Klinička psihologinja s velikim iskustvom rada s djecom i roditeljima, prof. Gordana Buljan Flander je iskomentirala najavu Europske komisije o strožim mjerama i ukidanju pristupa društvenim mrežama djeci mlađoj od 13 godina:
Europska komisija predložila je znatno stroža pravila za pristup djece društvenim mrežama, što snažno podržavam. Nakon toliko godina rada s djecom, teško mi je prihvatiti da smo tako dugo očekivali upravo od djece da se sama zaštite u digitalnom svijetu koji su odrasli stvorili i učinili toliko privlačnim da mu se ponekad teško odupiremo i sami.
Godinama slušam roditelje koji mi govore: „Ne mogu ga odvojiti od mobitela. Čim mu zabranim mobitel ili playstation nastaje rat. Svi drugi imaju TikTok, kako da samo moje dijete nema?“ I ne mislim da su to loši ili nezainteresirani roditelji. Najčešće vidim zabrinute ljude koji pokušavaju pronaći mjeru u svijetu koji se mijenja brže nego što ga uopće možemo slijediti.
I sama se često pitam jesmo li i mi stručnjaci i roditelji previše odgovornosti stavili na djecu. Pitali smo zašto nemaju dovoljno samokontrole da ostave mobitel, umjesto da pitamo zašto je sve što se na njemu događa napravljeno tako da ga što teže ostave. Od dvanaestogodišnjaka očekujemo da pobijedi algoritam iza kojeg stoje milijuni eura, istraživanja ponašanja i cijeli timovi stručnjaka čiji je posao zadržati njegovu pažnju.
Zato je zaista važno što Europa dio odgovornosti konačno stavlja i na one koji stvaraju online svijet u kojem naša djeca svakodnevno provode sate i sate. Djetetova potreba da bude prihvaćeno, da pripada, da ga drugi vide, potvrde, pohvale nije niti slabost niti nedostatak karaktera. To su normalne, razvojne potrebe i dio su odrastanja te upravo zato ne smijemo dopustiti da se te razvojne potrebe pretvaraju u nečiji poslovni model što veće zarade.
Ali isto tako ne vjerujem da će zabrane same zaštititi djecu. Zakon može odrediti s koliko godina dijete smije imati profil, ali i dalje ce biti curica koje se svakog dana uspoređuju sa „savršenim“ tijelima na ekranu, dječaka koji se nakon ismijavanja u grupi sve više povlače ili obrnuto, postaju agresivni i djece koja dobivaju prijetece ili uvredljive poruke i ne znaju kome se mogu povjeriti, a da ih ta osoba ne osuđuje.
Upravo su me djeca tijekom svih ovih godina naučila koliko je važno što će odrasli učiniti u tom trenutku.
Ako nam dijete kaže da je poslalo fotografiju koju nije trebalo poslati, da mu netko prijeti, ucjenjuje ga ili da je učinilo nešto zbog čega ga je sada strašno sram, naša prva reakcija može odlučiti hoće li nam se sljedeći put ponovno obratiti. Koliko god bili prestrašeni ili ljuti, „Jesam li ti rekla?“ može pričekati. Prvo bih voljela da svako dijete čuje: „Dobro je da si mi rekao. Tu sam. Vidjet ćemo zajedno što sada možemo učiniti.“
To ne znači da djeci ne trebaju granice. Upravo suprotno. Djeca trebaju odrasle koji se usuđuju biti odrasli, čak i kada ih zbog toga djeca smatraju ” najgorim roditeljima ikad”
Ponekad roditeljska ljubav znači izdržati ljutnju vlastitog djeteta jer znamo zašto smo rekli „ne“.
Roditeljima zato ne bih savjetovala da čekaju zakon, novu aplikaciju za roditeljski nadzor ili trenutak kada će se nešto loše dogoditi. Trebamo razgovarati s djecom o njihovom online životu dok je sve dobro. Pitajmo ih što tamo vole, imaju li uzore,čemu se smiju, koga prate i što ih uznemirava. Dogovorimo vrijeme bez mobitela, posebno preko noći i za obiteljskim stolom, ali tada i mi odrasli trebamo odložiti svoje mobitele.
Od Europe očekujem jasna pravila, a posebno oni koji stvaraju i vode društvene mreže trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti za dobrobit djece koja ih koriste. Ali ne bih voljela da nas nova pravila zavaraju mišlju da će netko drugi sada zaštititi našu djecu.
Nakon svih godina koje sam provela slušajući djecu i njihove roditelje, sve sam uvjerenija da djeci ne treba djetinjstvo uopće bez interneta. Trebaju odrasle koji će biti dovoljno blizu da primijete kada nešto nije dobro, dovoljno čvrsti da postave granicu kada je potrebna i dovoljno sigurni da im se dijete može vratiti i onda kada je jako pogriješilo.
Jer možemo regulirati algoritme i društvene mreže, ali jedna od najvažnijih zaštita koju možemo dati djetetu je misao:
„Što god mi se dogodi, imam kome doći.“
