7.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 1 prosinca, 2021
NaslovnicaLifestyleSve tajne ljetnikovca u Beterini: neki kažu da ga još posjećuje duh...

Sve tajne ljetnikovca u Beterini: neki kažu da ga još posjećuje duh nesretne djevojke…

Priča o bogatim pučanima, duhovima i jednom od najvećih znanstvenika osamnaestog stoljeća

Fasciniran povijeću zapuštenog ljetnikovca u Beterini u Mlinima, Vedran Mezei ga odabire kao jednu od lokacija za radnju svog novog romana Treći ključ. Čime ga je taj ljetnikovac oduševio?

Prije nego što krenemo u pola tisućljeća staru povijest ovoga zdanja, možda bi priču najbolje bilo započeti od 1949. g. Upravo te godine izdano je rješenje po kojemu se ruševna kuća i imanje u Beterini oduzimaju njezinom vlasniku dr. Ernestu Katiću i daju na korištenje Ministarstvu financija SR Hrvatske. Već u rujnu objavljeno je da će se pristupiti obnovi kako bi se na tom mjestu otvorilo odmaralište za potrebe spomenutog ministarstva. Kao što je poznato, ljetnikovac nikad nije postao odmaralište, a 1965. g. proglašen je i spomenikom kulture.

Točno trideset godina od nacionalizacije, 1979. g. rješenjem Skupštine općine Dubrovnik korisnikom posjeda postaje Hotelsko-turističko poduzeće „Mlini“. Krajem osamdesetih u hotelu Astarea bila je izložena maketa turističkog naselja čija je gradnja predviđena upravo na Beterini. Od tog se projekta u međuvremenu odustalo čime je ostao očuvan prirodni ambijent nekadašnjeg ladanjskog prostora. Unatoč tome, ovo vrijedno povijesno zdanje i dalje stoji zapušteno i izloženo daljnjem propadanju. 

Danas je moguće prilično točno rekonstruirati povijest stare kuće, a tome najviše možemo zahvaliti njezinom posljednjem vlasniku, uglednom pravniku i književniku Ernestu Katiću i njegovoj rukopisnoj ostavštini. U naše vrijeme na ovu temu objavljen je znanstveni rad Antuna Baće i Ivana Viđena – „Praefatio za ladanjsku arhitekturu u Župi dubrovačkoj: ljetnikovac Bettera kraj Mlina“.

PRVIH STOTINU GODINA POVIJESTI LJETNIKOVCA

Ljetnikovac je izgradila bogata pučanska obitelj Radaljević (Radagli) i to najvjerojatnije već sredinom petnaestog stoljeća. Poznato je da su se bavili trgovinom i da su pripadali bratovštini antunina. Zanimljivo je spomenuti da je član ove obitelji bio Frano Radaljević, u ono vrijeme vrlo poznati i cijenjeni trgovac kojemu je posvećeno prvo izdanje čuvenoga Kotruljevićeva djela o trgovini.

Godine 1564. Jako Radaljević prodaje imanje obitelji Bobali (Bobaljević) i to je prvi i posljednji put da ljetnikovac posjeduje vlasteoska obitelj. Bobalijevi neće dugo biti vlasnici posjeda jer ga uskoro otkupljuje Radaljevićev zet Martol Martini, također imućni pučanin.

Podsjetimo da je u to vrijeme Dubrovačka Republika bila jedna od najmoćnijih i najprofitabilnijih trgovačkih mornarica na svijetu s oko 200 trgovačkih brodova duge plovidbe izgrađenih u dubrovačkim brodogradilištima. Bogati trgovci nisu bili isključivo pripadnici aristokracije, već i brojni pučani koji su najčešće organizirani u razne bratovštine. Tako će sve do kraja Dubrovačke Republike ovaj posjed biti u rukama pučana. Osim ladanja to je bilo i uredno vođeno gospodarstvo na kojem su zemlju obrađivali župski seljaci, koloni, koji su bili obavezni dio uroda davati svojim gospodarima.

Obitelj Martini vlasnik je ovoga posjeda više od stotinu godina, sve dok kraja 17. stoljeća kada je došlo do nestanka izravne muške loze. Nasljednicom postaje Margarita Martini koja se udaje za  Đura Gargelienija. Već 1716. godine vjenčanjem njihove kćeri Pere Garglieni-Martini za Ruđera Betteru ljetnikovac pripada obitelj po čijem prezimenu cijela uvala i danas nosi ime. Od tada će Bettere biti vlasnici ovoga imanja više od dva stoljeća. 

OBITELJ BETTERA

Trgovac Pietro Bettera početkom 17. stoljeća dolazi u Dubrovnik iz talijanskog grada Bergama. Ubrzo se seli u Beograd gdje se pridružuje dubrovačkoj trgovačkoj koloniji, a nakon povratka u Grad ženi se Dubrovkinjom iz trgovačke obitelji Cinquantini.

Najpoznatiji član obitelji vjerojatno je bio njegov sin Baro (oko 1637. – 1712.) koji je obnašao mnoge ugledne funkcije u Republici: gestald bratovštine Lazarina, član Akademije ispraznijeh, savjetnik Republike…. Kao uspješan trgovac poslovao je čak i na Levantu, a posebno se istaknuo u obnovi Grada nakon „Velike trešnje“ 1667. g. Oženio se 1670. g. Marijom Agostini, kćerkom bogatog mletačkog trgovca. Imao je šestero djece i bio je jedan od najbogatijih ljudi u Republici toga vremena. Poznat je i kao pjesnik, a njegovo djelo, zajedno s još dvojicom autora, našlo se i u zbirci poezije „Grad Dubrovnik vlastelom u trešnju” objavljenoj početkom jeseni 1667. godine u Anconi. Ova knjižica govori o razornom potresu i njezin naručitelj je najvjerojatnije bila dubrovačka vlada koja je i na ovaj način željela pokazati svijetu kako Grad ni nakon takve katastrofe nije klonuo duhom.  

Posjed u Mlinima često se veže upravo za ime Bara Bettere, što zapravo nije točno. Naime, kao što je već spomenuto, ljetnikovac je pripao obitelji Bettera vjenčanjem njegovog sina Ruđera za Peru Garglieni-Martini i to četiri godine nakon Barove smrti.

Ruđer i Pere Bettera imali su šestero sinova među kojima je najpoznatiji svećenik, putopisac i pjesnik Đuro (1718.–1794.). Zapisi potvrđuju kako je Đuro često boravio u ljetnikovcu. U njegovo vrijeme kroničar Ivan Matijašević spominje događaj u kojem je obitelj Bettera, na žalost mnogih Lopuđana, skinula krov s kule na Lopudu kako bi kupama popravili krov svoga zdanja u Župi dubrovačkoj. Danas, tristo godina poslije, svjedoci smo da je kula na Lopudu obnovljena dok ljetnikovac u Mlinima već dugi niz godina propada.  

Od mnogobrojnih članova obitelji koji su boravili na imanju u Mlinima najviše se ističe ime Bara Prospera Bettere (1770.–1852.). Povijest ga bilježi kao važnu figuru u zadnjim danima Dubrovačke Republike, ali i nakon njezinoga pada, za vrijeme francuske i austrijske vlasti kada je i zatočen. Ubrzo je oslobođen, a nedugo nakon toga vlasti su mu povjerile važne društvene funkcije.  Bio je prevoditelj i pisao je pjesme na hrvatskom, latinskom, talijanskom i francuskom jeziku. Postoje pisani tragovi koji govore da je Baro Prospero Bettera provodio sve svoje slobodno vrijeme na ovom posjedu, najčešće u lovu i ribolovu. Prema nekim izvorima tu je proveo i svoje posljednje dane. Za njegova života 1806. g. dogodila se rusko-crnogorska opsada Dubrovnika kada je ljetnikovac opljačkan i zapaljen, a poslije tek djelomično obnovljen. Zanimljiv je i podatak da je imanje 1840. g. poslužilo kao jamstvo isplate miraza prilikom vjenčanja Petronile Bettere za Stjepana Krekića.

1852. g. posjed nasljeđuje Petar-Vlaho Bettera koji nije imao muških potomaka. Jedanaest godina kasnije zapadni dio imanja prelazi u vlasništvo Pava Turčinovića, ali dio posjeda s ljetnikovcem (koji je tada već u ruševnom stanju) i dalje je u vlasništvu obitelji Bettera. Ovo je važno naglasiti jer se može naići na podatak da je stara kuća pripadala obitelji Turčinović što po svemu sudeći nije točno. Ljetnikovac od svoga oca nasljeđuje Ana-Marija  Bettera-Centa koja je posljednja pripadnica obitelji u izravnoj lozi. Ona 1929. g. prodaje posjed Ernestu Katiću.  

Ostaci gornje kuće koja danas više ne postoji

PORED LJETNIKOVCA KUĆA I KAPELICA

Ljetnikovac se vremenom nadograđivao i nekoliko puta obnavljao. Osim ovog ladanjskoga zdanja u blizini se nalazila i jednokatna kuća većih dimenzija. Smještena sjeverozapadno od ljetnikovca bila je jasno vidljiva sve do početka Drugoga svjetskog rata, a  danas se samo naziru temelji te građevine čemu svjedoče i neke fotografije iz tog razdoblja. Poznato je da je kuća spaljena 1806. g. prilikom rusko-crnogorske okupacije te postoji podatak da je obnovljena i osposobljena za stanovanje već 1816. g. Vjerojatno je upravo u toj kući najviše boravio spomenuti Baro Prospero Bettera.

Posjed je imao i svoju kapelicu smještenu u vrtu s istočne strane ljetnikovca. Ona se spominje i u ugovoru iz 1770. g. po kojemu se regulira način zajedničkog korištenja imanja među nasljednicima. U njemu se navodi da bratu Đuru Betteri, koji je bio svećenik, mora biti omogućen pristup kapelici kada god to poželi.

RUĐER BOŠKOVIĆ U LJETNIKOVCU BETTERA

Za Ruđera Josipa Boškovića (1711. – 1787.) često se s pravom može čuti kako da je jedan od najvećih umova u povijesti čovječanstva. Bio je istaknuti fizičar,matematičar, astronom, filozof, geodet, diplomat, arheolog, pa čak i pjesnik.

U znanstvenim krugovima postao je poznat nakon što je uspio riješiti problem pukotina na kupoli bazilike svetoga Petra u Rimu i tim se postignućem uvrstio u pionire znanosti statike.

Napisao je više od osamdeset znanstvenih radova, a najpoznatije Boškovićevo djelo jest „Teorija prirodne filozofije“ u kojoj je pokušao na jednostavan način objediniti i objasniti sve prirodne fenomene. Dva stoljeća prije otkrivanja subatomskih čestica predvidio njihovo postojanje, a Ruđeru u čast jedan krater na Mjesecu nosi njegovo ime.

Poznato je da je Bošković već s četrnaest godina otišao na školovanje u Rim i da je od tada sve do kraja života samo jednom duže boravio u Dubrovniku i to 1747. g. Prema nekim tvrdnjama, tada već svjetski poznati znanstvenik, tom je prilikom određeno vrijeme proveo i u ljetnikovcu Bettera gdje je napisao svoje poznato djelo „Dissertatio de maris aestu“ (O morskim plimama), koje je iste godine tiskano u Rimu.

Koja je poveznica između slavnoga znanstvenika i kuće na Beterini?

Majka Ruđera Boškovića zvala se Pavle i bila je sestra Ruđera Bettere, prvog vlasnika ljetnikovca iz loze Bettera. Pavle je doživjela duboku starost i umrla u sto trećoj godini života dok je, s druge strane, Ruđer ostao bez oca sa svega deset godina, a cijeli ga je život poznavao kao bolesnog i nepokretnog čovjeka.

Dr. Ernest Katić ispred ljetnikovca

PRIČA O DUHOVIMA

Različite su verzije priča o duhovima u Beterini, a jedna od njih nam govori o nesretnoj ljubavi mlade žene koja je na stijenama pokraj kuće počinila samoubojstvo. Navodno je bila trudna, a kako se zbog društvenih prilika i osude obitelji nije mogla udati za voljenoga muškarca, odlučila je sebi oduzeti život. Od tada se tamo pojavljuje njezin duh.

Prema drugoj verziji, u ljetnikovcu su se organizirale seanse prizivanja duhova koje je predvodila djevojaka iz obitelji Bettera. Bila je poznata kao medij koji može komunicirati s dušama mrtvih. U to vrijeme bilo je pomodno dolaziti iz Grada s brodicama u Beterinu na takva događanja. Djevojka je navodno u međuvremenu poludjela i počinila samoubojstvo.

Čak je i nacionalna televizijska kuća snimila emisiju o „ukletim kućama u Hrvatskoj“ u kojoj je predstavljen i ljetnikovac Bettera. U emisiji je među ostalima sudjelovao i Ivan Viđen, jedan od rijetkih znanstvenih istraživača koji su se u novije vrijeme detaljnije bavili proučavanjem ovoga lokaliteta. On je pokušao dati odgovor na pitanje postoji li povijesni trag koji bi mogao potvrditi iznenadnu ili preranu smrt nekoga od stanovnika ljetnikovca. Proučavajući arhivske dokumente nije uspio pronaći ništa što bi moglo predstavljati podlogu za ovu priču. Viđen zaključuje da su u slučaju kuće u Beterini takve priče razumljive, s obzirom na lokaciju, starost i izgled ljetnikovca, te da ovakve primjere često susrećemo kod sličnih lokaliteta bilo gdje u svijetu.

BUDUĆNOST LJETNIKOVCA?

Može li se na neki način nastaviti vizija vezana za ljetnikovac Bettera koju je prije gotovo stotinu godina osmislio dr. Ernest Katić? Ovaj čuvar i promicatelj dubrovačke povijesne baštine najprije je htio od stare kuće napraviti kultiviranu ruševinu i tako je sačuvati od daljnjeg propadanja. Ipak, svjestan da je takav pristup teško izvediv, ali i zbog kulturne i povijesne vrijednosti lokaliteta, Katić je osmislio revitalizaciju ovoga prostora koja bi i dalje bila u funkciji očuvanja baštine.

Kada bi do obnove uistinu došlo, ne bi bilo teško zamisliti da u ladanjskom zdanju na mjestu nekadašnjeg orsana imamo, primjerice, manju dvoranu pogodnu za organiziranje izložbi, koncerata, predavanja ili neka slična događanja. U prizemlju ljetnikovca mogla bi biti prikazana pet stoljeća duga povijest ovoga mjesta kroz priču o Dubrovačkoj Republici, a kat stare kuće bio bi biti prikladan za, primjerice, spomen sobu Ruđeru Boškoviću. Obnovljeni vrtovi oko ljetnikovca, kao i terasa poviše orsana, savršena su mjesta za organizaciju različitih edukativnih, kulturnih i zabavnih sadržaja. Postoje naravno i brojene druge mogućnosti i ideje po kojima bi se ovaj prostor mogao uspješno revitalizirati. Ukoliko se i stvore preduvjeti za obnovu, svakako bi se trebalo voditi računa da ne dođe do pretjerane komercijalizacija objekta s posebnim naglaskom na očuvanje prirode. Ovaj izuzetno vrijedan kulturno-povijesni lokalitet sigurno zaslužuje da se o njemu barem promišlja na ovaj ili sličan način.

ISJEČAK IZ KNJIGE „TREĆI KLJUČ“:

Možda sam ti već i rekla da se ovo mjesto zove Beterina po obitelji Bettera. Oni su bili vlasnici ljetnikovca više od dvjesto godina. – pričala je djevojka i dalje ne gledajući u mladića. – Prvi vlasnik imanja iz ove obiteljske loze zvao se Ruđer, inače ujak slavnog znanstvenika. Smatra se da je upravo po njemu Bošković dobio ime. (…) E, sad zamisli jedrenjak koji se upravo usidrio u ovoj uvali. S palube se spušta drveni brodić na vesla u koji se ukrcava nekoliko ljudi. Među njima je i tridesetšestogodišnji muškarac, jedan od najpoznatijih znanstvenika na svijetu. Nakon više od dvadeset godina dolazi u posjet svom ujaku i imenjaku Ruđeru Betteri. Upravo u ovom ljetnikovcu provest će naredne dane gdje će napisati svoje poznato djelo „O morskim plimama“.

Je li stvarno bilo tako ili se prepuštamo mašti na volju?

Opet sumnjaš?!

S tobom se nikad ne zna.

Ovo što sam ti upravo rekla jesu povijesne pretpostavke. Naime, majka Ruđera Boškovića zvala se Pavle i bila je sestra Ruđera Bettere koji je od 1716. godine postao vlasnikom ovog ljetnikovca. Postoje priče da je Bošković kao dijete često dolazio na ladanje kod svoga ujaka. S njime su vjerojatno bili njegova braća i sestre, među kojima je i Anica Bošković, poznata kao hrvatska književnica čije je djelo tiskano još za njezina života što je u ono vrijeme bila rijetkost. Smatra se da je Ruđer Bošković boravio ovdje baš te 1747. godine za vrijeme svog jedinog duljeg posjeta Dubrovniku otkako je iz njega odselio još kao četrnaestogodišnjak. O tim događajima govorio je Ernest Katić, tvoj kolega odvjetnik, ujedno posljednji vlasnik ovog ljetnikovca.  

Pričala si mi o Boškoviću dok smo šetali zidinama. Rekla si da je bio jako svestran. – prisjećao se John. – Osim što je prije Einsteina shvatio da je vrijeme relativan pojam, po čemu je još bio poznat?

Uh, o tome bi se moglo govoriti danima.

Probaj sažeti u jedno popodne. – našalio se mladić.

Vedran Mezei, autor knjige “Treći ključ”

Pročitaj VIŠE:

“Treći ključ” Vedrana Mezeia: priča počinje na dan Velike trešnje, na karavanskom drumu pokraj Crkvice sv. Orsule

FOTOGRAFIJE: Državni arhiv u Dubrovniku, Rukopisna ostavština Ernesta Katića (crno bijele fotografije su nastale 30-tih godina prošlog stoljeća), Luka Rašica, Jon Enoch

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić