10.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 25 travnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadHašemitska kraljevina Jordan/ Putovanje života Ivane Pavlić Pavline

Hašemitska kraljevina Jordan/ Putovanje života Ivane Pavlić Pavline

Putovanje života. Jedine dvije riječi kojima se bez pretjerivanja jedva može dočarati sve ono doživljeno u ovoj zemlji. Ne samo viđeno. Doživljeno. Rijetko što vas u životu može u toj mjeri očarati i ostaviti bez teksta kao sto je Hašemitska kraljevina Jordan. I bez pretjerivanja – ne žalim niti sekunde. Naime cijela ova saga u koju smo se moj muž Ivan (o kojem ćete svašta čuti do kraja ovog putovanja, stoga budite stand by) i ja upustili, krenula je jako spontano. Još smo ovo ljeto na proslavi mog rođendana od njegovog brata i djevojke čuli kako putuju u Jordan i dobili poziv da im se pridružimo. Sve je trajalo pune tri sekunde. “Idemo li? Idemo.” Na tome je ostalo, o tome se više nije razgovaralo i pet mjeseci nakon bili smo u avionu. Niti ne sluteći što nas zapravo čeka. Tada je sve počelo.

Napisala: Ivana Pavlić Pavlina

Za sve one koji se odluče odvojiti jedan dio života kako bi posjetili ovu zemlju, na samom ću početku napomenuti kako smo putovali s jednom zadarskom agencijom i ponovno bi je odabrali. U vlastitom bi aranžmanu teško bilo uopće znati koje gradove vrijedi posjetiti, koliko je sigurno kretati se na pojedinim mjestima, gdje su najjeftiniji suveniri, hrana i piće, što doživjeti, što preskočiti, kojim prijevoznim sredstvom kuda ići, gdje poći, spavati. Devet dana bilo je ispunjeno do najsitnijeg detalja, a mi nismo imali nikakve brige već smo se samo prepustili. Znate kako kažu- go with the flow.

E sad, ima tu i pokoje pravilo koje smo putem otkrili. Sve smo naravno budno upijali kako nam nešto bitno ne bi promaknulo, ali najbitnije je znati da se u ovoj zemlji oko svega cjenka, pregovara, razgovara, ali POLITIKA I VJERA SE NE SPOMINJU. Tu je jednostavno velika točka i ne treba tražiti razloge. S druge strane, vole iskazati zahvalnost, pa im možete i uzvratiti stavljanjem desne ruke na srce uz riječ ‘shukran’. Lijeva ruka je nepoželjna, pa čak i nepristojna, a zanimljivo je kako ljevake od malena tjeraju da, logično – postanu dešnjaci. Voda nigdje u Jordanu nije pitka, pa svi kupuju flaširanu koja je jako jeftina – manje od pola jordanskog dinara, kojeg
inače svi zovu JD (doslovno: džej di) koji vrijedi 10 kuna, pa ću ga i ja tako zvati u nastavku. Zemlja je kao takva itekako jeftina, ali isključivo ako ste nemilosrdni poput njih. I tu se vraćamo na Ivana i njegove urođene super moći pregovaranja i cjenkanja bez kojih ste u Jordanu za dva dana u bankrotu. Pukovnik ili pokojnik.

Cjenkanje

Prvo pravilo cjenkanja je da se žene NE CJENKAJU. Jordanci žive od toga, uživaju u tome, čak smatraju nepristojnim ukoliko ne pokušate smanjiti početnu cijenu jer se smatraju manje vrijednima. Ipak, u trgovinama rade isključivo muškarci, a ego im nikada neće dozvoliti da ih žena pobijedi. Bez iznimke. Pa ukoliko ste žena a baš se želite cjenkati, dobro je imati mušku osobu kraj sebe. Ivan je pak ekspert, pa je nemali broj puta bio toliko uporan, ili bi jednostavno trgovce ‘ubio’ brojkama da bi na kraju odustali i većinu toga mu dali besplatno samo da nestane. Isto je bilo s popustima za cijelu grupu koje bi vrlo friendly (i mudro) isposlovao, ni manje ni više
nego s vlasnicima svih mjesta na kojima smo bili. Tako je vrlo brzo preuzeo titulu vodiča – umjesto official vodiča koji je išao s nama. Ipak, čak i za sve što vam se nudi ‘džabe’ očekuju napojnicu od koje žive jer su plaće nestvarno niske. Na njoj će vam biti zahvalni, ali ako je ne dobiju neki su u stanju i trčati za vama i derati se dok je ne dobiju. Kako god ispalo na kraju, zanimljivo je da vas nikad ne bi opljačkali. Čast i vjera su im na prvom mjestu, pa čak i ako uspijete ispregovarati smiješno malu cijenu (do 90 posto manju od početne) a date im veliku novčanicu, neće se buniti, već će vam vratiti dogovoreno jer ste pobijedili u napetoj igri cjenkanja.

I tako autom do Zagreba u privatnom aranžmanu, svoje smo nove prijatelje upoznali u ranim jutarnjim satima na Velesajmu, odmah se zajedno autobusom uputili u Budimpeštu gdje smo se ukrcali na avion (i kupili alkohol za svih devet dana u Duty free shopu jer je u Jordanu nerealno skup – nije im u kulturi i rijetko gdje se uopće prodava) i za oko četiri sata konačno smo bili u glavnom gradu Ammanu.

Amman

Glavni grad Jordana Amman jednom je riječju džungla od čak četiri milijuna stanovnika. U toj državi nije bilo rata, uvijek je nekako ostajala neutralna pa se može reći da je donekle sigurna iako graniči s dosta nestabilnim Irakom, Sirijom, Saudijskom Arabijom i Izraelom koji se ne mogu pohvaliti istim statusom. Ipak, na ulicama Ammana zaskakat će vas sa svih strana, svi nude svoje proizvode, ulice su pune robe, marama, tradicionalnih haljina i brze hrane. Pobjednik je svakako tržnica na kojoj, blago rečeno, ima svega i svačega, svi se deru na svom jeziku, jako su glasni i odjednom se nađete između pet vatri. Prosjaka nema, sto većinu turista čudi. Svi marljivo rade, trguju, bore se jer znaju da kao prosjaci ni jednu jedinu noć u toj džungli – ne bi preživjeli. Grad bez semafora, javnog gradskog prijevoza, bez pješačkih prijelaza, grad u kojem svi konstantno trube jedni drugima (a tu i tamo i nama), pa svaki dan u Ammanu zvuči poput svadbene subote u Dubrovniku. Ukoliko odlučite prijeći cestu, morate se odvažiti, krenuti i rukom davati automobilima znak da stanu. Praktički – na silu. Drukčije ne ide. Po pitanju prijevoza preostaju taksiji koji su ekstremno jeftini (1 JD do bilo koje lokacije u gradu), a taksisti koji vrhunski
pričaju engleski su skoro poput vodiča, pa ih možete pitati bilo što, a i tu je dozvoljeno cjenkati se, kao i u restoranima, kafićima i apsolutno svim mogućim mjestima koja postoje. Odmah smo upoznali lokalnog vodiča Mazena, kojem engleski pak i nije jača strana, ali je najsimpatičniji čovjek na svijetu. Ipak, muškarci prema ženama imaju jako veliko poštovanje, pa mi Mazen ne želi niti prići dok prvo ne da ruku Ivanu kako bi mu dao dozvolu da se javi meni. Svi će vas na ulici pitati odakle dolazite, a iako ih velika većina nije čula za Hrvatsku (u bilo kojem obliku naziva) svi znaju, vjerovali ili ne, Luku Modrića. Srce ko kuća.

Hammam

Kratko cu se osvrnuti na večernji odlazak u hammam, tursku kupelj koja je, mogu reći, daleko lošija od onih koje mi imamo po Europi. Ipak, u sjećanju će ostati po najapsurdijem trenutku ikad. Naime, poznato je kako njihove žene, koje žive striktno po vjeri i kulturi ne smiju biti otkrivene kose, a pogotovo polugole ispred tuđih muškaraca, dok je nama u hammamu pruženo iskustvo u kojem smo dobili zajedničko kupanje, u najsmješnijim papirnatim jednokratnim kupaćim kostimima (koji su izgledali ni manje ni više nego velike ljubičaste pelene), a osim naših, desetak jordanskih muškaraca je nadgledalo situaciju u ženskoj svlačionici. Njihovi muškarci su čak masirali i ribali žene spužvom i sve je bilo, malo je reć čudno. Lokalnih žena naravno – nije bilo, osim dvije zaposlene.

Petra

Malo po malo, korak po korak, tri sata vožnje od glavnog grada Ammana, hodajući kroz kanjon Siq, pred nama se jednostavno ukazala. Jedno od 7 svjetskih čuda. Nevjerojatna u svom postojanju ostavljajući nas bez daha. Izgubljena Petra. U tom trenutku hodate, nemaš pojma dokle si došao, koliko još i odjednom ugledaš veliku riznicu koju je teško uopće opisati, dok joj ne priđete. Ovaj Drevni grad, čije ime u prijevodu znači ‘stijena’ izgradili su Nabatejci, arapska nomadska plemena, te je koristili kao skriveni grad, građen zbog trgovačkih puteva preko kojih su trgovali svim i svačim. U njoj su skrivali bisere, bjelokost i tamjan koji su kasnije preprodavali, pa
ne čudi da je i danas upravo tamo jedna od najboljih trgovina. Ipak, nakon što su nestali s tog područja o Petri se samo pričalo poput Atlantide, ali ostala je izgubljeni grad kojem šest stoljeća nitko nije znao pravu lokaciju. Sve do jednom. U novije vrijeme tu se snimao i Indiana Jones, a kad prođete uskim kanjonima i upijete cijeli
prizor jasno je i zašto.

Grad isklesan u stijenama u kojima se danas nalaze grobnice u kojima je vrlo lako prepoznati broj pokopanih (koliko tornjeva toliko pokopanih u obitelji). Kada je riječ o suvenirima, bave se izradom dragog i poludragog kamenja, a po pitanju cijena najbolje ćete proći jer kilometrima do vrha vidikovca (16 kilometara planinarenja na koje vas nitko nije pripremio, jer svi misle da je Petra samo ona super lokacija za slikavanje na samom početku) možete naći milijun trgovaca s kojima se možete dobro iscjenkati, pa sve što želite ponijeti doma kupujte ISKLJUČIVO u Petri. Nigdje drugo. Uspon je jako težak, strm i nezahvalan, ali vam se nude konji i magarci na svakom koraku da vas odvedu do gore. Govorit će vam da su besplatni, uključeni u cijenu, ali svi će očekivati nešto jer od toga žive, a nećete se baš dobro provesti ako ih ostavite praznih ruku. Mi smo išli pješke jer nismo očekivali toliko dug i težak uspon, tako da bi sljedeći put sigurno odabrali magarca i to preporučamo svima. Ono sto je nas najviše šokiralo jest kultura života lokalaca (s maramama na dugoj kosi i crnom kanom ispod očiju svi izgledaju kao Johnny Depp u Piratima s Kariba).

Male rupe u stijenama i dalje su domovi preostalih beduina koji u Petri vode glavnu riječ. Njihova djeca rade za obitelj, počinju sa pet godina prodavajuci razglednice i postepeno se guraju dok ne postanu gazde pojedinih područja. Zanimljivo je kako su na ulici brutalno naučili engleski, kojim bi se posramili i pojedini dubrovački lokalni vodiči. Ne znaju što je nogomet, nemaju struju, nikakvu vrstu elektronike, imaju tako malo, a sretniji su od nas. Ipak, često nastaje velika svađa oko novaca jer imaju dogovor da, ukoliko se želite slikati na vidikovcu (1200 m nadmorske visine), morate platiti 1 do 3 JD nekome od lokalaca samo da vas pusti da prođete, naravno sve na divlje. Tu smo svjedočili svađi, gdje je stariji beduin pristao voditi nas za 1 JD vrišteći kako se radi o pljački, dok mladi neće pristati ispod 3 JD. Stalno se naguravaju, nikada se ne udaraju, ali ipak smo brzo preselili na drugu lokaciju. Ipak, Ivan je (sad već očekivano) ponovno uključio svoje super moći i putem uhvatio jednog od najmlađih koji je ‘boss’ u poslu, 17-godišnjeg beduina kojem je platio sok, porazgovarao i ubrzo smo imali besplatnog lokalnog vodiča. S obzirom da smo Petru istraživali sami, dogovorili smo da nas on odvede po cijeni od 5 JD (50 kn) za nas dvoje na što je pristao i pozvao svog malog brata da nas vodi do vrha. Tu je uslijedio pravi šok. Dijete koje nema niti 10 godina išlo je s nama do vrha i bilo najbolji fotograf na cijelom putovanju. Stoga, ako odlučite poći gore, dajte mu koji JD, nemojte žaliti, prepustite mu mobitel i ostat ćete blago šokirani, ali pozitivno. Mi svakako jesmo i o tome smo još dugo svima pričali.

Zanimljivo je i kako njihovi muškarci ne smiju dirati žene (sto nam je isti dječak otkrio) osim ako ih ne ožene. S 18 ih se tjera na brak, no nitko od djece s kojima smo razgovarali to ne želi. Pa tako Fatima i Bitha kod kojih smo kupili većinu suvenira nisu ni pod razno na odlasku htjele zagrliti Ivana, već – samo mene. Za kraj ovog izleta u Petru moramo napomenuti kako smo se po ko zna koji put zarucili i vjenčali, i to nas je naš luckasti vodič Mazen, u samom kanjonu Siq, vjenčao po starim običajima ispred uklesanog Boga u Petri. Možete poljubiti mladu.

Wadi Rum

Broj 1 cijelog putovanja. Jedino mjesto koje vam ostavlja neprocjenjivo iskustvo i prizore koji su nestvarni da bi bili prepričani. Pustinja Wadi Rum, u prijevodu Dolina mjeseca, koja ima samo 1% zelene površine poznata je po svom crvenom gustom pijesku na kojem se čak snimali Transformeri i Marsovac. Poput Petre nalazi se pod zastitom UNESCO-a, a kad kročite u nju shvatite i zašto. Dan je prošao savršeno i da me netko danas pita, u toj bi pustinji ostala bar mjesec dana. Na samom ulazu u pustinjski kamp dočekala nas je najbolja beudinska obitelj ikad. Ukrcali su našu
prtljagu u svoje džipove i provozali nas najluđom i nabržom turom ikad uz arapske narodnjake. Mi smo naravno uletili u džip brata Salama koji baš zna ‘živjeti život’.
Sobe u kampu ostavljaju bez teksta, a cijela atmosfera je toliko savršena da ne možete vjerovati da takvo nešto doista postoji toliko kilometara od nas i da ljudi to uistinu žive iz dana u dan. Uvečer smo zapalili logorsku vatru, dijelili s njima svoje dojmove, a oni su nam puštali glazbu, kuhali crni čaj s medom i pričali o životu, obitelji, a naučili nas i pokoji ples. Toliko jednostavno, a toliko bogato iskustvo. Ivan se naravno i tu bacio u biznis, pa je umjesto našeg vodiča, s vlasnikom kampa, glavnim bratom Honeyjem dogovorio popust za grupu za jahanje deva, a svoju je čak dobio besplatno. Da se ne zaboravi, ludi su za plavušama, tako da su mu za mene nudili čak 20 deva da ostanem, iako je maksimalan broj deva za jednu ženu 4 do 5.

Gay orijentacija strogo je zabranjena, a kažnjava se čak strogim zatvorom. Njihove pak žene NE rade, ne čiste i ne kuhaju, pa je ideja o ostanku brzo pala u vodu. Iako moram priznat da sam razmislila. A razmišljali smo prethodno i gdje bi jahali deve, Petra ili Wadi Rum. Ipak, odlučili smo se upravo za deve u pustinji i to u samu zoru, za vrijeme najljepšeg izlaska sunca i ubrzo shvatili da je to bila najbolja odluka ikad. Bitno je napomenuti da se dobro obučete jer su u Wadi Rumu ogromne temperaturne razlike između dana i noći, od 8 do 28 stupnjeva.

Beduini

Kratka zanimljivost! Beduini koriste deve za puno raznih stvari. U devinom urinu se čak i kupaju jer navodno ne smrdi, izmet koriste kao potpalublu za roštilj jer je lako zapaljiv, a u vrijeme pustinjskih oluja skrivaju se u devinoj utrobi.

Planina Nebo

Kultna planina s koje je Mojsije gledao obećanu zemlju Izrael. Ako vam dan bude dovoljno vedar, bez iti jednog oblaka, i vi ćete s tog istog vidikovca vidjeti Izrael, inače jednu od najstrože čuvanih granica svijeta. I tu postoji jedna suvenirnica koja je ekstremno skupa, pa si možete nabaviti i Snickers za 4 JD (40 kn). Nisu raspoloženi za cjenkanje. Ali smo zato tu vidjeli stvaranje najljepših mozaika svijeta koje osobe s invaliditetom izrađuju od sitnih komadića stijena iz Petre, a ukoliko se odlučite nešto i kupiti, sve će vam sami zapakirati i poslati preporučenom pošiljkom na vašu kućnu adresu kako ne bi bilo problema na granici. Mozaici se znaju izrađivati i po nekoliko mjeseci, a cijeli prihod davaju u dobrotvorne svrhe. Naravno, palo je i novo prijateljstvo s vlasnikom Tarikom od kojeg sam za poklon dobila privjesak od kamena ametista, pa bi uskoro i u našem domu mogao osvrnuti jedan obiteljski mozaik.

Jerash

Još jedan od drevnih gradova u južnom dijelu zemlje. Poznati kao Pompeji istoka. Grad od čak 1000 stupova živa je kulisa koju u potpunosti prođete bez daha. U Jerash smo također ušli pomoću Jordan passa, a na samom ulazu moguće je nadoplatiti lokalnog vodiča, što ne preporučujem jer puno se nauči iz pisanih tabli na svakom koraku. Zanimljivo je svakako bilo ući i na stari Hipodrom i svjedočiti svim tim netaknutim ostacima koji su ispisali svjetsku povijest.

Mrtvo more

Još južnije dolazimo do male ljetne, turističke destinacije. Grad Aqaba puno je pitomiji po pitanju trgovaca, vrištanja, trubljenja na ulici, cjenkanja… nakon nekoliko dana bilo je čudno uopće vidjeti more i rivu na kojoj se može sjesti popiti kava u miru. Ipak, u najvećem će sjećanju svakako ostati posjet Mrtvom moru, najvećoj depresiji na svijetu (- 400 metara nadmorske visine). Zanimljivo po svom svojstvu zbog deset puta veće koncentracije soli od Jadranskog. Iako ga to čini opasnim (pa ni slučajno ne smijete razmisliti o ronjenju jer bi vam izgrizlo cijelu kožu), zanimljivo je kako ne možete potonuti već plutate, pa smo plutajući stigli prelistati i arapske novine, u kojima smo naravno našli – vijesti o hrvatskoj repki. Naravno, nismo propustili ni mazanje u ljekovitom blatu koje smo doslovno, jedva isprali.

U Aqabi smo odlučiti roniti s bocama, no tu je uslijedilo malo razočaranje. S obzirom da smo već ronili u Dubrovniku, u našem moru koje je kristalno čisto, prepuno raznih šarenih riba, hobotnica, ježeva, dok je njihovo dosta mutnije, ali se u njemu nalaze razni koralji, kao i olupine tenka i aviona kroz koji smo trebali roniti, odlučili smo se samo vidjeti nešto novo. Ipak, na olupine koje smo željno iščekivali i zbog kojih smo zapravo i odlučili platiti ronjenje nas nisu odveli, jer je nekoliko ljudi iz grupe odučilo odustati, pa nas nisu htjeli razdvajati. Šteta. Svakako im prije ronjenja napomenite što želite vidjeti. Mi nismo.

Istu je večer Hrvatska pobjedila Brazil na svjetskom nogometnom prvenstvu, a to slavlje, ta iskrena sreća i euforija su od nas napravili toliko sretne i zahvalne ljude na drugom kraju svijeta, koji su vrlo brzo zaboravili gdje su uopće proveli popodne.

Hrana

Hranu sam ostavila za sam kraj jer nije ništa pretjerano vrijedna spomena. Od nje se u Jordanu nećete najesti, guštati, ali nećet ni ostati gladni. Kada kažu da je njihova hrana začinjena ne misle na ljutu hranu. Oni ne jedu ljuto, već obožavaju milijun raznih začina koje stavljaju u sve i svašta. Pa smo se tako danima navikavali i na ekstremno začinjenu kavu s neidentificiranim ukusima. Prvi dan jeli smo u jednom usputnom restoranu na ulici u ‘džunglovitom’ Ammanu, u kojem se wc nalazi u – drugoj ulici u mračnom tunelu. Hrana je pak tamo bila najbolja iako se sve svodilo samo na preukusne falafele i hummus. Cijeli ručak s nekoliko gaziranih sokova izašao nas je 2 JD po glavi (20 kuna), iako smo se i tu mogli cjenkati da smo htjeli.

Ostatak dana smo većinom bili u pogonu, pa smo birali buffet stolove na raznim lokacijama koje se svugdje plaćaju 10 JD po glavi (100 kn) i jedete do mile volje. Po našem mišljenju, precijenjeno za ono viđeno. Sve se većinom svodi na humus, jako puno raznih namaza, piletina je jedino meso koje jedu uz svoju ‘kaftu’ na čiji okus mi Hrvati nismo navikli (okruglice crvenog začinjenog mesa), ali i jako puno raznog povrća. Sve u svemu – poprilično zdravo. Jednu od večera jeli smo na Rooftop-u na Rainbow streetu, jedinom luksuznom dijelu grada koji ne odava osjećaj da se uopće nalazite u Jordanu. Tamo smo pak jeli najveći souffle u povijesti, juhu od kukuruza, biftek koji se peče i reže ispred vas na stolu, jako puno delicija i sve ono što
možete vidjeti i u tipičnim europskim restoranima. Večera za četvero je iznosila oko 100 JD (1000 kn) i vrijedilo je.

Ako ste zaista došli do kraja ovog teksta, mogu vam reći samo da mi je žao. Žao mi je što vam nikakvim riječima i kilometarskim tekstom nikada neću moći dočarati ono što je nakon svega ostalo u nama. Nakon svih putovanja, europskih i svjetskih destinacija, svjetala sjajnih velegrada koja vas zasljepljuju svojim sjajnim blještavilom i vode na najurbanija mjesta, shvatiš da ti je za sreću potrebna samo nečija skromnost i jedan osmijeh. Jedan komad drva za potpaliti vatru i samo jedna noć u pustinji uz šalicu vrućeg čaja. Noć koja će se pamtiti.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA