28 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Ljudi Nazbilj Redatelj Lukša Benić: Mislim da su me vojnici htjeli ubiti nakon što...

Redatelj Lukša Benić: Mislim da su me vojnici htjeli ubiti nakon što su cijelu noć na setu trčkarali po brdu u uniformama JNA

Popis fakulteta koje je završio: elektrotehnika, komparativna književnost i sociologija, pa na kraju režija; popis poslova koje je radio od programiranja do novinarstva; hobija kojima se bavi vaterpola, košarke, kvizova…, ovog Dubrovčanina definitivno čini čovjekom sveobuhvatnog znanja i iskustva. Nakon godina traženja, pronašao se u stvaranju i režiranju filmova. Upoznajte redatelja, kvizaša, inženjera i profesora Lukšu Benića.

Na setu u Konavlima

Nakon osnovne škole Lukša je upisao gimnaziju, a kako mu je matematika jako dobro išla upisao je Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Po nekakvoj inerciji sam upisao elektrotehniku, iako sam imao sklonost i prema humanističkim znanostima ili autorskom radu, a posebno me oduvijek interesirao film. Pri kraju studija paralelno sam upisao na Filozofskom fakultetu još komparativnu književnost i sociologiju. To mi je tada bilo vrlo važno i bavljenje filmologijom me usmjerilo prema ovom što danas radim. Već sam na studiju počeo raditi web dizajn i administrirati računala u raznim firmama, a nakon diplome radio sam ozbiljnije poslove na bazama podataka. Nisam se ipak pronašao u svemu tome tako da sam uz obavljanje tehničke podrške na raznim portalima došao do nekog light novinarstva. Najduže sam se zadržao na portalu Monitor.hr, gdje sam dugo bio jedan od urednika, to je bio možda i prvi news portal u Hrvatskoj. U to vrijeme sam još vagao hoću li se ipak usuditi baviti nekakvim autorskim, čak umjetničkim istraživanjem ili nastaviti s poslom u potpuno drugoj sferi.

Sa završenim diplomskim studijem elektrotehnike i računarstva, a potom i komparativne književnosti i sociologije, radnim iskustvom u informatičkim i novinarskim područjima, Lukša se odlučio za ono što mu je oduvijek bila strast i s 27 godina pošao na prijemni na Akademiju dramskih umjetnosti.

Nije to za režiju neuobičajeno, prije je čak postojalo pravilo da režiju ne može upisati netko tko već nije diplomirao ili barem nekoliko godina studirao nešto drugo. Prijemni je dosta temeljit i treba svašta pripremiti, ali na kraju se ipak svede na taj razgovor s velikom komisijom, koji može biti dosta brutalan. Treba se znat nositi s izravnošću tih ljudi koji ustvari žele vidjeti možeš li izdržati pritisak koji taj posao donosi.

Posao programera bio je zanimljiv, ali ipak mi je nekako sve to postalo monotono, a nedostajao mi je kontakt s ljudima i nekakav način izražavanja. Mene je najviše zanimalo da se na bilo koji način bavim filmom, makar i kroz pisanje o filmu, što sam dosta radio za razne medije. Suosnivač sam i festivala kratkog filma u Velikom Taboru koji je ove godine imao svoje 18. izdanje, dalje je onda slijedio rad na filmskim setovima i naposljetku ono najvažnije, a to je nekakav autorski ili čak umjetnički angažman.

Nakon što je završio režiju, kao treći fakultet, kaže ušao je u žrvanj u kojem se vrte svi koji se bave filmom.

Pokušavaš što više projekata zamisliti, što više projekata dogovoriti, što više toga dovesti do nekog oblika u kojem može ići na natječaj, prijavljivati se na natječaje HAVC-a ili na televizije. Neki se projekti naravno nikad ne realiziraju, ali idemo dalje.

Koji je bio tvoj prvi profesionalni, realizirani projekt?

Radio sam s kolegicom Silvom Ćapin malu igranu seriju za HTV . Bila je to serija kratkih igranih formi koje imitiraju dokumentarac, pod nazivom „Filmske priče“. Radili smo to za HTV3 i bilo je odlično iskustvo.

Vedran i Lukša Benić uoči dubrovačke premijere serije “Storija o neponovljivima”

Radio sam naravno i razne tekuće stvari, emisije na HTV-u, surađivao u kulturnom programu i slično. A onda su na red došle „Storije o neponovljivima“, serija o dubrovačkim oriđinalima koju sam radio s tatom Vedranom. On je scenarist serije, u toj je temi bio već jako dugo, a ideju i koncept smo brusili kroz beskrajne razgovore. Bilo nam je stvarno veliko zadovoljstvo zajedno na tome raditi i čini mi se da je sve prošlo dosta dobro. To je priča o Gradu i najvažnije nam je bilo da su ljudi u Gradu zadovoljni, a mislim da jesu.

Snimanje “Storije o neponovljivima” u Lučija

Već duže vrijeme pripremam animiranu seriju sa stalnim suradnicima Silvom Ćapin i Denisom Golenjom. Kako je to dosta komplicirana i skupa forma, malo krene pa malo stane, ali nadam se da ćemo uspjeti sve osmisliti i zatvoriti nekakvu financijsku konstrukciju. Priča je inspirirana Danteovim Paklom, a glavni junaci su kukci koji su usisani u usisavač i iz njega pokušavaju izaći.

Smimanje “Serio o neponovljivima” u Dubrovačkim knjižnicama

Također sam pripremao i nadao se sljedeće godine ući u realizaciju dva putopisna projekta, ali zbog epidemije sve je zaustavljeno. Prvo je dokumentarna serija o jadranskim vjetrovima, projekt koji ponovo radim s kolegicom Silvom Ćapin. Ideja je da pratimo vjetrove u Hrvatskoj, njihove učinke na mjesta i ljude. Drugi projekt je putovanje motorom od Dubrovnika do Cape Towna, pratili bismo Pera Kojana na putu kroz Afriku u 10 epizoda. Sad je to nemoguće realizirati, možda kroz koju godinu.

Povodom 70. godina Dubrovačkih ljetnih igara Lukša je režirao dva dokumentarca, za koji je scenarij napisao njegov otac Vedran Benić, a prikazani su i ove godine uoči otvaranja.

Reakcije su vrlo pozitivne, a čini mi se da je dio mlađih ljudi tek nakon ovih dokumentaraca shvatio što ustvari znači tih sedamdeset godina Igara. Koliko su Igre bile ili jesu važne za identitet Grada, za općeniti kulturni i društveni život. Postoji ozbiljan kontinuitet kulturnog stvaralaštva, a nadam se da se i kroz naše filmove vidi po čemu je specifičan dubrovački oblik ambijentalnog teatra i kako se s vremenom razvijao.

Lukša i Vedran Benić uoči dubrovačke premijere “Grad od Igara, Igre od Grada”

Lukša radi simultano na pripremi, osmišljavanju i pripremanju brojnih projekata, no posao od kojeg zarađuje za život je pomoćnik režije na setovima. Kakav je to posao?

Pomoćnik režije je osoba koja uzme scenarij i secira ga do najmanjih detalja, kako bi se ustvari znalo što točno treba napraviti da bi se film mogao snimiti. Redatelj se bavi pričom i glumcima, ali organizacija svega što se događa ispred kamere je na prvom asistentu. Radim sve od pripreme lokacija, organizacije… Glavne pripreme na terenu obično traju minimalno 4 tjedna, a snimanje u hrvatskim uvjetima od 6 do 7 tjedana. U tom periodu radni dan mi traje od 12 do 15 sati, tako da ništa drugo osim posla i spavanja ne postoji. Svake godine obično radim jedan takav veliki projekt, a između se bavim vlastitim projektima i drugim manjim poslovima, promotivnim videima… Tako sam prošli mjesec za Centar za mirovne studije radio par videa o ljudima kojima je u Hrvatskoj odobren azil, prije toga promotivna videa za kazališta i slično…

Snimanje filma mare na aerodromu

Prošle godine radio je na velikom projektu u Konavlima.

Snimali smo pravu konavosku priču oko aerodroma u Čilipima, a rezultat je film Mare, švicarsko-hrvatska koprodukcija redateljice Andree Štake. Premijerno je prikazan na Berlinaleu, cijela ekipa je tamo bila i to je zadnji festival koji se normalno održao, a u Hrvatskoj je film trebao premijerno biti prikazan na festivalu u Puli. Festival je nažalost otkazan zbog situacije s koronom, a nadam se da će publika ipak uskoro moći vidjeti film u kinima.

Na filmskom setu

Kao asistent režije radio je na brojnim filmovima i projektima redatelja kao što su Bobo Jelčića, Kristijan Milić…, a u Grad je stigao u petak oko podne s Hvara, gdje je upravo dovršio finalni obilazak lokacija za novi film.

Ako sve bude kako treba, film bi se trebao početi snimati 1. rujna na Hvaru. To je jedna srpsko-hrvatsko-bugarsko-slovačka koprodukcija. Riječ je o filmu za mlade, ekranizaciji romana Ljeto kada sam naučila da letim spisateljice Jasminke Petrović. U ovom našem podneblju obično to funkcionira tako da autorski projekt započne redatelj i onda traži produkcijsku kuću koja će ga podržati. Ovdje se dogodilo drugačije, produkcijska kuća htjela je snimiti film po romanu i odabrali su redatelja, mog prijatelja Radivoja Andrića koji me onda zvao da mu budem pomoćnik. Radivoje je inače režirao vrlo popularne generacijske filmove kao što su „Munje“ ili „Kad porastem biću Kengur“.

U ovom projektu Sudjeluje dosta glumaca iz Hrvatske i Srbije, a dio ekipe je iz Bugarske i Slovačke. Sad smo s redateljem završili obilazak lokacija, a moj je posao pametno organizirati snimanje. Rad na terenu je vrlo skup, pogotovo za ekipu od pedesetak ljudi na Hvaru, tako da sve mora biti optimalno posloženo. Kad se uđe u snimanje, uvijek fali vremena, zato treba što bolje rasporediti lokacije, raspored snimanja scena i slično, kako bi sve završilo u roku. Npr. scenografska ekipa je već duže vrijeme tamo, priprema odabranu kuću za snimanje, ruši u njoj zidove i postavlja nove elemente, sadi uz pomoć agronoma ljetni vrt koji bi nam u punom cvatu trebao biti tek pri kraju rujna… Ima tu svakakvih elemenata o kojima treba voditi računa.

Snimanje filma Nestali

U poslu asistenta redatelja Lukša se dosad susreo s raznim neobičnim situacijama, ali jednu posebno pamti.

Radio sam lani kao pomoćnik na seriji Nestali, po scenariju Joška Lokasa i u režiji Kristijana Milića. Riječ je o ratnoj seriji i surađivali smo s Hrvatskom vojskom. Moj posao je među ostalim bila organizacija dovođenja tenka na set, ali i davanje instrukcija cijelom bataljonu vojske koji su bili statisti. Oni su naravno bili jako disciplinirani, ali ne i skroz pripremljeni na ono što ih čeka. Mislim da su me mnogi od njih htjeli ubiti nakon što su cijelu noć s nama trčkarali po brdu u uniformama JNA.

Na setu serije “Nestali”

Je li ikada statirao?

Pa ne baš, ispred kamera se ne osjećam skroz ugodno, ali kad sam radio na setu Ratova zvijezda u Dubrovniku, dogodila se situacija kad sam morao uletjeti. Statist koji je trebao snimiti scenu u Kneževom dvoru, koji je tad bio kao neka svemirska sauna, nije se pojavio. Bilo je hladno i trebalo je snimiti scenu pa sam vrlo lako pristao satima stajati na setu zamotan u jedan mali šugamančić oko bokova. Ta scena na kraju nažalost nije ni ušla u film, ali meni su ipak isplatili i honorar za statiranje, uz poseban dodatak za golotinju.

Kaže kako od posla redatelja može pristojno živjeti i u Hrvatskoj, ali novac nije ono što ga privlači ovoj profesiji.

Volim režiju, posao pomoćnika redatelja, rad na setu jer objedinjuje različita znanja, iskustva i sposobnosti. Svaki projekt je potpuno različit, svaki se put uspostavlja nova dinamika. Osim što treba kombinirati različita tehnička znanja i različite tipove umjetnosti, jako je važna komunikacija i odnos prema ljudima. Posao je zahtjevan, ali meni odgovara.

Što mu je najveća želja vezana za karijeru?

Pišem scenarije za kratke filmove, ali pokušavam razraditi i dugometražni igrani film. Htio bih što prije biti u prilici i snimiti taj dugometražni igrani film, ali to je na svaki način zahtjevan proces, od ideje i priče pa do financijske konstrukcije.

Osim epidemije koronavirus i time otkazivanja nekih projekata, Zagreb u kojem živi pogodio je i potres.

Radio sam tu noć, zamijenio sam noć za dan. Bio sam budan kad je zatreslo i nisam naravno mogao vjerovati da se to događa usred karantene. U bilo kojem filmu to bi jednostavno bilo previše, nitko ne bi situaciju prihvatio kao uvjerljivu. Nisam imao neku štetu na stanu jer je zgrada relativno nova, ali popadalo mi su mi stvari s polica. Umjesto da izađem vanka, onako pospan sam odmah počeo pospremati.

U slobodno vrijeme uz koncerte, predstave i gledanje filmova, sudjeluje i na kvizovima i to gotovo profesionalno. Naime igra u ekipi s poznatim televizijskim lovcima Deanom Kotigom i Mladenom Vukorepom.

Pobjednici kvizaškog prvenstva Hrvatske – Nikola Pezić,Lukša Benić,Tomislav Ćurin, Dejan Kotiga, Mladen Vukorepa

S Deanom sam studirao komparativnu književnost, uz zajednički interes za filmove skupa smo počeli igrati i kvizove. Realno, u toj ekipi se malo i šlepam, ali sudjelujemo svake godine na tzv. kvizaškim openima na kojima se odgovara na oko 1000 pitanja. Tako smo na jesen u Zadru na Memorijalu Mirka Miočića, na zimu je vikend u Varaždinu, na proljeće u Karlovcu i onda u Zagrebu kvizaško prvenstvo Hrvatske. Zaigram i u Lazaretima ako sam u Gradu kad je kviz, često sam vodio mrtvu trku s najjačim dubrovačkim kvizašem Kristom Kristićem.

Ima li, uza sve ovo što radi, još neki hobi?

Igram u Zagrebu košarku redovito, a u Gradu nastojim svake godine odigrat Divlju ligu s ekipom IAVK Turčin Danče. Jednom smo igrali i u polufinalu, to nam je najveći klupski uspjeh. Vjerojatno smo najlošija ekipa koja je ikad igrala polufinale, a organizirali smo da nam Vjeko Kobeščak svečano ispred Sv. Vlaha uruči pehar za četvrto mjesto, nakon što je službena dodjela završila.

Dodjela pehara za 4. mjesto Divlje lige Turčin Danče

Razmišlja li o povratku u Dubrovnik?

U Zagrebu živim već pola života. Svakako da razmišljam i o povratku, ali ne znam kad. Možda jednog dana. I sad radim projekte vezane za Grad, tako da se zna dogoditi da sam tu i duže periode, ali s mojim poslom teško bih zasad mogao ovdje živjeti.

Kako ti se iz perspektive nekoga tko je prije više od 20 godina otišao iz Grada čini život u Dubrovniku sad?

Malo smo zapostavili neke stvari koje su prije bile važne. Evo najbanalniji primjer, Divlja liga je prije okupljala 50 do 60 ekipa, sad ih se skupi dvadesetak, ljudi nemaju vremena za igrati jer u sezoni rade od jutra do mraka u turizmu, a to je bila jedna ozbiljna tradicija društvenog života u Gradu.

Zbog turizma se naravno financijski živi bolje, to je svima jasno, ali cijena je ipak visoka jer turizam je prava monokultura, kao ona alga ubojica. Caulerpa kad se negdje pojavi prekrije morsko tlo i sve drugo u tom ekosustavu počne odumirati. Stvarno se nadam kako je to proces koji se može zaustaviti ili barem ublažiti, još uvijek postoje utočišta u kojima grad kao grad funkcionira. Moramo pronaći način da zajednica s turizmom koegzistira bez da nas turizam uništava, i u sociološkom i u ekološkom smislu, da Grad ostane Grad i da sve to doprinosi općoj kvaliteti života ne samo u užem financijskom polju, već na svaki mogući način.

Večer Mate Matičića na Igrama (Brešan, Butijer, Matišić, Ramljak, Mašković)

Misli li kako bi možda filmska industrija u Dubrovniku mogla postati ozbiljna gospodarska grana?

Filmska industrija donosi ekonomsku korist, ali i neki dodatni život, zanimljive ljude, kontakte i slično. Studio u Dubrovniku je dobra ideja, ali ne znam koliko je to realno. Bez ozbiljnog studija, Hrvatska je tek lokacija za snimanje impresivnih kadrova, ali ne može konkurirati drugima koji nude kompletnu produkciju. Mi smo nekad imali u Zagreb u Jadran filmu studio, ali smo to upropastili u privatizaciji. Interesa za studio u Dubrovniku bi sigurno bilo, ali to je dugoročno ulaganje za koje treba osmisliti strategiju, a Grad se možda navikao na brzo i stihijsko zarađivanje, bez dugoročnih planova.

Na setu serije “Nestali”

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

MASLINAR: Plominka – bujna i rodna autohtona hrvatska sorta

U suradnji portala dubrovniknet.hr i časopisa Maslinar.com predstavljamo plominku, sortu bujnog rasta i srednje otpornu na rak masline. Plominka...

Bez publike, ali tradicija se održala – Pobjednici 23. maratona lađa ekipa iz Zagreba i Stabline

Na Neretvi se održao maraton lađa. Počeo je ispod mosta u Metkoviću gdje je plotunom kuburaške skupine označen start 35 posada. Zbog...

Nekad nemoguće luke, danas egzotične plaže

Konavoska obala prostire se od ulaska u Boku kotorsku do Duboke Ljute s najjužnijom točkom na rtu Oštro koja je ujedno i...

“Svaka kriza je prilika za novi početak” – gradonačelnik za Associated Press

Gradonačelnik Mato Franković ne prestaje s marketinškim kampanjama i intervjuima za svjetske medije, danas je na red stigao Associated Press.

Dubrovnktv.net

Slavonskobrodski biciklisti: “S ponosom prođemo kroz cijelu Hrvatsku i dolazimo u naš najljepši Grad”

Udruga slavonskobrodski biciklist i ove je godine, 11. put po redu, povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja...

SUSRETI UTORKOM: : “Oluja” je svim braniteljima dala krila pobjednika

Je li odlazak ministra Medveda u Grubore umanjuje žrtvu hrvatskih branitelja? Je li sazrelo vrijeme da predstavnik SDSS-a pođe u Knin...

PRIDRUŽITE SE U HLADU IGORU & DADU: Zvonimir Deranja Popaj

U ovotjednom izdanju hlada družili smo se s bivšim nogometašem Hajduka Zvonimirom Deranjom Popajem. Prošli smo kroz njegovu karijeru, klubove, saznali čime...

SUSRETI UTORKOM/ Božo Lasić: bolje je nego sam očekivao, ali stiže jesen…

Nisam pesimist, samo sam oprezan - kazao je Božo Lasić, konavoski načelnik na naše pitanje je li bio katastrofičan u procjenama...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić