plovio je svjetskim morima iduće 34 godine.

–  Tankeri su ipak ostali moj prva ljubav, pa sam im se kasnije vratio. Posljednjih 25 godina, s malim prekidima, proveo sam na chemical tankerima u svojstvu zapovjednika. Ne mogu reći da sam u ičemu bio poseban. Imao sam svoj stil rada koji se temeljio na potpunom međusobnom uvažavanju kako na liniji paluba – stroj, tako i međusobno na nivou pojedinca. Bio sam nemilosrdan pri svakom pokušaju stvaranja tenzija i poticanja nacionalističkih priča, koje bi dovele do stvaranja loših odnosa. Svaki takav pojedinac bio je počašćen kartom za odlazak doma. Brod je jedan mini univerzum koja mora biti harmoničan. Sloga, međusobno poštovanje su uvjet bez kojeg se ne može. Da se državama upravlja kao što se upravlja brodovima, odgovorno tvrdim, svijet bi bio ljepše mjesto. Brod prihvaća samo jednu vrstu ljudi.

Kako je tad izgledalo navegavanje, odnosno što je tad značilo biti pomorcem?

– Moja aktivna vezanost za more je nedavno završila. Moj kompletan plovidbeni staž, bolje reći vezanost za more, trajala je malo preko 59 godina. Što je tad značilo biti pomorcem? Meni je to bila jedna posebna čast, ponos biti pomorcem iz Grada i zadovoljstvo obavljanja jednog zahtjevnog posla koji ipak nije za svakoga.

Svijet u kojem danas živimo, u usporedbi s vremenom kad ste se vi otisnuli na more, je u potpunosti drugačiji. Živi se brže, okruženi smo tehnologijom… Koliko se u tom kontekstu pomorstvo promijenilo?

– Promijenilo se drastično. Nestala je, kako ja to volim reći, magija i kreativnost. Današnja navigacija je tehnološki izuzetno laka. Bez obzira na tehnološke olakšice, položaj zapovjednika danas nije nimalo lak. Postoji tendencija da se uloga zapovjednika što više obezvrijedi. Danas se stalno priča o timskom radu, to nije ništa novo, ali ako nešto pođe po krivu onda je uvijek zapovjednik kriv.

Kad je bilo bolje, lakše, jednostavnije, ljepše ploviti? Postoji li uopće jednoznačan odgovor na ovo pitanje?

– U moje doba bilo je daleko teže ploviti, ali bilo je i ljepše. Više smo se družili. Bili smo slobodniji u smislu mogućnosti izlaska vani, što nam je omogućilo da upoznamo svijet. Danas pod poslovnim pritiskom, raznoraznim objašnjenjima o sigurnosti, o epidemijama, s izuzetkom putničkih brodova, čovjek praktično ne može vanka. Živjelo se „od pisma do pisma“, što je danas nezamislivo. Položaj pomorca danas ipak nije lak. Izuzetno velika administracija, često nepotrebna, pravi veliki, nepotreban pritisak na ljude. Formalno, vrhovna vlast zapovjednika na brodu je samo floskula. Nijedan posao danas nije toliko obezvrijeđen koliko posao pomorca, posebno zapovjednika.

Vjerujem da ste u silnim godinama provedenim na moru, svašta doživjeli i proživjeli? Možete li nam izdvojiti neke od lijepih trenutaka, ali i neke od onih ružnijih?

– U skoro 60 godina plovidbe mora se doživjeti svašta. Imao sam slučajeva da sam s brodom bio na granici potapanja. Bilo je požara koji su efikasno ugašeni. Imao sam sreću da sam četiri puta uspio izbjeći gusarske napade. Sve je to nešto što je na neki način integralni dio posla. Jednim dolaskom kući moja osmomjesečna kćer me gledala i pitala majku: „Mama, ‘ko to?“. Nema ništa teže nego doći doma i shvatiti da si za rođeno dijete nepoznati stranac. To mi je bila najteža stvar koju sam doživio.

Jesu li mladi danas jednako zainteresirani za pomorstvo ili je taj interes manji?

– Njih interes  je u inicijalnoj fazi još uvijek veliki. Momenti koji mlade privlače često su pogrešni. Na primjer, želja da kroz ovaj posao vide svijeta. Danas, s izuzetkom kruzera toga nema. Stajanja u lukama su svedena na minimum. Materijalni moment postoji, u svakom slučaju je bitan i privlačan.

S obzirom na svoje bogato iskustvo, što bi poručili mladima koji razmišljaju da svoj život usmjere u tom pravcu ili pak onima koji su tek počeli navegavati?

– Svakome tko očekuje lagodan i dobro plaćen posao rekao bi odmah, bježi od toga. To ne postoji.

Relativno nedavno ste se umirovili? Je li vam se bilo teško naviknuti na život na kopnu?

– Točno, umirovljen sam i više aktivno ne plovim. Život na kopnu mi sad jako teško pada. Za koji dan ulazim u svoju 76 godinu. Da nije zakonskih barijera, sutra bih opet otišao na brod. Ja nisam nikakva zapovjednička zvijezda, ali more mi je zaista u krvi. Ljudi oko mene često to ne razumiju.

Osim što se bili zapovjednik duge plovidbe, radili ste i kao pilot u Boki? Kako je do toga došlo i možete li onima koji nisu upoznati, pojasniti što je zapravo posao pilota?

– Kao lučki pilot radio sam 11 godina. Biti pilot znači da zapovjednik broda ima povjerenja u vas. Pilot, zapravo savjetuje zapovjednika pri ulasku u luku, no zapovjednik broda nije dužan prihvatiti savjet pilota. Pilot mora dobro poznavati lokalne hidro i meteorološke okolnosti. Englezi kažu da je pilot utjelovljenje povjerenja. Mislim da je time sve rečeno.

Brajac je napisao tri knjige vezano uz godine koje je proveo na moru. Prvu knjigu naslova „Deko bude petan broda (dečko bude kapetan broda)“, posvetio je unucima, drugu knjigu „Moje trajno pijanstvo“,  kćerima, dok je treću knjigu naslova „Kad duša pukne“, posvetio je uspomeni na rano preminulog sina. Trenutno za tisak priprema četvrtu knjigu koja će nositi naslov „Miris samoće“, a koju će posvetiti praunuku Petru.

Što vas je potaknuo na pisanje, a onda i na objavu knjiga? O čemu zapravo govore i radi li se o autobiografskim zapisima?

– S pisanjem sam počeo iz dokolice. Knjige nisu autobiografije, iako u njima ima autobiografskih momenata. Svaka priča počiva na nekom zaista doživljenom događaju. Moje storije su prikaz jednog vremena koje je nestalo, a koje sam proživio. Pisane su preskriptivno, onako kako se u pojedinim krajevima govorilo. Priče sam u početku objavljivao na društvenim mrežama, raznim literarnim i grupama i lokalnim glasilima. Susret s gospođom Bebom Žižić, profesoricom hrvatskog i francuskog jezika, inače iz okolice Splita, bio je presudan. Ona me uvjerila da tiskam knjige. Bez lažne skromnosti, s izuzetkom Grenlanda, Kine i Japan, moje su knjige obišle svijet. Čitatelji su na njih pozitivno reagirali, a posebno me raduje što su ih prihvatile i moje kolege. Za taj uspjeh zahvalnost ogromnim dijelom dugujem gospođi Žižić. Posebno me raduje doprinos mojih kolega. Divan prilog za moju treću knjigu dao mi je kolega, naš poznati kapetan iz Grada, gospar Neno Kera.

U pripremi ovog intervjua,  saznala sam da se knjiga kapetana Brajca „Deko bude petan broda“, nalazi i u knjižnici Pomorsko-tehničke škole, stoga sam ga upitala je li mu drago zbog toga na što mi je odgovorio da za to nije znao.

– Naravno da mi je drago. Moja visoko emotivna veza s mojom školom i mojim poštovanim gospođama i gosparima profesurama nije ništa manja danas nego je bila onda. Teško je to objasniti na pravi način. Profesuri Nautike koji su predavali meni i mojim kolegama, bili su veliki i posebni ljudi. O njima ne mogu nego s poštovanjem. To su zaista bili ljudi legende, svi do jednog.

Kapetan Brajac posljednjih 50 godina živi u Boki, no u Grad dolazi kad mu se god za to ukaže prilika. Kakav je danas vaš odnos s Gradom, vraćate li mu se često?

– Grad je Grad. Dolazim kad god mogu. Tu sam prvi put udahnuo zrak i tu ću naći svoj zadnji smiraj. O Gradu nije lako pisati. Grad je nešto posebno. U moj, vrlo poseban odnos s Gradom, ulaze ona skrivena i vrlo velika uzbuđenja doživljena u mojim prolazima s brodovima ispod mira. Ako nešto znači, jedan sam od onih koji su prešli Tri Čavla.

IZ BRODSKOG DNEVNIKA: “Ne može baš svak na vapor niti može svak pozdravit svoj Grad”

Brajac, pojašnjava kako je tijekom navigacije kabini nastojao dati osjećaj doma, pri čemu je bila neizostavna slika ulaza u Knežev dvor s natpisom  Obliti privatorum publica curate.

– Jednom prilikom moj brodovlasnik, armatur vidio je tu sliku, tražio da mu objasnim natpis, a potom  da mu poklonim sliku. Nakon par godina rekao mi je da je svaki novi zaposlenik, bez obzira na rang, bio upoznat s tom slikom i natpisom. Tako Grad je bio još više sa mnom i uvažen u svijetu.

– Sebe sam predstavljao kroz Grad, a Grad kroz sebe. Jednom su mi blago zamjerili što službene poruke potpisujem samo prezimenom. Dodali su da sama poruka ako dođe drugome u ruke ljepše izgleda s onim, Kap. N.N. , zapovjednik broda N.N., na što sam odgovorio da ako ne znaju da sam kapetan iz Grada, da nemamo o čemu pričati. Tu sam na brzinu spomenuo i dubrovačko brodarstvo i onih malo manje od 200 konzulata, Statut Grada u koji sadrži prvi pisani dokument pomorskog prava kao i natpise u Kneževu dvoru i onog na Lovrijencu. Uredi ne volje ljude koji znaju tko su i što su, malo servilnosti uvijek se traži. Ja to nisam htio. Jednima je to bilo simpatično i to su mi rekli, drugima je zvučalo arogantno, što sam saznao drugim kanalima.

S obzirom na to da je sv. Nikola zaštitnik pomoraca, što je zapravo i bio povod za naš razgovor,  jeste li ga i kako obilježavali tijekom godina provedenih na moru? Kako se on obilježava u Vašoj obitelji? 

– U vrijeme moje navigacije, poslovni pritisak je bio velik i nemilosrdan. Težnja za profitom bi svaki put učinila svoje. Sv. Nikola tada nije bio službeno prihvaćen praznik. Kad god su to okolnosti dopuštale, nastojao sam naći opravdani povod da posada ima slobodan, a pri tome i plaćen dan. Red je red. Običaji i tradicija se moraju poštovati. Ako to odbacimo, uništit ćemo sami sebe.

– Obiteljske proslave su uvijek iste. Ruku na srce dok su djeca i unuci bili manji bilo je više čarolije. Čizme sa slatkišima i regalima bile su uvijek popraćene pričom kako sv. Nikola ima puno posla pa nije stigao ući u kuću. Srećom sad je tu moj mali praunuk, pa se ta užanca može baš lijepo nastaviti.

– Posebno zadovoljstvo ovaj put je i ovaj naš razgovor. Za nas iz Grada ovaj dan je poseban.

Kapetan Brajac iskoristio je priliku kako bi pozdravio sve svoje kolege, a posebno se obratio onima koji su na moru.

– Neću vam poželjeti mirno more. Neka vam je nazdravlje i dobro vam more. Mirno more zna donijeti maglu. Dobro more je prije svega dobra vidljivost.

1 KOMENTAR

  1. E kaco, ovako se pripovijeda o moru, brodu, poslu, kad se osjeća kuvjerta. Bravo za pravilo neću pulitiku u moju butigu. Teško je danas”novima”spjega što su to nekad bila čejad iz Grada,poštovanje profesije i starijeg. Lijep pozdrav od Iva/ivan Đurović-Nautika Lapad i Ekonomska skula Kazbek.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA