14.8 C
Dubrovnik
Petak, 1 ožujka, 2024
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljSlikarica Mihaela Rašica iskreno: najveći je izazov moje struke održati neku vrstu...

Slikarica Mihaela Rašica iskreno: najveći je izazov moje struke održati neku vrstu samopoduzetnosti, a zadržati umjetnički senzibilitet

Mihaela Rašica je slikarica koja je lani diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a sa svojih 26 godina već je dobila priznanje struke. Mlada Dubrovkinja nagrađena je za svoj rad na 7. Bijenalu slikarstva, izložbi koja u organizaciji Društva hrvatskih likovnih umjetnika, daje presjek generacija koje aktivno oblikuju hrvatsku slikarsku scenu.

Osim slikanjem bavi se i pisanjem, točnije poezijom.

A kako je sve krenulo?

Slikanje je krenulo od vrtićke dobi, sve do kasnijih razreda srednje škole i nisam bila nešto upućena u kulturu, niti svjesna mogućnosti nekakve umjetničke karijere, bilo mi je to jednostavno nešto što radim. Možda mi je zbog interesa za pisanje logičan odabir srednje škole bila gimnazija, ali od trećeg razreda nadalje sam počela pohađati satove crtanja i slikanja kod Josipa Pina Trostmanna, koji me je naučio jako puno toga o slikanju, ali i o odnosu prema slikanju, koji njegujem i danas.

Kako je to prihvatila Vaša obitelj, prijatelji?

Obitelji se to u početku činio kao loš odabir jer sam išla u gimnaziju i s dobrim sam ocjenama mogla upisati i nešto drugo, ali s vremenom su prihvatili da je to moj put. A prijatelji su uvijek bili za to.

Kakvim se slikarstvom bavite? Imaju li Vaše slike neku poruku, simboliku?  

Bavim se ekspresivnim figurativnim slikarstvom, najčešće u tehnici ulja na platnu. Katkad radim i kolorističke apstrakcije. Ne bih ulazila u tumačenje svojih slika na simbolički način, trudim se graditi ih slikarskim jezikom, a ne koristiti slikarstvo kao alat kojim ću reći nešto što se može izreći i razgovornim jezikom. Kažem razgovornim, jer poeziji pristupam na sličan način; koristim pjesnički jezik, koji je drukčiji od razgovornog, preobražen je. Takav jezik (slikarski ili pjesnički) ne objašnjava i ne simbolizira neku pojavu, nego on ta pojava jest. Tu je onda i odgovor na pitanje ‘što za mene slikanje znači’. Znači mogućnost da se stvara. Slika naravno izrasta iz iskustva življenja, iz viđenog, ali se mora preobraziti i potom imati svoj vlastiti (slikarski) život.

Pišete i poeziju. Povezujete li pjesme i slike?

Ne povezujem ih direktno, a i sam pristup stvaralaštvu je različit. Slikarstvo je, između ostalog, moja struka i nešto u čemu sam izučila zanat prije nego što sam se u tom mediju počela izražavati.  Slikam, odnosno odlazim u atelje svaki dan. Poezija, s druge strane, nije nešto za što je nužno izučavanje zanata, pristupam joj stoga puno slobodnije i ne pišem redovito nego tek kada mi se pjesma pojavi.

Motivi u mojim pjesmama su zemlja, blato, mlijeko, nar, tijelo (ljudsko i životinjsko), brod/arka/ korablja… A teme su stvaranje svijeta i tvorba materije i bića, pa posljedično i rađanje, često su teme i svjetlost, glas odnosno govor i potraga za božanskim likom.

Motivi u mojim slikama su ljudi okupljeni oko stola, vaze, vrčevi, kuće, dvoje ljudi u razgovoru, ljudi zaokupljeni određenim predmetom i slično. A teme su pogled, svjetlost i koloristička harmonija.

Gdje nalazite inspiraciju?

U svemu. Ne uspijevam se inspirirati odabirom konkretnih motiva za promatranje, već promjenom načina promatranja, možda nekim „čuđenjem“. Trudim se promatrati sve oblike života oko sebe kao izraz neke sile koja uvijek rađa, raste, preobražava se… pa me tako na isti način čudi kako je izraslo i oblikovalo se jedno stablo ili jedan čovjek ili jedna kuća, kikara, stol. Ja stoga često slikam jednostavne motive i predmete, ali bacam na njih neobično osvjetljenje, dodajem neki element koji izaziva začudnost ili usuglasim paletu, potez i dinamiku kako bi na neki način ti motivi iskočili iz svoje “običnosti”” i iz naše navike na njih. Radi se zapravo o jednom ne samo umjetničkom, nego generalnom pogledu na svijet gdje su sve stvari oko nas žive, samo na to treba obratiti pažnju. Umjetnost u tome pomaže.

Je li Dubrovnik kao Grad, možda imao nekog utjecaja na Vaš umjetnički razvoj?

Pa sasvim sigurno, mislim da na svakog umjetnika utječe njegovo rodno mjesto jer svi kao djeca imamo nezamjenjivo intenzivan doživljaj svoje okoline, a naravno da je to još potencirano kada je u pitanju grad kao što je Dubrovnik. U Dubrovniku sam odrasla, njegova skučenost, razvedenost i kontrast otvorenog i zatvorenog prostora, specifični mediteranski kolorit i kvaliteta svjetlosti, a naravno i osjećaj nekog prethodnog duha grada, formirali su moj pogled na svijet općenito, pa tako i onaj umjetnički. Također, kada sam se počela školovati u crtanju i slikanju, učila sam iz knjiga od Dulčića i Masle.

Djetinjstvo u Dubrovniku je iznjedrilo neke motive u mojoj umjetnosti koji možda na prvi pogled ne djeluju kao da imaju veze s Dubrovnikom, ali zapravo izrastaju iz njega. Ne slikam ikonične  kadrove Minčete i Porporele, ali zato često kada slikam bilo kakav pejzaž ili prizor u eksterijeru, koristit ću jednu paletu boja, spaljenu crvenu kakva se nalazi na osušenim šipcima ujesen, duboku sivozelenu kakva se nalazi na agavama i bistru hladnu plavu, onakvu kakvu se može vidjeti na zimskom dubrovačkom nebu. U poeziji često koristim motiv naranče, kamena i soli, što je nešto što direktno asociram uz svoj rodni grad.

Izlagali ste, među ostalim i na Klinici za tumore u Zagrebu. Kakvo Vam je to bilo iskustvo i kakve su povratne informacije?

Radi se o kolaboraciji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu te Kliničkog bolničkog centra Zagreb Sestre milosrdnice gdje se svako mjesec dana u hodniku Klinike za tumore izlažu slikarska djela nekog mladog umjetnika ili umjetnice. Radi se o dugom hodniku kojim onkološki pacijenti idu na svoje kemoterapije tako da se radi o dosta emotivno nabijenom i „teškom“ prostoru.  Dok sam postavljala izložbu sam razmišljala kako ti ljudi koji se bore za vlastiti život pored svih svojih problema vjerojatno neće imati interesa za gledanje slika, ali iznenadila sam se jer su neki od njih dolazili do mene da mi se nasmiješe i daju do znanja da su primijetili slike i da im se sviđaju. Volim vjerovati da se na mojim slikama vidi da se bavim nekakvim osnovnim čuđenjem samim životom, mogućnošću da život uopće bude, svim njegovim pojavnim oblicima i svim načinima na koje jest. Tako da, ako je netko od tih pacijenata, čiji je život u tom trenutku u krhkom stanju, na mojim slikama vidio i prepoznao život, to mi je najveća pohvala koju mogu dobiti.

Sudjelovali ste na 7. Bijenalu slikarstva i osvojili nagradu. Što Vam to znači?

Za mene je bilo već veliko pozitivno iznenađenje uopće proći selekciju za Bijenale s obzirom na to da sam te iste godine tek diplomirala, a kamoli još i osvojiti nagradu. Znači mi to dosta jer mi daje potvrdu da mogu slikati onako kako sama želim i za taj rad dobiti priznanje tj. ne moram se mijenjati ni prilagođavati da bih ostvarila uspjehe. Svako autentično stvaralaštvo će kad-tad dobiti priznanje ako ostane vjerno sebi i maksimalno dobro izvede svoju zamisao, od umjetničkog procesa, preko tehničke izrade do prezentacije publici.

Izložila sam dvije slike iz ciklusa Gozba! s kojim sam prošle godine diplomirala na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti.



Slikarstvo, kao osnovno zanimanje, je dosta zahtjevno, jednom mi je jedan slikar rekao kako je lako završiti Akademiju, ali teško ustrajati u slikanju te da slikari obično imaju neki drugi izvor stalnih prihoda. Imate li Vi neke planove u smislu zanimanja?

Smatram da je najveći izazov odabira takve struke održati neku vrstu samopoduzetnosti, a zadržati umjetnički senzibilitet. Ne možeš očekivati neku konkretnu kvotu u koju ćeš upasti, zaposliti se i ostati, već moraš sam sebi stvoriti neko mjesto. To podrazumijeva prijavljivanje na natječaje i potpore, uključivanje u projekte, organiziranje vlastitih izložbi i na kraju krajeva jednostavno objavljivanje vlastitog rada drugima. A s druge strane, umjetnici većinom samo žele samoću i tišinu da mogu napraviti sve te svoje radove. Tu se stvara neki neobičan spoj  gdje nema druge, nego ostati čvrst i naći taj svoj balans; zadržati dovoljno prostora da se baviš nečim idejnim, neopipljivim, za neke i duhovnim, a da onda rezultate toga prezentiraš u ovom opipljivom i praktičnom svijetu gdje postoje galerije, projekti, financije, ugovori i sve te stvari. Ne znam još kako ću strukturirati svoje buduće zanimanje, ali svakako ću se nastaviti primarno razvijati kao samostalna umjetnica.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA