Odlazak djece iz obiteljskog doma za mnoge roditelje nije samo početak novog životnog razdoblja njihove djece, nego i duboka promjena vlastitog identiteta. Prof. dr. Gordana Buljan Flander objašnjava zašto je sindrom praznog gnijezda mnogo više od tihe kuće te kako roditelji mogu ponovno pronaći smisao i ispunjenje nakon što djeca odrastu.
– Nedavno mi je na psihoterapiju došla jedna majka koja je imala osjećaj praznine, nista je više nije veselilo, nije imala volje družiti se s prijateljicama i rekla je rečenicu koju sam i prije znala čuti od nekih roditelja: „Godinama sam mislila da jedva čekam malo mira, a sada, kada ga konačno imam, ne znam što ću sa sobom“. Djeca su joj otišla na studij u drugi grad. Stan je uredan, tišina je, nema buke niti svađe, ručak se više ne kuha svaki dan, za perilicu nema dovoljno suđa, nema školskih obveza, roditeljskih sastanaka ni iščekivanja da se kasno navečer vrate kući. Rekla je da, iako ju je to godinama iscrpljivalo sad joj je počelo nedostajati. I to ne samo njihova prisutnost u kući nego cijeli život koji se godinama vrtio oko njih. Nakon razgovora s tom klijenticom pomislila sam kako o tome mi stručnjaci rijetko govorimo. Roditelje pripremamo i provodimo edukacije za polazak djeteta u vrtić, u školu, za pubertet, za prve ljubavi, za maturu, ali nitko ih ne priprema za trenutak kada dijete odraste i ode svojim putem. A upravo je to jedan od najvećih razvojnih zadataka roditeljstva. Godinama učimo djecu kako hodati, donositi odluke, preuzimati odgovornost, kritički razmišljati i postajati samostalni, no kada se to zaista dogodi, mnogi roditelji ostanu iznenađeni vlastitim osjećajima.
U psihologiji govorimo o sindromu praznog gnijezda, ali taj termin ponekad zvuči kao da se radi samo o praznoj kući. A zapravo se radi o puno većoj promjeni jer se mijenja i identitet roditelja.Godinama su bili osoba koja organizira, podsjeća, kuha, pere, pegla,vozi, tješi, uči , sluša, brine, rješava probleme… Roditeljstvo nije bilo samo jedna od njihovih životnih uloga; ono je određivalo način provođenja skoro svakog dana. Kada ta svakodnevica nestane, sasvim je razumljivo da se pojavi pitanje: tko sam ja sada? Koji mi smisao? Što zelim? Kada cijeli svoj identitet izgradimo isključivo oko djece, njihov prirodan odlazak može se doživjeti kao gubitak dijela vlastitog sebe. I to mi psihoterapeuti naravno, razumijemo. Ali s roditeljima radimo i na tome da prihvate kako mozda prihvate kako mozda
najveći dar koji možemo dati svojoj djeci nije da živimo samo za njih, nego da im pokažemo kako je moguće voljeti svoju odraslu djecu i istovremeno živjeti vlastiti život.
To, naravno, ne znači da smo manje važni već da se mijenja način na koji smo važni. S roditeljima radim na prepoznavanju da je upravo u tome ljepota i uspjeh roditeljstva Najveći uspjeh roditelja nije dijete koje zauvijek ostane uz njega, nego dijete koje može živjeti svoj život, donositi vlastite odluke i znati da se uvijek ima kome vratiti. Ipak, koliko god znali da je to prirodan tijek života, moramo razumjeti da neke roditelje taj uspjeh istodobno i boli.
Neki roditelji tada iz ljubavi i brige pokušavaju zadržati staru ulogu, pa zovu nekoliko puta dnevno, očekuju odmah odgovore na poruke, ispituju što je njihovo odraslo dijete jelo, kamo ide, s kim se druži ili ga podsjećaju na obveze koje ono već odavno može samo izvršavati. Iza toga najčešće nije potreba za kontrolom, nego tuga, čežnja i strah da će izgubiti bliskost i svoju ulogu roditelja. Ispod tog ponašanja se zapravo krije pitanje koje ne izgovaraju na glas
: „Hoće li me i dalje trebati?“
Odrasloj djeci roditelji i dalje trebaju, možda čak više nego što roditelji misle, ali na drugačiji način. Više ih ne trebaju da umjesto njih rješavaju probleme, nego da budu sigurna baza u koju se mogu vratiti kada im je teško, kada žele podijeliti radost, tugu, ljutnju ili kada jednostavno žele osjetiti toplinu i bezuvjetnu ljubav. Bliskost se svakako neće održati stalnom kontrolom, stalnim nazivanjem, provjeravanjem nego osjećajem emocionalne dostupnosti uz poštovanje njihove samostalnosti.
Neki su toliko živjeli za svoju djecu da su zaboravili vlastite interese, prijateljstva, hobije, a neki i partnerski odnos. Kada djeca odu, njihova se prirodna potreba za osamostaljivanjem može doživjeti kao odbacivanje ili čak izdaja, iako je riječ upravo o onome čemu su ih roditelji godinama učili. Djeca, naravno, mogu biti jedan od najvećih izvora smisla u našem životu, ali kada postanu jedini izvor našeg identiteta i ispunjenja, njihov odlazak ne doživljavamo samo kao promjenu u obitelji, nego kao gubitak identiteta.
Zato ovo životno razdoblje nije samo vrijeme prilagodbe djece na samostalnost nego i prilika za roditelje da se vrate sebi i da se zapitaju što ih veseli, što su godinama odgađali, što žele novo naučiti, sto zele raditi s prijateljima, sto s partnerima, u kojim sve ulogama i aktivnostima se vide. Neki čak imaju grižnju savjesti, kao da će, posvete li se sebi, manje voljeti ili izdati svoju djecu. A zapravo je bas suprotno. Roditelj koji živi vlastiti život ne udaljava se od svoje djece, već im daje vrlo važnu poruku da ljubav ne znači odustati od sebe i da je moguće voljeti svoju obitelj, a istodobno živjeti ispunjen i sadržajan život.
Ponekad mi roditelji kažu: „Ne želim im smetati.“ Tada im odgovorim da djeci najčešće ne smeta roditeljska ljubav, ali ih opterećuje osjećaj da su odgovorna za roditeljsku usamljenost ili sreću. Nijedno dijete, pa ni ono odraslo, ne bi trebalo nositi taj teret. I malo i odraslo dijete treba znati da ima roditelja koji ga voli, koji je prisutan kada ga zatreba, ali koji istodobno zna živjeti svoj život. Ponudimo pomoć ali poštujmo ako je ne prihvate i vjerujmo da smo ih dovoljno dobro pripremili za život da mogu živjeti bez nas i da se uvijek imaju kome vraćati.
Jer cilj roditeljstva nije da dijete zauvijek ostane uz nas. Cilj roditeljstva jest odgojiti dijete koje će krenuti svojim putem, a pritom znati da dom nije mjesto koje ga zadržava ni sputava, nego mjesto na kojem će uvijek biti dočekano s ljubavlju, nježnošću, podrškom i toplinom.
Tko ovu intervijuira?
Koja je ovo? Prvo kaze da: “Godinama učimo djecu kako hodati, donositi odluke, preuzimati odgovornost, kritički razmišljati i postajati samostalni”, da bi nakon nekoliko recenica sve ovo opovrgla rekavsi da su ti isti roditelji: “Godinama su bili osoba koja organizira, podsjeća, kuha, pere, pegla,vozi, tješi, uči , sluša, brine, rješava probleme….hahahaha
Tekst i nije ta tebe napisan nego za one koji imaju djecu, koja odlaze od obitelji. Osobno poznajem nekoliko obitelji koji su u problemima “jer ih djeca više ne slusaju” a djeca samo žele biti samostalna…
Jesu li obučena za samostalni život?
Odličan tekst, baš dolazim u te godine kad mi treba otvoriti oči, profesorica me uvijek motivira za dalje
Umjesto komentara, na temu praznog gnijezda, napisat ću vam jednu svoju pjesmu
POSLIJE MENE
Nemoj suzo iz oka
Nemoj večeras kad sam sama
Na rubu poluprazne Panonije.
Nemoj večeras kad mi razdiru dušu
Sjećanja na smijeh djece u dvorištima.
I doziva me netko poznatim glasom.
Nemoj suzo večeras
Kad mi je tako tjeskobno u našoj staroj kući , zbog praznog gnijezda ispod moga prozora.
Majka-ptica odvela je danas
Svoja tri ptiča
Koji su se izlegli tu pod mojim prozorom
Koje sam pratila svojim pogledom
I željela da ostanu zauvijek.
I zašto sama u tolikom prostoru?
I pitam se do kad?
I što poslije mene?
Moje poštovanje draga profesorice!
I doziva me netko poznatim glasom.
Samo vi njih odvojite od mene čim prije. Svakom od njih 5,6 dajte posao, stan kuću. Nek ja plačem sama. Ode ja svaki dan kod jednog od njih. Kuću prodam manji stan kupim još raditi moram 10god do mirovine i tako sretno nam svima skupa.
