Jeleni Dominiković, rođenoj Metkovki, danas našoj sugrađanki, medicinskoj sestri i nastavnici strukovne grupe predmeta u Medicinskoj školi, prije nekoliko godina transplantacija pluća, koja joj je bila potrebna zbog cistične fibroze, spasila je i život.
Prije par godina s nama je podijelila svoju životnu priča, a povodom jučerašnjeg Nacionalnog dana darivanja i presađivanja organa i tkiva s Jelenom smo razgovarali o važnosti doniranja organa, hrvatskom transplantacijskom sustavu, mišljenju mladih, njenih učenika, o doniranju organa. Ono što je Dominiković u par navrata tijekom razgovora istaknula je da ljudi često podržavaju darivanje organa, no o tome ne razgovaraju s članovima obitelji, a upravo taj razgovor može spasiti tuđi život.
Danas se obilježava Nacionalni dan darivanja i presađivanja organa i tkiva, a vi kao osoba kojoj su uspješno transplantirana pluća, najbolje i iz prve ruke znate, koliko je doniranje važno. Novi organ, znači zapravo i novi život?
– Apsolutno. Transplantacija je trenutak u kojem sam dobila novu priliku za život. Netko koga nikada nisam upoznala i jedna obitelj koja je u svojoj najvećoj boli donijela plemenitu odluku, omogućili su mi da danas dišem, živim, radim, budem sa svojom obitelji, svojim učenicima i svima onima koje volim. Kada to doživite, svaki dah ima posebno značenje. Zato o darivanju organa ne mogu govoriti bez dubokih emocija i neizmjerne zahvalnosti. Moj život danas nosi u sebi i trag nečije dobrote, hrabrosti i ljubavi prema čovjeku.
Hrvatska je dugi niz godina u samom svjetskom vrhom po broju i uspješnosti transplantacija, no kakva nam je svijest o važnosti doniranja organa i tkiva? Što možemo i moramo bolje?
– Hrvatska ima izvrstan transplantacijski sustav i ljude koji u njemu rade s puno znanja, odgovornosti i predanosti. No svijest o darivanju organa mora se stalno razvijati. Ljudi često podržavaju darivanje organa, ali o tome ne razgovaraju s obitelji. Upravo je taj razgovor jako važan. Moramo više educirati, razbijati strahove i predrasude te jasno govoriti da darivanje organa nije samo medicinska tema, nego čin solidarnosti, povjerenja i ljubavi prema čovjeku.
Nastavnica ste u Medicinskoj školi, vjerujem da o ovoj temi razgovarate i sa svojim učenicima. Kakvi su stavovi mladih vezano uz doniranje organa?
– To je tema koju često otvaram u svom svakodnevnom radu. Gotovo 12 godina radim u Medicinskoj školi Dubrovnik kao nastavnica stručno-teorijskih sadržaja, a po struci sam magistra sestrinstva. Uz stručne informacije koje učenici trebaju znati, uvijek nastojim uključiti i svoju osobnu priču, jer vjerujem da se neke životne vrijednosti najbolje prenose upravo kroz iskustvo. Tada darivanje organa prestaje biti samo nastavna tema ili lekcija iz područja medicine i postaje stvarna životna priča. Mladi to jako dobro osjete. Reagiraju zrelo, empatično, postavljaju iskrena pitanja i žele razumjeti. Često me iznova dirne koliko su otvoreni za razgovor o humanosti, odgovornosti, solidarnosti i vrijednosti ljudskog života.
Sama transplantacija je za pacijenta koji dobiva novi organ, vjerujem jedno iznimno emotivno iskustvo. Kako ste se vi osjećali u trenutku kad su vam transplantirana pluća? Imaju li pacijenti po ovom pitanju podršku sustava i nekoga tko im pomaže nositi se sa silnim emocijama?
– To je teško opisati jednom riječju. U tom trenutku miješaju se nada, strah, neizvjesnost i golema zahvalnost. S jedne strane znate da dobivate novu priliku za život, a s druge ste duboko svjesni da je ta prilika povezana s nečijim gubitkom i plemenitom odlukom jedne obitelji. To nosi posebnu emocionalnu težinu. Kada ste pacijent, sve doživljavate drugačije. Nije važan samo medicinski dio, nego i osjećaj da niste sami. Podrška zdravstvenih djelatnika je neprocjenjiva, ali važna je i podrška obitelji, prijatelja, kolega, poslodavca i društva općenito. Povratak u svakodnevni život nakon transplantacije nije samo fizički oporavak, nego i emocionalno prilagođavanje na jedan novi život.
Doniranje organa je emocionalno iskustvo i za obitelji preminulih. Kako im u tim trenucima pomoći i pružiti podršku?
– Obiteljima treba pristupiti s velikim poštovanjem, tiho, ljudski i bez pritiska. To su trenuci najveće boli. Ali upravo u takvim trenucima neke obitelji donesu odluku koja drugima znači život. Zato im, prije svega, treba zahvaliti. Njihova odluka ne briše bol, ali toj boli daje jednu posebnu dimenziju — iz gubitka se rađa nada za nekoga drugoga. Mislim da je važno da ljudi za života razgovaraju sa svojim bližnjima o darivanju organa, jer tada obitelji u najtežem trenutku znaju da poštuju želju voljene osobe.
Pojedine organe i tkiva možemo donirati i za života. Kako kod opće populacije potaknuti svijest o važnosti ove vrste donacija?
– Svijest se gradi znanjem, povjerenjem i osobnim primjerima. Darivanje za života velika je odluka i mora biti potpuno informirana, slobodna i sigurna za darivatelja. Ljudi trebaju znati što se može darovati, kako se procjenjuje zdravstveno stanje darivatelja i koliko takav čin može promijeniti nečiji život.
I za kraj…možda vaša poruka, donorima, budućim donorima i obiteljima donora.
– Negdje je netko, zahvaljujući toj odluci, ponovno udahnuo. Netko je dobio priliku otvoriti oči s nadom, zagrliti svoje najbliže, vratiti se životu i nastaviti sanjati. Ja sam jedna od tih osoba. Svaki moj dah nosi u sebi zahvalnost prema donoru i obitelji koja je, u trenutku svoje najveće boli, nekome nepoznatom darovala novi život. Taj dar ne nosim samo u tijelu, nego i u srcu — s dubokim poštovanjem, poniznošću i trajnom zahvalnošću. Svima koji razmišljaju o doniranju organa poručila bih da o tome razgovaraju sa svojim najbližima. Taj razgovor jednoga dana može nekome značiti život. Darivanje organa jedan je od najplemenitijih tragova koje čovjek može ostaviti iza sebe — dar koji nastavlja živjeti u drugima.




