U sklopu ovogodišnjeg Dubrovnik Business Foruma, kojem je sport jedna od glavnih tema, danas je na Kampusu Sveučilišta u Dubrovniku održan zanimljiv panel posvećen brojnim aspektima sporta – od poslovnih prilika i brendiranja do marketinškog pozicioniranja Hrvatske kroz sport, ali i životu nakon završetka uspješnih sportskih karijera.
O svojim iskustvima i pogledima na sport, biznis i izazove nakon profesionalne karijere govorili su Mike Farnan, bivši izvršni direktor Manchester Uniteda i konzultant u Formuli 1, te bivši NBA košarkaši Dalibor Bagarić i Bruno Šundov. Bagarić i Šundov iza sebe imaju bogate međunarodne karijere, tijekom kojih su, između ostalog, nosili dresove Chicago Bullsa i Boston Celticsa, a na panelu su podijelili iskustva iz života vrhunskih sportaša te izazove koji dolaze nakon završetka profesionalne karijere. Panel je moderirao Mario Buconić.
Mike Farnan, bivši izvršni direktor Manchester Uniteda, koji je tijekom ere Sir Alexa Fergusona sudjelovao u izgradnji globalnog brenda kluba, a danas radi kao konzultant u Formuli 1, prisjetio se svojih početaka i govorio o razvoju vlastitog nogometnog biznisa.
Farnan danas vodi i vlastitu tvrtku koja razvija nogometne akademije diljem svijeta, ali sudjeluje i u razvoju nacionalnih nogometnih liga.
Kao primjer takvog projekta predstavio je nogometnu akademiju u Vijetnamu, u kojoj danas treniraju i obrazuju se mladi nogometaši, a kamp vodi bivši velški reprezentativac i legenda Manchester Uniteda Ryan Giggs.
„U akademiji su sportaši od devet godina. Izgradili smo je praktički ni iz čega, uz potporu vlade, i iznimno je uspješna. Osim razvoja sportskih vještina mladih nogometaša, veliki naglasak stavljamo na obrazovanje. U sklopu akademije djeluje i škola, a sportaši žive u kampusu. Veliki naglasak je i na pružanju potpore sportašima koji su na pragu ulaska u profesionalni sport. To je mnogo više od brušenja sportskih vještina“, kazao je Farnan.
U razgovoru koji je uslijedio, Bagarić se prisjetio gotovo slučajnog početka svoje košarkaške karijere. Bilo mu je tek 14 godina.
„Živjeli smo tada u Njemačkoj i zbog košarkaške utakmice došli smo u Zagreb. Onako visokog, primijetio me trener i pitao me tko sam i gdje su mi roditelji. Sutradan smo se našli s Acom Petrovićem i tako je sve počelo“, prisjetio se Bagarić.
Potom je opisao kako je bilo živjeti u Chicagu i igrati za Bullse nakon generacije u kojoj su igrali Michael Jordan i Scottie Pippen, koji su s klubom više puta osvajali naslov prvaka.
„NBA je top organizacija, nema bolje od toga. Nije bilo lako igrati u Chicagu u to doba. Svi su očekivali velike rezultate. Svi smo mi navijali za te Bullse. I mi u Europi dizali smo se u kasne noćne sate i gledali utakmice. Vrijeme u NBA-u mi je ostalo u posebnom sjećanju. Igrao sam protiv svih svojih idola, čije sam utakmice do tada gledao na televiziji“, kazao je Bagarić.
Prisjetio se i vremena provedenog u Bologni, gdje je igrao za Fortitudo.
„Bologna je grad od 500 tisuća stanovnika, grad košarke. Ili navijate za jedan ili drugi klub. To su navijači koji na utakmicu dolaze dva sata prije. Bilo je fantastično tamo igrati“, prisjetio se.
Na Bagarićevu priču nadovezao se Buconić, pozvavši Farnana da se prisjeti svog rada u talijanskom nogometu, koji je također bio usko povezan s brendiranjem i pozicioniranjem kluba na tržištu.
„Razlika između talijanskog i engleskog nogometa i lige je ogromna, ali raditi je bilo super. Kompanija Parmalat, koja je proizvodila mliječne proizvode, kupila je klub Parmu kako bi na taj način pojačala svoju vidljivost i promovirala se na novim tržištima, pogotovo na azijskom tržištu. Pametno su to napravili i kupili klub. Talijani su ponekad teški za raditi, ali sam isto uživao“, kazao je Farnan.
Prisjetio se i kako je iz nogometa prešao u svijet Formule 1.
„Nisu tu radile nikakve irske veze, već jedan slučajan susret na aerodromu u Milanu, na kojem sam se susreo s Eddiejem Jordanom, vlasnikom Jordanovog tima. Eddie je bio pravi ‘irski lik’, a timu sam se pridružio kao veliki fan“, ispričao je Farnan.
Panelu se naknadno pridružio i košarkaš Bruno Šundov, za kojega je Buconić kazao kako je u NBA otišao sa samo 18 godina te da je tijekom karijere promijenio više desetaka klubova.
„Moja karijera nije išla standardnim putem, ali ni za čim ne žalim. Upoznao sam brojne ljude, živio u više zemalja svijeta i upoznao različite kulture koje na neki drugi način vjerojatno nikada ne bih. To je pravo bogatstvo moje karijere“, kazao je Šundov.
Buconić ga je potom upitao kakve su kao igrači dobivali upute kada bi trebali igrati protiv najvećih NBA zvijezda, među ostalima Kobea Bryanta i Shaquillea O’Neala.
Šundov je odgovorio, a Bagarić potvrdio da su u takvim utakmicama, kada je riječ o Shaqu i Kobeu, vrijedile samo dvije upute. Za Shaqa: „Don’t piss him off“, a za Kobea: „God help us.“
Buconić je Šundova potom pitao da publici pojasni kako je u jednoj NBA sezoni primao plaću od dva različita kluba.
„To je balkanski mentalitet“, kazao je u šali Šundov, a potom pojasnio kako je do toga došlo.
„Agent mi je kazao da ću potpisati ugovor za Utah Jazz, ali da ne moram tamo ići. Rekao mi je da me ne trebaju, da neću igrati, ali da će mi svejedno platiti. A onda mi je rekao da se ništa ne brinem i da ću ipak igrati, pa sam potpisao za Indiana Pacerse. Ali agent mi je rekao i da, kad budemo igrali protiv Utaha, ipak mahnem i zahvalim se ljudima koji me plaćaju“, kazao je Šundov.
Publika je njegovu anegdotu iz karijere popratila smijehom.
Šundov je potom otkrio da rijetko gleda NBA utakmice jer su igrači, kako je rekao, postali poput robota, a kao iznimke zbog kojih se ipak isplati pogledati utakmicu naveo je Nikolu Jokića i Luku Dončića.
„U vrijeme kad smo mi došli u NBA, Europljani se nisu shvaćali ozbiljno. Da danas počnemo igrati, imali bismo puno ozbiljnije uloge. Da smo nas dvojica u svoje vrijeme dobili više slobode, mogli smo više dati svojim momčadima. Nas se naučilo igrati košarku. Nismo bili fizički jaki pa smo morali pronaći način kako doći do koša. Ovo što danas rade ova dva mala bucka zabavno je gledati. NBA danas mi je negledljiv. Da jedan igrač šutne loptu 30 puta zaredom, meni je to glupo gledati. A njih dvojica im se malo i rugaju“, kazao je Šundov.
„NBA se danas promijenio. Nama su u naše vrijeme govorili da rano idemo, ali kad te Bullsi zovu – skupiš stvari i ideš. Danas se draftiraju puno mlađi i perspektivniji igrači koje potom klubovi razvijaju. Kad smo mi igrali, oni za to nisu imali vremena. Danas je to drugačije – mlade igrače draftiraju i razvijaju“, nadovezao se Bagarić.
Bagarić se potom prisjetio vremena provedenog u Grčkoj, ali i odluke da pred kraj karijere ode igrati u Libanon.
„Nazvao me Slobodan ‘Piksi’ Subotić i pozvao u Libanon. Pitao sam ga: ‘Pa kud da idem, tamo je rat.’ I što da budem tamo UNPROFOR-ovac i da ću ja ovako visok prvi dobiti metak? Na kraju sam otišao. Prvi ugovor potpisao sam na mjesec dana, ali na kraju sam tamo i ostao neko vrijeme. Liga je bila očajna, ali meni se život tamo svidio“, prisjetio se Bagarić.
Buconić je potom istaknuo da Šundov, unatoč tome što je s hrvatskom U-21 reprezentacijom osvojio srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Japanu, nikada nije zaigrao za seniorsku reprezentaciju. Zanimljivo, zaigrao je u dresu jemenske reprezentacije.