Sta je to prazno gnezdo? Tici zdralovici pre ili kasnije sto je fala bogu i normalno i najnormalnije na svetu nadju osobu koju zavole i pocnu zajednicki zivot rode se pilici zdralovici tj.medenici unucici i sasvim je idiotski da neko po svaku cenu hoce da razdvoji sina i snaju ili cerku i zeta da bi imao i okupirao svu njihivu paznju. Pa i matori su nekad odleteli iz gnezda svojih roditelja i zasnivali bracnu zajednicu sa voljenom osobom. OK je da mladi parovi zive samostalno ako to zele i dobro tako funkcionisu. OK je isto tako da se ponekad sete roditelja i pruze im zadovoljstvo i njima i unucicima da se druze. Sta je detinjstvo bez dede i bake bez bajinih najdrazih kolaca i prica dedinih za decu. OK je i ako mladi par zeli da zivi sa roditeljima u kuci i svojim decicom jer baka i deda zaista mogu mnogo ljubavi pruziti svojim unucicima i svakako uticati da postanu kvalitetni ljudi kada odrastu i imaju stabilnu porodicu. Takodje zaposlenoj mladoj zeni svekrva ili majka u domacinstvu dobro dodje kao ispomoc oko pripremanja zdrave ukusne hrane za decu i celu porodicu oko vaspitanja dece ali nemesanja u roditeljske odluke. U zdravim normalnim porodicama nije problem ni ako mladi par zivi sam niti ako je u zajednici sa roditeljima cak je zanimljivo da mladi parovi koji su u prvim godinama svog zajednickog zivota ziveli u istj kuci ili u blizini roditelja ostaju duzevzajedno pa cak i do onog cuvenog Dok nas smrt nerastavi porodice su stabilnije i zdravije ako ima rodjackog i roditeljskog kontakta nego kod mladih parova koji odbijaju kontakt sa svojim roditeljima ili roditeljima partnera. Naravno roditelji treba da budu svesni i savesni i da negnjave i nedosadjuju i nepopuju svojoj deci vec je najbitnije da se omogucinu u vekikim porodicama mladim parovima da vise vremena provode zajedno bez dominacije roditelja i da svojoj deci posvete paznju. Svakako ako baka kuva rucak i sa snajom cesto kada je to moguce podeli istu obavezu kada je slobodna od poslovih obaveza pricuva ju deda i baka unucice pa mama i tata onako umorni mogu i da sednu zajedno da se zagrle bez brige kako cd i sta sa decom ili sta ce za letovanje ili rucak ili neku drugu obavezu pa se i pograju sa decicom i pokazu neocajavajte jevroditelja takva porodica je stabilnija i brak dugovecan a deca i uopste takva porodica je zdravija odgovornija i kompaktnija i daje vece rezultate i na posluni u skoli i ubdrustvenom zivotu i porodicnom. Nemoraju mladi ziveti sa roditeljima ali pozeljno je da postoji kontakt sa roditeljima oboje supruznika dece tj.unucica isto sa rodbinom . Srecna porodica je zdrava porodica.Mi Srbi imamo jedan simbol 4S- Samo Sloga Srbina Spasava.A Sloga to je srecna porodica i zdrava.Oni roditelji koji iz nekog razloga su udaljeni od svoje dece treba da znaju da prazno gnezdo nepostoji ako je srce cistoni puno ljubavi za svoju decu i unukice i glava cista. A ako je u glavi cisto jednostavno resavajte ukrstene reci prosetajte se popijte kafu i rakijicu sa komsijama ili rodjacima prijateljima igrajte drustvene igre sah na primer karte ko ima dvoriste gajite cvece povrce zene radite rucne radove ispletite nesto svojim unucicima ili nekom drugom sebi ako nemate kome drugom napravite porodicne kuvaricebod najlepsih recepata koje ste sacuvale od vasih majki i svekrva i vase prosto svesku i olovku pa pisi ili kucaj na lap topu citaj knjige casopise sasij nove jastucicevi zavese za kucu muskarci napravite neku policu kucicu za ptice kutiju za domacinstvo citajte novine posvetite paznju ljudima oko vas prijateljima komsijama rodjacima deci koja su oko vas naravno pod uslovom da volite decu. Ima jos bezbroj idrja kako da ispunite svoje vreme mozda i da zaradite dodatni novac od hobija ko je zdraviji i mladji ali nesmete gledati u kucu kao u praznu jer ako je vase srce puno ljubavi za vasu decu onda ni vase gnezdo nece nikada biti prazno ma koliko deca daleko bila od vas.
Takav je život