Prof. Davor Deranja je u posebnim okolnostima napisao ove preporuke za knjige i valja ih pročitati!

Davore, Lidija Crnčević je. Znaš, imamo rubriku na portalu o knjigama pa bih te zamolila, ako bi ikako mogao, napisati neku preporuku o knjigama. Ono, preporučiti deset knjiga našim čitateljima.”

Preporučiti knjige? Dogovoreno!”

Koji mi je rok?”

Jučer”, odvratila je Lidija…

Ovako je otprilike tekao naš razgovor u srijedu. Iako sam, moram biti iskren, dobio malo više vremena od onog jučer, nakon što sam poklopio, shvatio sam da zapravo ne znam kako bih trebao napisati tu preporuku. Je li to mojih top 10? Trebam li preporučiti nekih deset koje se smatraju najboljima? Trebam li, jer sam profesor u školi, više pisati o lektirnim djelima i klasicima? A onda sam zaključio da, s obzirom na to da nisam dobio precizne upute, valjda mogu raditi kako god želim. Tako sam odlučio pisati o svojim najdražim autorima i knjigama, nadajući se da će tko od vas posegnuti za kojom i pritom se u sebi ispričavajući velikom broju ostalih koje sam izostavio.

Još mi je rečeno da moram poslati i sliku. A u cijelom mobitelu ne postoji slika mene samoga. Osim jedne s ljetovanja na Hvaru prije koju godinu na kojoj smo magarac i ja. A nekako mi se činilo da je na njoj jedan magarac previše. Dalo bi se, doduše, raspravljati o tome koji je višak. Nedostatak fotografije najviše je razveselio moju suprugu, pasioniranu amatersku fotografkinju, koja me natjerala da joj poziram. Tijekom poziranja jedno je dijete plakalo, zapravo vikalo jer je osjetila da ne sudjeluje, a već joj je osam mjeseci i kao trebala bi sudjelovati, a drugo je skakalo po meni i nikako joj nije bilo jasno zašto i ona ne može biti na fotografiji. Onda mi je slučajno još nekom drvenom igračkom prignječila nožne prste. Tako da je ono što vidite, a i ono što ćete pročitati, ako ste još uvijek ostali uz tekst, još i najbolja moguća verzija s obzirom na okolnosti.

Napisao: Davor Deranja, prof. hrvatskog jezika i književnosti

1. Erich Maria Remarqe, Tri ratna druga

Žuto nebo poput mjedi još nije posivjelo od dima tvornice…Tada je svanulo jutro i nje više nije bilo. Između ovih dviju rečenica poznatog njemačkog književnika, smjestilo se ono što književnost čini istinski velikom. Smjestila se priča o prijateljstvu i ljubavi u teškim vremenima. Smjestila se divna priča napisana prekrasnim stilom u kojoj su prikazani veliki karakteri koji u današnjem svijetu izgledaju nestvarnima. A opet toliko su stvarni da te ponese želja da budeš dio njihovim (teških) života i da ih barem ponekad možeš zagrliti i reći im da si tu uz njih. Robertova i Patrisina ljubav nije tipična bajkovita filmska priča, ali još je uvijek smatram najljepšom (i najtužnijom) ljubavi koju sam ikad čitao. Iako se roman ne smatra najboljim i najvažnijim Remarquevim djelom, jer ta čast ipak pripada kultnom naslovu Na zapadu ništa novo, osvojilo me je odmah. Ljubav na prvo čitanje, reklo bi se. Da uhvatim zlatnu ribicu, jedna od želja bila bi mi da cijeli Remarqueov opus, a pogotovo Tri ratna druga, mogu opet prvi put pročitati. A izdanje iz 1966. s posvetom mojih prijatelja i tako lijepim zelenim naslovom još je uvijek najvažnija stvar u mojoj knjižnici.

2. Terry Pratchett, Discworld novels

Jedini koji je je s nekoliko svojih djela istinski zaprijetio Remarqueu da mu preotme vrh ljestvice. Mnogo sam važnih stvari u svom životu zaboravio, ali trenutak kad sam saznao da je sir Terry umro još mi je uvijek svjež kao da se jučer dogodio. Još se sjećam objave na društvenim mrežama (Death: „AT LAST, SIR TERRY, WE MUST WALK TOGETHER.”) Malo je reći da čovjeka s prepoznatljivim crnim šeširom smatram genijalcem. U svom fantasy svijetu koji čini 41 naslov prikazao je toliko fantastičnih likova da bi misija Izaberite pet najboljih za većinu ljubitelja njegovih djela bila nemoguća misija. Rincewind, Death, Tiffany Aching, Samuel Vimes, Captain Carrot, Nobby Nobbs, Granny Weatherwax, Nac Mac Feeglesi  i mnogi drugi učinili su moj život boljim i veselijim. Toliko sam se puta glasno nasmijao u tramvaju, autobusu ili čak u knjižnici dok sam ga čitao da sam uvjeren kako su mnogi mislili da sam lud. Za one koji nisu upoznati s njegovim stvaralaštvom, jako mu je sličan, a opet tako različit, D. Adams sa svojim Vodičem za autostopere kroz galaksiju. U svom fantastičnom svijetu zapravo je prikazao pravi svijet, a svojim britkim humorom i nenadmašnom satirom mnoge je natjerao da se preispitaju. Piše specifičnim stilom i koristi se najboljim engleskim humorom pa nisam siguran koliko se to dobro može dočarati u prijevodu. Knjige sam čitao u originalu, a prijevodima nisam ni dao šansu, ali zato vi možete pokušati. Ako bih baš morao odabrati najbolje od najboljih, rekao bih da s djelima Small Gods, The Last Hero, Men At Arms i The Wee Free Man ne možete pogriješiti. Smatram da bi svako dijete zavoljelo čitanje kad bi navrijeme pročitalo neko Pratchettovo djelo namijenjeno djeci i mladima. Knjiga je uvijek savršen poklon, zar ne?!

3. Saša Stanišić, Porijeklo

Pisac porijeklom iz Bosne i Hercegovine kojeg je vihor rata odveo u Njemačku u kojoj i danas živi i piše njemačkim jezikom. O tome zapravo i piše u svom trećem romanu za koji su mu Nijemci dali svoju najvažniju književnu nagradu. Mora biti da vrijedi! Do autora sam, kao i do ostalih vrhunskim modernih hrvatskih i regionalnih autora došao zbog jedne divne prijateljice. Moja mi je Majica koja inače piše izvrsne književne preporuke, nakon što sam je zamolio da mi preporuči nekoliko modernih naslova hrvatskih i bližeokolnih autora, preporučila i njega. Mnoga od preporučenih djela mogla bi naći mjesto na ovoj listi, a Stanišićevo mi je djelo, iako ima elemenata hibridnosti (tako nazivam svaki odmak od tradicionalnog načina pisanja), možda i zbog životne sličnosti, tj. rata koji je i mojoj generaciji obilježio djetinjstvo, ipak favorit. U Frakturi su ga opisali toplim, sjetnim, duhovitim i živopisnim romanom i nisu pogriješili. Cijelo sam se vrijeme osjećao kao da razumijem autora i na mnogim sam mjestima čitao i svoje misli. Definitivno najveće ugodno književno iznenađenje koje nisam očekivao.

4. Harper Lee, Ubiti pticu rugalicu

Napokon i jedan klasik. I jedno od djela koje često završava na raznim listama najboljih djela ikad napisanih. Nekad čak i na samom vrhu. Roman je dugo vremena bio i na mojoj listi za čitanje i uvijek je nekako gubio svoje red i nije dobivao priliku. Često mi se puta dogodilo da čujem dobre kritike o nekom djelu i onda ga uzmem čitati i osjetim lagano razočaranje. Često se ta djela bila i više nego dobra, ali preveliko očekivanje izazove blago razočaranje. S ovim se djelom to nije dogodilo. Kad sam ga napokon počeo čitati, nisam mogao prestati. Morao sa ga odmah pročitati i drugi put. I jedva sam se suzdržao da ne krenem i u treće čitanje. I moj je superjunak postao Atticus Finch. Svi Supermani, Batmani i tkoznakakomani mogu se sakriti u mišju rupu. Radnja je smještena na američki Jug i bavi se teškim temama. U prvom planu svakako je rasna diskriminacija, ali svesti djelo samo na rasno pitanje, bilo bi pogrešno. Roman pripovijeda djevojčica Scout, a infantilni pripovjedač i jednostavnost dječjeg pripovijedanja uvijek mi je književna djela činila zanimljivijim. Radnja se vrti oko suđenja na kojem Atticus brani nepravedno optuženog crnca za silovanje bjelkinje. Iako se prethodna rečenica doima prilično klišeiziranom, i radnja i Alabama u jedno davno ljeto, a pogotovo likovi sve su osim klišei. Životni su, posebni, ponekad šaljivi i tužni u istom trenutku i definitivno nezaboravni. Priča je koja mi je postala sinonim za moral, pravednost, etičnost, hrabrost i prijateljstvo i koja mi je opet skrenula pažnju na različitosti i bitnost njezina toleriranja.

5.  David Grossman, Kad je Nina znala

            Majica kaže da je njegov roman Do kraja zemlje remek-djelo. Zato je na popisu za pročitati. S Grossmanom sam se upoznao čitajući Ušao konj u bar. Djelo me nije oduševilo tako da sam i samog sebe iznenadio kad sam mu dao drugu šansu i tako se, kad sam se pred Božić počastio setom pomno biranih knjiga, među njima našla i njegova Nina. Možda me privukla Majičina preporuka, možda činjenica da se radnja dijelom odvija i u Hrvatskoj, a možda i to što su glavni likovi tri žene. A što više čitam sve sam više svjestan svoje mladenačke zablude da su najveći pisci (a samim tim uglavnom i najveći likovi) svjetske književnosti isključivo muškarci.

            Jedna od triju je Vera. A Vera je verastična. Tako snažan lik da zaslužuje novoizmišljeni pridjev kojim je opisujem. Odbila je svoga muža proglasiti neprijateljem naroda. Iako je već bio mrtav. Iako je to značilo da će ići na robiju (Goli otok). Iako to znači da će joj kći (Nina!) ostati sama. Vera koja je nepokolebljiva. Vera koja u životu koji je nije mazio uvijek može pronaći ljubav. A onda sam još i saznao da je roman, iako je čista fikcija, pisan po životnoj priči stvarne žene. A činjenica da tako snažne žene zaista postoje, daje naslutiti da ovom svijetu još možda ima spasa.  

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.