Čitav prihod s večerašnjeg koncerta glazbene dive Zorice Kondže u Kazalištu Marina Držića, povodom Valentinova, a u organizaciji TZ Grada Dubrovnika i Lions kluba sv. Vlaho, namijenjen je “Lukjernici”, Udruzi za zaštitu prava psihijatrijskih pacijenata i unaprjeđenje duševnog zdravlja i kvalitete.
Vrijeme u kojemu živimo, različiti pritisci sa svih strana, pretjerana očekivanja, ogromna razina stresa, pomanjkanje empatije, neizvjesnost egzistencije, nedostatak samopouzdanja ili jednostavno, nesnalaženje u svijetu koji juri, kod sve brojnijih pojedinaca donosi poteškoće mentalnog zdravlja. Veoma je zabrinjavajuće kako se takva vrsta zdravstvenih smetnji javlja kod sve mlađe populacije i njihovog poriva za suicidom.
Dubrovačka “Lukjernica” koja je osnovana 2003. na inicijativu dr. Nade John, okuplja danas stotinjak članova, pretežno su to roditelji i prijatelji osoba s problemima mentalnog zdravlja, a sve sa ciljem kako bi se i izvan institucionalnih okvira pomoglo osobama s duševnim smetnjama. O možda najosjetljivijoj skupini ljudi koja je u društvu nerijetko stigmatizirana, brine na različite načine sedam stalnih volontera u Udruzi, a jedna od njih, pedagoginja Mira Šejtanić naglašava kako sa zadovoljstvom može istaknuti odličnu suradnju ostvarenu s dubrovačkom bolnicom, što je od neprocjenive pomoći.
U proteklim desetljećima, kaže, ipak su se stvari pomaknule nabolje.
-Od 2003. do danas dogodilo se dosta toga, na bolje. Smanjila se stigmatizacija osoba sa psiho socijalnim poteškoćama, iako to nije ni približno kako bi trebalo biti u 21. stoljeću i u Gradu kao što je naš Dubrovnik. Nažalost, moram reći kako u zadnjih par godina (točnije od početka Pandemije) rapidno raste broj osoba koji nam se obraćaju s molbom za pomoć. Ono što nas brine je činjenica da je riječ o mladim osobama, nerijetko su to i osobe mlađe od osamnaest godina. Stanje mentalnog zdravlja djece, adolescenata i mladih ljudi u dobi oko 20 do 30 godina sve je alarmantnije. Naime, činjenica je kako sve više djece i mladih u toj dobi pati od nekog mentalnog poremećaja, sve više ih je na antidepresivima, sve više ih se šalje na hospitalizaciju u Zagreb, a i sve više je suicida.
Kakvu pomoć Lukjernica može pružit svojim korisnicima i što bi optimalno mogla?
-Glavni dio aktivnosti usmjeren je na osnaživanje pojedinca s mentalnim poteškoćama/oboljenjima i njihovih obitelji – kroz grupe uzajamne podrške za takve osobe i njihove obitelji/prijatelje, različite radno-okupacijske i kreativne radionice, rekreaciju na svježem zraku, druženje i socijalno uključivanje kroz Večeri društvenih igara, različite kvizove, dostupnost besplatne psihoterapijske pomoći i sl. Također u smislu osnaživanja zajednice i destigmatizaciju osoba s bilo kakvim mentalnim poteškoćama.
Deinstitucionalizacija ostala mrtvo slovo na papiru
Puno se govorilo o deinstitucionalizaciji … u kojoj je to fazi?
-To je ono teško pitanje, realno, ponekad mi se čini da je to pogotovo u Dubrovniku i u DNŽ nemoguća misija. Jednostavno nema dovoljno kadra, nema prostornog uređenja gdje bi se takva jedna priča deinstitucionalizacije mogla pokrenuti i dogoditi. Bilo bi super kada bi mogli uvesti modele iz drugih članica EU gdje je deinstitucionalizacija već uvelike zastupljena, međutim mi smo svjedoci da se naši korisnici i dalje smještaju ili u udomiteljske obitelji ili u domove. Glavni je cilj deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi, međutim čini mi se da se u nas to nije pokrenulo s neke “mrtve točke”. Vlada Republike Hrvatske se obavezala da će poboljšati život osoba s invaliditetom, uključujući i njihovo preseljenje iz ustanova i stvaranje programa pružanja potpore u zajednici. Unatoč tim obećanjima institucionalna skrb u Hrvatskoj raste umjesto da se smanjuje, a veoma je malo pojedinaca koji borave u ustanovama, vraća se životu u zajednici. Između 70 i 100 posto štićenika ustanova namijenjenih osobama s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom institucionalizirano je bez vlastitog pristanka ili prilike da ospore tu odluku, zahvaljujući pravnom postupku poznatom kao „lišenje poslovne sposobnosti“, koji im oduzima pravo da sami donose važne odluke.
Na koji način vam zajednica može biti od pomoći više?
-Osobe s invaliditetom (a tu spadaju i osobe sa psiho socijalnim teškoćama odnosno sa teškoćama mentalnog zdravlja) danas predstavljaju značajan dio svjetske populacije čiji se problemi više ne smiju zanemarivati. Procjenjuje se da u svijetu živi oko 650 milijuna takvih ljudi, što čini gotovo 10% ukupnog stanovništva. Značajan broj osoba s invaliditetom predstavljaju i osobe oboljele od nekog mentalnog poremećaja. Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije oko 450 milijuna ljudi pati od mentalnih, neuroloških poremećaja ili od psihosocijalnih problema. Zajednica najviše može pomoći u smislu da prihvaća osobe drugačije od sebe i da ih prestane stigmatizirati i “etiketirati”.
Kakva je suradnja volontera s liječnicima u našoj bolnici, obzirom i na njihovu pretrpanost poslom, koliko vam stignu pomoći zbog svog obima obaveza?
-U Udruzi trenutno volontira sedam stalnih volontera i svatko je zadužen za neko “svoje” područje. Iznimno smo sretni kada, usporedivši s ostalim Udrugama u Hrvatskoj, mi ponosno možemo reći da je naša suradnja s OB Dubrovnik u savršenom balansu. Dakle, budući da je Lukjernica članica SUMEZ-a i u upravnom odboru je naša članica, često imamo sastanke na kojima razgovaramo o situaciji sa suradnjom između Udruga i Bolnica.
Mi, iako nemamo potpisan ugovor o suradnji, možemo s ponosom reći da naša psihijatrija funkcionira gotovo pa savršeno. Činjenica je da ti ljudi, kao u konačnici ni nitko drugi, nemaju čarobni štapić pa da poprave stvari odmah, međutim uvijek su tu da saslušaju našu stranu priče, preporuku za daljnji pristup liječenju i zaista osobe koje dođu na odjel psihijatrije gledaju kao ljude prvenstveno i ne odustaju od toga da donesu boljitak u živote naših sugrađana.
foto:arhiv