„Žao mi je što nisam igrao za Hrvatsku, ali to je bio splet okolnosti. I Bagarić je s nama bio na par priprema. Mene je tu koštala odluka da s 18 godina odem u SAD. Predsjednik kluba za koji sam tada igrao otvoreno mi je rekao da, ako ne potpišem ugovor, nikad neću igrati za reprezentaciju. Toga se sjećam iz mladosti i tih ucjena, ali tu bi proradio moj dišpet. Otac mi je nakon tih prijetnji rekao da on to ne bi potpisao, ali da ja radim kako hoću. I otišao sam u NBA. Uvijek sam se odazivao na pripreme. Bio sam na njima dva-tri puta, ali na kraju bih uvijek bio taj 13. igrač. Na kraju sam im rekao da me više ne prave budalom i da, ako me stvarno trebaju, imaju moj broj“, otkrio je Šundov.
Iako nije ostvario želju da zaigra za hrvatsku seniorsku reprezentaciju, Šundov je ipak u jednom trenutku karijere obukao reprezentativni dres – onaj Jemena. Dogodilo se to sasvim slučajno, na jednom turniru u vrijeme dok je živio u Dubaiju.
Šundov je jedno vrijeme igrao i u izraelskom Maccabiju, a za izraelsku ligu kazao je kako je najsličnija NBA-u. No listi zemalja i klubova diljem svijeta za koje je tijekom karijere igrao tu nije kraj. U samo jednoj sezoni igrao je u Bahreinu, pa Nikaragvi, Iranu i potom sezonu završio ponovno u istom klubu u Bahreinu. Kazao je kako je u jednom trenutku živio uvijek spakiran i spreman za put.
„U to vrijeme sam živio u Dubaiju i gledao pustiti korijene tamo. Znao sam da je kraj blizu, ali da još uvijek mogu malo igrati. To je najlakši posao na svijetu – sat i pol igraš i još te dobro plate. Sezonu sam počeo u Bahreinu i na kraju dobio otkaz jer nisam dovoljno puta zakucao na utakmici. Sve utakmice smo dobili, ali to gazdi nije bilo dovoljno. Preferirao je drugog igrača Amerikanca.
Sjetio sam se trenera iz Valencije i turnira u Nikaragvi, poslao mu poruku i rekao mu da sam zainteresiran i za dva dana sam bio na putu. Bilo je to jako lijepo iskustvo. Pripreme su bile u Nikaragvi, a turnir u Argentini. Ta Nikaragva je zemlja trećeg svijeta. Večernji trening bio je na betonu, kakav parket.
Otišli smo u Argentinu, odigrali turnir i onda me trener zvao da mogu otići igrati u Iran. Taman. Ugovor je bio samo na mjesec dana. Zvao sam natrag u Bahrein da vidim je li trener sredio tog Amerikanca, a on mi kaže da mu treba još mjesec dana. Odlično. Vrhunsko iskustvo imao sam u Iranu, a nakon toga sam se vratio u Bahrein, gdje sam završio sezonu“, ispričao je Šundov.
O svom iskustvu u Iranu govorio je s velikim zanimanjem, ističući kako je upravo želja da upozna tu zemlju bila jedan od razloga zbog kojih je prihvatio angažman.
„Kad su me pitali za Iran, rekao sam: ‘Može’, jer sam htio vidjeti Iran. Jako je to kulturna i neovisna zemlja, zapadni mentalitet tamo nema velikog utjecaja. Bio sam oduševljen što sam neke stvari mogao vidjeti iz njihove perspektive. Dosta se toga nauči.
Jako su pristojan narod i sigurno bih ponovno otišao u Iran. Medijski natpisi nemaju veze s vezom. Oni su neovisni i imaju svoju autoindustriju i hranu. Mislim da će se puno toga promijeniti kada dođu mlađe generacije koje žele ići naprijed“, kazao je Šundov.
Bagarić, koji je danas NBA ambasador te uz Giričeka, Rađu i Kukoča promovira košarku diljem svijeta i radi s djecom koja pokazuju interes i potencijal za ovaj sport, poručio je mladim igračima da bez discipline i rada nema uspjeha u vrhunskom sportu.
„Jako puno toga treba žrtvovati već s 12, 13 godina da biste s 33, 34 mogli raditi sat i pol, dva dnevno. To je krvav put“, dodao je.
Buconić je Farnana pitao kako kao marketinški stručnjak vidi Hrvatsku kao sportsku naciju i je li Hrvatska dovoljno marketinški iskoristila svoje sportske uspjehe.
„Frustrira me što imate jednu od najboljih sportskih kultura. Vaš nogomet napravio je toliko toga, ali niste napravili dovoljno na području marketinga i promocije hrvatskog sporta na svjetskoj sceni. I to me frustrira. Iskustvo rada s Hrvatima bilo je divno, imam prijatelje ovdje, a i o ovome smo razgovarali – kako ‘prodati’ hrvatski sport“, kazao je Farnan.
A onda je došlo vrijeme za pitanja iz publike. Mladen Dragičević paneliste je pitao što bi savjetovali roditeljima perspektivnih sportaša – kada je pravo vrijeme da dijete potpiše ugovor s agentom ili agencijom, kako usmjeriti njegovu karijeru prema profesionalnom sportu i je li mu agent uopće potreban.
Šundov je poručio da mladom sportašu prije svega treba dobar savjetnik, a ne nužno agent.
„Obitelji koje imaju takvog igrača trebaju vjerovati nekome tko ima težinu i tko mu stvarno želi pomoći. Prvo treba razgovarati s roditeljima, koji često griješe. Agenti obećavaju brda i doline. Agent u jednom trenutku sigurno treba, ali u većini slučajeva na početku je važnije imati dobar savjet kako dijete usmjeriti. Roditelji se često vežu uz trenera u klubu u kojem dijete odrasta, a prvo bi trebali pitati i njega. Prijelaz iz juniora u seniore je brutalan. U tom prijelazu većina odustane. Složen je proces doći čak i do jednog eura zarade“, kazao je Šundov.
Bagarić se nadovezao naglašavajući važnost sredine u kojoj će mladi igrač imati priliku igrati i napredovati.
„Juniorski staž više nije do 18. godine. Nekad djeca s 18 godina nisu spremna igrati ozbiljnu košarku. Miško je napravio dobar koncept – ima svoju ekipu, bez obzira na godine, od 16 pa recimo do 24. Kad dobro igraš, agenti se sami javljaju“, kazao je Bagarić.
Na pitanje o agentima i iskustvu iz engleskog nogometa, Farnan je upozorio da oni mogu biti korisni, ali i problematični, zbog čega smatra da s njima ne treba žuriti.
„Agenti mogu biti dobri, ali mogu biti i katastrofa. Pogledajte Marcusa Rashforda – njegovu karijeru vode braća koja su uzela više novca nego agenti. Ne bih dijete odmah slao agentu i svakako ne bih potpisivao s agentom prije prvog profesionalnog ugovora“, kazao je Farnan.
Dugogodišnji sportski novinar Davor Buconić potom je košarkaše pitao da demistificiraju višemilijunske ugovore koje igrači potpisuju u NBA ligi i pojasne koliko od tih iznosa sportašima na kraju doista ostaje kao čista zarada.
„Ako u ugovoru piše 100 tisuća dolara, to je bruto iznos i odmah se odbije oko 50 posto, pa igraču ostane polovica. Jokić je potpisao ugovor vrijedan 200 milijuna, ali i od toga mu ostaje otprilike pola. U medijima se piše o Jokiću, Modriću i Ronaldu, no sportaši igraju i za puno manje iznose. Minimalni ugovor u NBA ligi je oko 600 tisuća dolara, a za neke igrače financijski bi bilo isplativije igrati u Europi“, objasnio je Bagarić.
Na Bagarićev odgovor nadovezao se Šundov vlastitim iskustvom.
„Moj primjer – minimalni ugovor u moje vrijeme bio je 280 tisuća dolara. Pola se odbije i ostane ti 140 tisuća. NBA prema tebi više nema nikakvu obavezu. Trebaš naći stan, auto, platiti polog… Dođe kraj sezone, tamo peti, šesti mjesec, a ja na računu imam 20 tisuća dolara. Jedeš vani, ali paziš. Nisi gladan, ali ne možeš svaki dan jesti steak.
Realno čekaš prvu plaću u studenom. Na kraju ljeta ja sam bio na nuli. Mama mi govori: ‘Mogli smo kupiti auto’, a ja kažem: ‘Ništa od toga, čekaj da dođe ugovor.’ Kako novci dođu, tako i pođu. Troškovi su ogromni, a nikad ne znaš hoće li doći drugi ugovor. Možeš se ozlijediti i ode novi ugovor. Uvijek trebaš imati plan za karijeru“, ispričao je Šundov.
